Sporazum Tuđman – Račan

Najupečatljiviji potez u poznatoj Mesićevoj “detuđmanizaciji” bila je objava stenograma koje je zatekao u Tuđmanovom uredu, a sadržavali su Tuđmanove najpovjerljivije razgovore sa suradnicima. Osobno sam sudjelovao u preuzimanju jednog dijela tih stenograma koji su zatim objavljivani u “Feralu” i mogu posvjedočiti da je sva sila kritika kojima je zasut Mesić – da je tobože “veleizdajnički” provaljivao tajnu, “klasificiranu” dokumentaciju – promašena. Jest da je on pokazivao neskriveno, pa i prštavo zadovoljstvo što iz Tuđmanove “vešarnice” izbacuje pred javnost gomile prljavog rublja svog prethodnika. Ali svaki bi put pažljivo birao što može u tisak, i moglo je samo ono što nije imalo, a u pravilu nije, oznaku tajne. Dakle, nije tu bilo improviziranja. Jest da je Mesić gajio neskriven animozitet prema Tuđmanu. Ali je shvaćao da je njegovo raskrinkavanje seriozan posao i tek poslije ozbiljnih priprema stao ih je objavljivati u sebi bliskim medijima, a dio je slao u Haag.

Objašnjavao je svoj postupak time da treba pokazati kako su se državne odluke donosile u neustavnim centrima moći. Ali bilo je jasno da su mu ambicije bile puno veće. Razgolititi Tuđmanovu vlast kao zločinačku prema drugim narodima i pljačkašku prema vlastitom, kako bi se potamnila karizma koja je nadživjela njegovu smrt. Najvažniji od tih transkripata poznat je pod nazivom Brijunski transkripti, u kojima je bilo govora o vojnim i političkim pripremama za “Oluju”, što je poslužilo kao materijalni dokaz u optužnicama protiv Ante Gotovine i Mladena Markača i, neizravno, samog Tuđmana. To se, međutim, izjalovilo nešto zbog evidentne nesposobnosti tužiteljstva da se nametne Sudu uvjerljivom prezentacijom dokaza kojih nije manjkalo. A nešto zbog “sposobnosti” samog Suda da pohvata političke signale koji su mu došli, po svemu sudeći, prvenstveno iz Washingtona. U svakom slučaju, glavna optužnica protiv optuženika iz Hrvatske propala je, iako se iz stenograma i drugih dokumenata jasno vidjela ogoljena supstanca krivnje, a možda najviše iz zakonskih i drugih mjera za sprečavanje povratka Srba koje je poduzimao Tuđmanov “inženjer za etničko čišćenje” Jure Radić. Usto, ovi su stenogrami učinili nesumnjivim HDZ-ove crne fondove i druge, još gore, dokaze potkradanja vlastitih građana, ali kao što se Haag nije pokazao zainteresiranim za ratne zločine, nije ni Račanova vlada za ove druge, mirnodopske. Osim toga, omogućila je Gotovini bijeg pred haškom optužnicom, u čemu se prepoznaje ne samo manjak hrabrosti da se s tim suoči, to bi se još nekako dalo barem razumjeti ako ne i prihvatiti, nego, po svemu sudeći, i strateško savezništvo hrvatske desnice i ljevice.

Prema jednom pronicljivom zapažanju otprije desetak godina, Račan je prepustio Tuđmanu Hrvatsku sa Srbima, a zatim ju je desetak godina poslije dobio natrag bez Srba. Poanta je jasna, Račanu su Srbi bili teret s kojim se nije imao hrabrosti nositi, iako su oni, ili baš zato, na prvim parlamentarnim izborima glasali više za njegovu stranku nego onu srpskog vođe Jovana Raškovića. To se preokrenulo tek kada su Srbi vidjeli da ih “reformirani” ex-komunisti ne žele za svoju izbornu bazu, puštajući da priđu srpskim nacionalističkim strankama. Ali to je zapravo značilo da ih se izručuje HDZ-u, kojem su se upravo takvi nacionalno potpireni Srbi, dajući povod za akciju, najbolje uklapali u plan etnički čiste Hrvatske. Ukratko, sve je mirisalo na sporazum Tuđman – Račan koji, doduše, nije stavljen na papir, a koliko se zna, zaobiđen je i u spomenutoj obimnoj stenografskoj bibliografiji. Istinabog, to nekome može izgledati previše izmaštano, jer se tome može protusloviti logičnim pitanjem zašto je onda tuđmanovska desnica pokušala već u prvoj godini mandata srušiti Račanovu vladu na splitskoj Rivi. Kao što, upravo gledamo, i Milanovićevu pokušava potkopati histeriziranjem oko pitanja uvođenja ćirilice u Vukovaru. Ali sve to događalo se i događa nakon Tuđmanovog odlaska. A osim toga, ni najveći sumnjičavci ne mogu poreći da se SDP i dok je bio u opoziciji i sada na vlasti nije praktički uopće interesirao za progone i zločine nad Srbima, pa zašto se onda ne bi moglo pretpostaviti da je time zbilja vraćao spomenutu uslugu Tuđmanu. Na kraju je taj grandiozni, ali, jasno, debelo zatajeni kompromis (o kojem se najviše “izlajao” Zdravko Tomac, priznavši za sebe da je bio Tuđmanov čovjek u SDP-u), okrunjen time što je Tuđman praktički “uveden” u EU istodobno kada je Hrvatska primljena u članstvo. Jer, kralježnicu njegove nacionalne politike činilo je to, što nije ni krio, da se broj Srba spusti na tri-četiri posto. Ali dok je Tuđman bio zbog toga izložen političkim bičevanjima u Bruxellesu, njegovi politički nasljednici iz lijevo-liberalnih stranaka nemaju s tim problema. I eto sada Hrvatske u punopravnom članstvu EU-a iako je udio Srba zbilja pao na postotak koji je priželjkivao, štoviše, javno zazivao prvi hrvatski predsjednik. Ovakvom tretmanu Srba prilagodio se čak i Mesić koji je, koliko god u drugim stvarima bio britak i provokativan, o ovome uglavnom šutio, s možda jednim jedinim izuzetkom kada je progovorio o svjesnom Tuđmanovom antagoniziranju Srba. No ni to nije doveo do krajnje konzekvence, pa je rekao da je srpska paradržava, koja je bjelodano počivala na zločinu, više smetala zato što je bila srpska nego zločinačka, jer je eliminirana metodama koje su također bile uvelike zločinačke.

