Temeljito pomaknuti svjetovi

Don DeLillo: Anđeo Esmeralda (s engleskoga preveo Zoran Paunović; Geopoetika, Beograd, 2013)

Jednog od najzanimljivijih suvremenih svjetskih pisaca na hrvatskom jeziku nismo često susretali: DeLillova razvikana “Bijela buka” brzo je nestala iz naših knjižara, a “Umjetnica tijela” i debitantska “Americana” ipak ne nude sustavan uvid u opus izgrađen od čak šesnaest romana, dvadesetak priča, nekoliko dramskih komada i niza eseja. Srećom, beogradski izdavač Geopoetika i njegov agilni prevoditelj Zoran Paunović obavili su u posljednjih desetak godina dobar dio preostaloga posla na jeziku koji razumijemo podjednako dobro: odlučivši se isključivo za novije naslove, objavili su magnum opus “Podzemlje” i nekoliko kraćih romana, poput “Padača”, “Kozmopolisa” i “Tačke Omega”. Prošle godine, konačno, izdali su i DeLillovu posljednju knjigu, zbirku devet priča “Anđeo Esmeralda” (u izvorniku tiskanu 2011).

Priče iz te kolekcije prethodno su objavljivane u periodici, i to od kraja sedamdesetih naovamo, a ovdje su nanizane kronološki, pa nije nezanimljivo pratiti kako se na njihovim rubovima prelamaju i mijenjaju znaci vremena i tragovi epoha. Primjerice, dok u uvodnom “Stvaranju” (1979) muž i žena nakon neplaniranog razdvajanja nikako ne uspijevaju stupiti u kontakt, u naslovima iz devedesetih pojavit će se prvi, još uvijek rijetki mobiteli, da bi u najnovijima prolaznici na ulici neprestano brbljali u slušalice, dok iskustvo zatvora podrazumijeva teško privikavanje na život bez digitalnih igračaka, laptopa i smartphoneova. Osim velikih tehnoloških promjena skrivenih u sitnim detaljima, retrospektivni pogled rekonstruira i grandiozne pomake globalne političke tektonike: od hladnoratovske mizanscene u “Trenucima ljudskosti u Trećem svjetskom ratu” (1983), recimo, stižemo do sjajne vivisekcije ekonomske krize u “Srpu i čekiću” (2010).

Ono što je znatno interesantnije od fragmentiranih “svjedočanstava vremena”, međutim, postojanost je DeLillovih preokupacija, narativnih šifri i fikcionalnih formula kojima iznova i iznova pokušava istražiti, opipati i opisati slijepe ulice komunikacije: nepremostive distance između ljudi, razmake između stvarnosti i mašte, ponore između riječi i stvari. Situacija u kojoj je mala skupina likova – a među njima redovito i pripovjedač – udaljena u izoliranu, sigurnu zonu odakle svjedoči neumitnim katastrofama “tamo vani”, varira se neprestano i kao da reproducira autorsko razumijevanje vlastite pozicije. U “Trenucima ljudskosti…” tako dvojica astronauta iz shuttlea promatraju početak Trećeg svjetskog rata na Zemlji, u naslovnoj “Anđeo Esmeralda” (1994) časne sestre iz samostana u srcu Bronxa uzaludno pokušavaju spasiti malene prosjake i beskućnike, u “Srpu i čekiću” urušavanje svjetskog gospodarskog sistema vidimo očima utamničenog zatvorenika… DeLillovi su izmaštani svjetovi obilježeni naznakama kataklizme, naseljeni usamljenicima, metaliterarno iskrivljeni, orijentirani na “stvarnost” onoliko koliko su spram nje sumnjičavi: temeljito pomaknuti. Gramatiku toga pomaka mogli bismo tražiti u autorovom radikaliziranju onoga standardnog aksioma pripovijedanja, koji nam kaže da se svaka priča u konačnici svodi na tri osnovna elementa: početnu ravnotežu, njezino remećenje i, napokon, povratak u stanje ekvilibrija.

DeLillo, međutim, voli izbaciti stvari iz ravnoteže samo zato da bi ih onda, razbucane, još barem jednom snažno protresao i prerazmjestio, neprestano pomjerajući referentni okvir značenja priče. Prejednostavno je, ipak, njegovo majstorstvo svoditi na takav trik-postupak: umnožena, ukrštena i isprepletena, značenja i moguća čitanja bujaju u ovim pripovjednim svjetovima na način koji je neusporediv, neobjašnjiv bilo čime što se danas u svijetu piše.