Vješto sklopljena konstrukcija

Film Vis-a-Vis Nevija Marasovića

Veliko je bilo iznenađenje kad je za otvorenje Pulskog festivala 2010. najavljen nezavisno produciran film “The Show Must Go On” studenta režije Nevija Marasovića, za kojeg je tada malo tko čuo. Još je veća skepsa bila kad se saznalo da je film SF žanra, što se, doduše, pokazalo malom dezinformacijom s obzirom na to da je riječ zapravo bila o antiutopiji koja je kritici izložila tzv. društvo spektakla i usput ispričala simpatičnu priču o (dis)funkcionalnoj obitelji, ali i ponudila atraktivne prizore Trećeg svjetskog rata. Nakon pulske premijere, većina je kritičara ostala ugodno iznenađena činjenicom da se za vrlo malo novca može realizirati projekt u tom žanru a da tako dobro izgleda, pa je Marasović i dobio kritičarsku nagradu za najbolji film, a uz to i onu za najboljeg debitanta. Zanimljiv paradoks da u no budget produkciji tehnički aspekti zasjene dramske (na scenarističkom planu autor, naime, nije bio toliko uvjerljiv kao na redateljsko-dizajnerskom) ostao je tako u sjeni, a pamti se Marasovićeva “zakletva” kako više nikad neće snimati film na gerilski način.

Ljeta 2013., nakon neuspjelih pokušaja da od HAVC-a dobije sredstva za drugi film, mladi se sineast na središnjem nacionalnom festivalu ipak pojavio s još jednim “partizanskim” projektom, koji je ovaj put puno više odgovarao onom na što se obično misli pod terminima nezavisna produkcija, ultraniskobudžetni film i tome slično. Osim toga, pokazalo se da “Vis-a-Vis”, usprkos minimalnim sredstvima, nije nikakva improvizacija, nego promišljena i vješto sklopljena konstrukcija. Dvostrukost naslova, koji istovremeno upućuje na poznatu francusku frazu, ali i na otok Vis na kojem se središnji dio radnje odvija, upućuje na dvostrukost sadržaja. Naime, priča o režiseru koji nakon debitantskog uspjeha pokušava snimiti drugi film i glavnom glumcu tog željenog filma koji upravo prolazi kroz turoban raskid ljubavne veze, postavljena je po principu filma u filmu ili slike u slici, tako da ono što je unutra zrcali ono izvana i obratno, što se u potpunosti razotkriva u završnici. Pritom ta metatekstualnost sadrži odnos fikcije i autobiografski dotaknute zbilje, jer režiser u izvedbi Rakana Rushaidata u znatnoj je mjeri zapravo sam Marasović (problem realizacije drugog filma nakon uspjeha prvog, obiteljska kuća na Visu gdje zimi odlazi s glavnim glumcem na čitače probe i popravljanje scenarija), a glavni je glumac u izvedbi Janka Popovića Volarića u znatnoj mjeri upravo Janko Popović Volarić (zvijezda sapunica koja se pokušava afirmirati kao tzv. ozbiljan glumac, razlaz s ljubavnom družicom što se podudara s Popović Volarićevim razvodom od Jelene Veljače). Iz toga, dakako, proizlaze autoironijske bodlje, osobito kad se zna da su Popović Volarić i Rushaidat pisali scenarij zajedno s Marasovićem, a sudjelovali su s njim i u produkciji, zajedno s (jako dobrim) snimateljem Damirom Kudinom (odlično snimio i “The Show Must Go On”).

Metafilmska konstrukcija velika je rijetkost u hrvatskoj kinematografiji i već stoga valja Marasoviću odati priznanje, a uz sigurno baratanje njome, mladi je autor kreirao i finu atmosferu kao okvir i teksturu usamljeničkog odnosa dvojice muškaraca na zimski pustošnom otoku. Ipak, u tom ključnom odnosu leži i problem filma: niti je Marasović (još) dovoljno (životno i kreativno) iskusan da taj odnos visokokvalitetno napiše, niti su Popović Volarić i Rakan Rushaidat, koliko god bili dobri, glumci najviše klase koji mogu izvući iz scenarija i ono čega u njemu nema. Ipak, “Vis-a-Vis” potvrđuje Marasovićev dar, o čemu svjedoče gotovo unisono pohvalne kritike, pa je najmanje što zaslužuje da za sljedeći film napokon dobije dotirane produkcijske temelje.