Ultimativni oslonac u Felliniju

Velika ljepota Paola Sorrentina

Slavni dani talijanske kinematografije završili su sa sedamdesetima. Otada tek povremeno neki autor i neki film zabljesnu na međunarodnoj sceni, da bi se nakon takvog naglog izrona sve ponovno smirilo, potvrđujući (dugo)trajnu bonacu nekoć jednog od najvrućih svjetskih filmskih žarišta. Paolo Sorrentino, uz Mattea Garronea internacionalno najugledniji talijanski sineast danas, kao da je programatski posegnuo za boljom prošlošću kako bi s punim osloncem u njoj fascinirao svijet kako su to nekada činili prvaci neorealizma i tzv. psihološkog modernizma. Polučio je ultimativni retro film koji kao da je direktno stigao s početka šezdesetih, s prvog vrhunca zvučnofilmskog modernizma, ili preciznije – naprosto je stopio Fellinijeve bisere “Slatki život” i “Osam i pol” u jednu cjelinu, i ispalo je da stvar i danas funkcionira. Dva Fellinijeva klasika dobila su, doduše, zajedno tri Oscara, jer su se natjecala u većem broju kategorija nego Sorrentinova “Velika ljepota”, no Oscar potonjeg uratka u kategoriji najboljeg stranog filma i pregršt drugih nagrada i nominacija, uz više-manje aklamacijske kritike, najveći su uspjeh talijanske kinematografije u posljednja barem tri desetljeća, naravno, uz Benignijev “Život je lijep”.

Oba ta filma uspjela su zahvaljujući osebujnom konceptu: dok se Benigni usudio napraviti nezamislivo – komediju o holokaustu, Sorrentino je otvoreno “prekopirao” Fellinija. Doduše, mnogo ranije De Palma je kopirao Hitchcocka, nešto kasnije Van Sant ga je puno bukvalnije slijedio u svojoj adaptaciji “Psiha”, tako da Sorrentino koncepcijom evidentne neoriginalnosti zapravo i nije naročito originalan, no kako je pamćenje onih koji se danas bave filmom puno kraće od onih koji su to činili nekada, talijanski autor ispao je svježiji nego što to stvarno jest. Ali ne samo da se povodom Sorrentinova oslonca u Felliniju gotovo nitko nije sjetio De Palmina oslonca u Hitchocku, nego se čini da baš i nije shvaćeno koliko je taj Sorrentinov oslonac ultimativan.

Dok je De Palma s visokom samosviješću, prkoseći najvećem dijelu tadašnjeg filmskokritičkog establišmenta, avangardno promovirao postmodernističku koncepciju otvorenog i obilatog posuđivanja i prisvajanja, ni sam Sorrentino ni kritičari koji ga slave uglavnom nisu puno pozornosti posvetili njegovom prisnom odnosu s felinijevskim naslijeđem. Svakom je jasno da “Velika ljepota” ima bitne veze sa “Slatkim životom” i “Osam i pol”, ali čini se da malo tko shvaća da je ta veza toliko intenzivna da je Sorrentinov uradak retro film par excellence. I da bi bez tog retro zaleđa funkcionirao, barem u svojem tematsko-idejnom sloju, poprilično deplasirano. Istini za volju, prikaz otuđenja u visokom društvu, opće blaziranosti tog miljea, snobovskih (umjetničkih) ispada i praznog, nerijetko progrotesknog hedonizma, kao i protagonistovo vraćanje u prošlost uspomenama nevine ljubavi kao opreke sadašnjem stanju – sve to i sa sviješću o autorovoj retro strategiji pomalo djeluje kao tzv. otkrivanje tople vode, a bez te svijesti svodi se na anakronu pretencioznost.

Sorrentino je svakako vrlo darovit režiser, njegove sofisticirane vožnje i ine koreografije kamere stopljene s glamuroznim fotografsko-scenografsko-auditivnim slojem čine fascinantnu cjelinu, a dobni pomak njegova protagonista u odnosu na onog “Slatkog života” znakovito govori o drastičnom “produljenju mladosti” karakterističnom za današnje doba, te čine jednu od najzanimljivijih motivskih sastavnica filma, međutim u svojoj ukupnosti “Velika ljepota” nije ostvarenje koje obara s nogu. To je još manje ako je se liši modernističko-felinijevskog povijesnog konteksta o odnosu s kojim presudno ovisi, a čini se da upravo to mnogi čine.