Ali prvi predsjednik poslije Tuđmana ipak je unio novo ozračje u hrvatsku politiku, što će poslije smjelije razraditi prvi HDZ-ov premijer nakon Tuđmanovog odlaska, Ivo Sanader, koji je promijenio i samu matricu odnosa prema Srbima u Hrvatskoj. Ni on se, istina, nije pretrgao oko toga je li rat u Hrvatskoj zaprljala samo srpska ili i hrvatska strana, nego je pragmatično gurao zatopljavanje sa srpskom i drugim nacionalnim manjinama, ali se i iz toga vidjelo da na to nema jednoznačan odgovor. Mogao si je to dozvoliti jer se poslužio poznatim Nixonovim aksiomom koji desničarima dopušta da lakše od ljevice otvaraju delikatne patriotske teme (iako ima i suprotnih primjera, kakav je recimo izraelski laburist Jicak Rabin). Sada taj isti model primjenjuju u Srbiji Tomislav Nikolić (koji se svojedobno čak i nazvao “srpskim Sanaderom”) i Aleksandar Vučić, u teškom i mučnom navikavanju Srbije da je ostala bez “svih Srba u jednoj državi”, a posebno da je ostala bez Kosova. No, koliko god izgledalo paradoksalno, Sanaderu je zapravo bilo teže. Iako su i Srbija i Hrvatska sebe teško obogaljile politikama svojih vođa tijekom devedesetih, ipak je Hrvatska bolje prošla, jer je zadržala svoje granice i još se “ušuljala” u hercegovački dio BiH. Ali pokazalo se da je teže držati pod kontrolom nacionalizme koje se smatra dobitničkim, jer se onda u pobjednički šator gura svatko da bi se naplatio (otud žilavost braniteljskih prosvjeda u Hrvatskoj do današnjih dana), nego gubitničke. Srećom, Sanader je pokazao isti talent kao Mesić da prepozna što u kojem trenutku treba napraviti, a spomenuti Nixonov aksiom pomogao mu je i da prevede HDZ iz tvrde nacionalističke u relativno umjerenu i kontrolabilnu desnu stranku.

Kako su i Mesić i Sanader svaki na svoj način detuđmanizirali zemlju, s tim da je prvi to radio otvoreno, a drugi uz puno domišljatosti, pa kada je micao ustaške spomenike po Baniji i Lici, to je imalo biti shvaćeno kao ostajanje na Tuđmanovom tragu – izgledalo je da se njih dvojica odlično nadopunjavaju. Ali dojam vara. Mesiću, koji je imao istančan instinkt da otvara najgorljivija pitanja ne čekajući da zemlja za njih sazri, falilo je metodičnosti i kooperativnosti da to dovede do kraja, a kada je u jednom od verbalnih juriša doveo u sumnju uvjete pod kojima je polovica Ine prodana mađarskom Molu, možda ni sam nije znao da je time stavljena točka na njegovu suradnju s premijerom. Poslije će se, naime, otkriti da je baš spomenuta prodaja, uz sumnju na uzimanje mita, činila kralježnicu u suđenju Sanaderu, koje je jedno od najšokantnijih događaja u dvijetisućitim. Pokazalo se da je taj daroviti političar, svakako najdarovitiji među HDZ-ovcima, drugom polovicom janusovskog lica halapljivi i slabo inteligentni tat, čijih je barem devedeset posto suradnika u krađi u hipu završilo među svjedocima optužbe protiv njega. Ima dosta razloga za sumnju da je dio tih svjedočenja svjesno prepariran i usmjeravan tako da Sanader ispadne glavni, čak jedini veliki krivac za krađe u HDZ-u, što je daleko od istine. Ali zato najvjerojatnije ima istine u nečemu što je u političkom smislu i važnije. To je da je, prema jednom mišljenju, Sanader proveo reforme u HDZ-u tako što je stranku podmitio pravom da odricanje od nacionalizma naplati krađom državnih fondova i imovine.

