Vrhunac hrvatske dokumentaristike
Ljubavna odiseja, dugometražni prvijenac Tatjane Božić
Tatjana Božić završila je studij filmske režije u Moskvi specijaliziravši se za dokumentarni film, po povratku u Hrvatsku 1999. bila je suosnivačica kultne dokumentarističke produkcijske kuće Fade In, a početkom stoljeća za HTV je realizirala dokumentarni putopisni serijal “Žena s kamerom”. Ipak, čak i u krugu dobrih poznavatelja hrvatske kinematografije, ta je energična i atraktivna 43-trogodišnjakinja ostala poprilično nepoznata. Sve se promijenilo s aktualnim ZagrebDoxom koji je svečano otvoren upravo njezinim filmom, dugometražnim joj prvijencem “Ljubavna odiseja” nastalim u nizozemsko-hrvatskoj koprodukciji. Naime, Tatjana Božić posljednjih šest godina živi u Amsterdamu, gdje je i začela taj autobiografski projekt s idejom suočenja sa samom sobom kroz priču o svojih pet ljubavi iz prošlosti (dva Rusa i jedan Nijemac u Moskvi, Britanac u Londonu i Hrvat u Zagrebu /dobro znani filmski montažer i perkusionist Vjeran Pavlinić/). Te su prošlosne ljubavi povezane sa sadašnjim družbenikom Nizozemcem i s autoričinom obiteljskom pričom, ponajprije s likom snažne majke.
Tri glavne narativne linije predočene su kroz raznovrsnu građu, od obiteljskih 8-milimetarskih te studentskih i “kućnih” 16-milimetarskih filmova i fotografija, preko arhivske građe (jugoslavenski sletovi, inserti sa Zdravkom Čolićem, prizori neuspjelog pokušaja vojnog udara u Moskvi i smjenjivanja Gorbačova…), do snimaka iz filmske sadašnjice, u kojoj autorica-protagonistica ponovno susreće bivše ljubavi u Moskvi, Hamburgu, Londonu i Zagrebu, odnosno hrva se s nizozemskim partnerom u Amsterdamu, s kojim je u međuvremenu sklopila brak i dobila dijete, te obilazi rodbinu u hrvatskom zavičaju. Mnoštvo je tu različitih filmskih, video i digitalnih formata, mnoštvo tekstura, a da bi sve bilo još složenije, Tatjana Božić dodaje i asocijativne kadrove, odnosno kadrove-komentare (na primjer krupne planove-portrete mladih djevojaka) i, za divno čudo, sve to savršeno funkcionira.
Kažem za divno čudo, jer u takvoj mreži narativnih linija, (poetičnih) asocijacija i komentara, u takvom mnoštvu različite vizualne materije, ali i intonacija koje se kreću u rasponu od humornog preko melankolično-tužnog do oporo realističnog, bilo je beskrajno lako izgubiti se. Nasuprot tome, dobili smo briljantno montiran film koji većim dijelom ima upravo virtuozan ritam, ali i vrlo dojmljivu atmosferu koju stvara prepletenost njegovih vizualnih slojeva i osjećaja koji iz njih izviru. Pritom autorica i protagonistica ne bježi ni od tzv. škakljivih trenutaka, recimo video-pisama koje je iz Moskve slala dečku u London zavodljivo mu poručujući da je maloprije masturbirala, ili od fotografija na kojima je u estetiziranim erotskim pozama s tadašnjim ruskim ljubavnikom.
Oporo je pak otvaranje obiteljske intime, gdje se može pratiti razvoj autoričine majke od snažne mlade žene savršenog vitkog tijela (snimana u bikiniju 8-milimetarskom kućnom kamerom) do sredovječne žene promijenjena izgleda i očito duboko nezadovoljne životom u kojem se podredila muževom poslovnom uspjehu. Spona Tatjane Božić s majkom više je nego jasna – iako kreativna i energična, i Tatjana se u ime ljubavi s nevjerojatnom lakoćom odricala same sebe, a da nitko od njezinih ljubavnih sudrugova to nije tražio, da bi potom bila silno nezadovoljna time što njezino samoodricanje nije više poštovano. I zato u završnici, nepotrebno eksplicitno i patetično, što je, srećom, jedino slabije mjesto filma, ona obznanjuje svoju odluku da se konačno posveti samoj sebi. Odluka je dobra, a film još bolji, štoviše, riječ je o jednom od vrhunaca hrvatske dokumentaristike posljednjih podosta godina.