To jako sliči na rane devedesete, kada se u HDZ-u i javno govorilo da je “sada vrijeme da se naši ljudi materijalno osiguraju”, što je, među ostalim, napravio i Tuđman. Ali Sanaderu je promaklo da se nova velika krađa može provesti samo pod tako neupitnim i gorostasnim autoritetom, a on to, iako je čvrsto grabio prema tome, ipak nije bio. Osim toga, Tuđman je bio zelot s “misijom”, kojem materijalno nije bilo na prvom mjestu, što će reći da je bio bliži asketskom nego dionizijskom tipu političara. Pa iako su prvi u povijesti najčešće znali biti opasniji od drugih, ne bi bilo loše da je Sanader barem u ovome bio sličniji Tuđmanu. Umjesto toga, sada trune u zatvoru, što je jedna od najglupljih epizoda u najnovijoj hrvatskoj povijesti, jer se i danas zatvara političare zbog kriminala više kampanjskog reda radi, što znači da gomila nesposobnjakovića i štetočina i dalje ostaje na pozicijama političke moći Koliko je Sanaderovo hapšenje nanijelo štete ne samo njemu osobno, nego i HDZ-u i zemlji u cjelini, vidjelo se kada je na čelo stranke došao Tomislav Karamarko, politički podkapacitirani i užnirani obavještajac, koji je neko vrijeme bio u Mesićevoj predsjedničkoj operativi. No bivši šef nije na njega prenio nijednu vrlinu. Doduše, Karamarko je dobar organizator koji je HDZ brzo obnovio u smislu uhodanog stranačkog mehanizma, ali je cijepljen od svake političke imaginacije, koja je vickastom Mesiću i osigurala veliku popularnost nakon odlaska mrkog i doktrinarno usukanog Tuđmana. Karamarko je tipski bliži ovom drugom, ali bez vidljivih političkih uvjerenja, kojih je kod Tuđmana, naprotiv, bilo i previše, pa se sadašnji predsjednik HDZ-a opredijelio da ga taksativno, ali beživotno imitira, nazvavši to “retuđmanizacijom”. Ni njemu, po svemu sudeći, nije jasno što to zapravo znači u zemlji koja je upravo primljena u Evropsku uniju, što se toliko malo slaže s Tuđmanovim preferencijama da bi, da može, sigurno na to stavio veto.

Ali Karamarko trpa u svoju praznu ideološku bilježnicu sve čega se dokopa, pogotovo ako ima neke veze s njim, pa je svoje stare veze s nekim katoličkim laičkim krugovima iskoristio kao most prema Katoličkoj crkvi. Dobro, to su radili svi postkomunistički nacionalisti devedesetih i dalje, od Baltika do Jadrana, uostalom, to je iskoristio kao odskočnu dasku za dolazak na vlast i njegov odnedavno veliki uzor Tuđman. Ali tu dolazi jedna velika razlika koju Karamarko u svojoj štreberskoj limitiranosti nije u stanju osvijestiti. Dok on kaska za Crkvom, često izgledajući kao njen puki trbuhozborac, Tuđman je stvorio uske veze s Crkvom sa strogo ciljanom namjerom da je iskoristi, instrumentalizira za realizaciju svog političkog programa. Dakle, da u tradicionalnoj konkurenciji religioznog nacionalizma i nacionalističke religije oko toga tko će od njih biti predvodnik nacije, on bude taj koji će diktirati pravila igre. I tako je i bilo. HDZ je u njegovo vrijeme bio gazda Kaptolu, na otprilike isti način kao što je bio gazda i raznim radikalnim desnim strankama koje su u ratno vrijeme htjele, ne bez stanovitog izgleda na uspjeh, preuzeti hrvatski državni barjak. Tada je HDZ-ova mašinerija hitno djelovala, ako je trebalo i likvidacijama lidera desnice (Ante Paradžik, Blaž Kraljević), a na meti je bio, doduše ne tako brutalnim metodama, i prvi čovjek Crkve Franjo Kuharić. Dogodilo se to nakon što se javno suprotstavio HDZ-ovoj politici razbijanja i razvaljivanja u BiH, što nije bio jedini slučaj kada je iskakao iz poželjne matrice odnosa državne i crkvene vlasti.

(Nastavlja se)