Zoran Vulić: Safet Sušić je europski Maradona

Krenimo od početka vaše karijere. Zašto nogomet, zašto Hajduk?

Tri su osnovna razloga. Prvo, kao svakom djetetu u Splitu moja je velika želja bila zaigrati za Hajduk. Kao drugo, na mene je veliki utjecaj imao i moj otac Ante koji je također igrao nogomet i bio je poznati vratar Hajduka. A kao treće, potječem iz sportske obitelji, moj ujak je isto bio nogometaš, igrao je za neke manje klubove, dok je moja sestra bila rukometašica u tadašnjoj Dalmi, koja je na čelu s jednom od najvećih rukometašica svih vremena, Dragicom Palaversom, osvojila Kup pobjednica kupova Europe. Vjerojatno se radi o genetici koja nas je sve zajedno gurnula u sport.

Igrali ste u Hajduku osamdesetih godina, u jednoj od najjačih momčadi u povijesti kluba, ali na vašu žalost, u tom razdoblju nikada niste osvojili naslov prvaka Jugoslavije.

Slažem se s vama, bila je to generacija Hajduka s nevjerojatnim imenima, poput braće Vujović, Šurjaka, Žungula, Bake Sliškovića, koju je vodio veliki Tomislav Ivić. Istina je, stalno smo se borili za naslov prvaka i svake godine igrali u Europi, no nikada nismo uspjeli osvojiti naslov. To je najveći minus te generacije i veliki žal koji će ostati u našim karijerama. No moram napomenuti da smo mi tada, točnije 1984., ostvarili najveći europski uspjeh Hajduka u povijesti, kada smo igrali polufinale Kupa UEFA-e i nesretno ispali (Tottenham 2:1, 0:1, op. a.). Bili smo klapa koja je te godine mogla osvojiti europski trofej. Danas, kada se sjetim tih vremena, uvjeren sam da nam je nedostajalo samo malo sportske sreće s kojom smo to mogli ostvariti.

Moćna jugoslavenska liga 

Nogomet nekoć i danas: kakva je razlika između ondašnje jugoslavenske lige i današnjeg nogometa na ovim prostorima?

Ma to se ne može usporediti! Rekao bih da osoba koja se usudi upustiti u takvu usporedbu nije normalna i zapravo uopće nema pojma o nogometu. Jugoslavenska liga je bila jako moćna. Kao prvo, mislim na koncentraciju kvalitete koja je bila neusporedivo jača. Ne mislim pritom samo na veliku četvorku – Hajduk, Dinamo, Crvena zvezda i Partizan – već i na ostale, Želju, Sarajevo, Vardar… Sve su to bile iznimno kvalitetne momčadi i nikada nisi bio siguran u pobjedu, nikada nisi mogao unaprijed upisati bodove. Znali smo pobijediti ove najjače momčadi, a onda već u sljedećem kolu prosuti bodove na gostovanju u Nišu ili Podgorici. Kao drugo, tada je vladao zakon prema kojem igrači nisu smjeli napuštati ligu do navršene 28. godine. Znači, danas se igrači prodaju sa 18 ili 19 godina i momčadi se iz godine u godinu konstantno mijenjaju. Puno je brži taj protok nogometaša, za razliku od našeg vremena, kada su klubovi imali generacije igrača koji su igrali zajedno po desetak godina.

Logično je i da je ondašnji klupski nogomet bio puno konkurentniji u Europi nego ovaj današnji. Dolazimo li do zaključka da nam je ipak potrebna regionalna liga?

Nisam pobornik regionalne lige u ovom trenutku. Mislim da trenutna situacija još nije sazrela za to, da nismo spremni. Definitivno bi se igrao kvalitetniji nogomet jer bi konkurencija bila jača, ali postoji nešto što je bitnije od samog nogometa – sigurnost! Što će nam liga u kojoj na utakmici ima više policajaca nego navijača? Ima li to onda ikakvog smisla? Svaka čast košarci, rukometu i vaterpolu, ali u takvim uvjetima i prostorima puno je lakše organizirati rizičnu utakmicu nego na stadionima gdje stane preko 30, 40 ili 50 tisuća ljudi. Ponavljam, mislim da još nismo spremni za to. Kada dođe vrijeme, kada budemo imali uvjete u kojima će takav nogomet imati smisla, onda sam definitivno za takvu ideju.

Kao što se sami rekli, u vaše vrijeme igrači nisu smjeli napuštati ligu do 28. godine. Je li to, po vama, bio ispravan pristup?

Ma naravno da takvo nešto nije bilo ispravno! Kako itko ima pravo mladom čovjeku zabraniti mogućnost zarade? Mnogi tadašnji igrači zbog toga nikada nisu uspjeli osigurati svoju egzistenciju. Rekao bih da je to bio jedan nekorektan i egoističan pristup. Pritom su europski klubovi u svojim redovima imali pravo na samo tri strana igrača. Znate li koliko se bilo teško probiti u strane klubove kao igrač koji ima 28 godina? To je mogao samo onaj tko je bio klasa.

No danas neki mladi igrači odlaze u inozemstvo čak i prije nego što su pošteno zaigrali za prvu momčad?

Zašto bismo nekom mladiću zabranili da ode u neki strani klub, pokuša ostvariti karijeru i osigurati svoju egzistenciju? Većina tih mladih igrača, ako su talenti, ako su predodređeni za nogometnu karijeru, ako klubovi koji ih dovedu znaju kvalitetno raditi s njima, ima šansu za uspjeh. Oni koji ne uspiju vani, vrate se kući i nastave igrati kod nas. Luka Modrić je iz Dinama otišao u Europu i evo gdje je završio, da nije uspio, vratio bi se u Hrvatsku i nastavio tamo gdje je stao.

Nepravda u Hajduku 

Vi ste do 28. godine igrali u Hajduku, a potom ste otišli u Španjolsku. Kakav je odjek u medijima i javnosti imao vaš transfer u Mallorcu?

Nije to bilo ništa spektakularno, poput transfera Savićevića, Bobana, Prosinečkog ili Piksija Stojkovića koji su otišli u velike europske klubove, poput Milana, Barcelone ili Marseillea. Kada sam dobio priliku napustiti domaći nogomet, otišao sam u Mallorcu koja je tada bila španjolski drugoligaš. Već dogodine plasirali smo se u prvu ligu i igrali zaista lijep nogomet. Igrao sam tamo tri godine, koje su mi ostale u nezaboravnom sjećanju.

Jeste li u karijeri imali ponude velikih Hajdukovih rivala, Dinama, Zvezde ili Partizana?

Da, imao sam ponudu Dinama i Zvezde i to baš u to vrijeme neposredno prije nego što sam otišao u Mallorcu. U Hajduku mi je tada nanesena velika nepravda, napravio sam jedan potez koji, po ljudima u Hajduku, nikada nisam smio napraviti i preko noći mi je oduzeta kapetanska traka, čak mi je bilo zabranjeno trenirati. Našao sam se u nebranom grožđu.

Što se zapravo dogodilo?

Prekrižio sam se nakon jedne utakmice u Beogradu. Odgojen san u duhu vjere i ne mogu protiv sebe, nikoga nisam imao namjeru provocirati ni uvrijediti. Neki su ljudi na Poljudu moju gestu krivo protumačili i preko noći su me odstranili. Osjećao sam se strašno pogođeno, nanesena mi je velika nepravda. Tada je u cijelu priču uskočio Dinamo koji me htio odvesti na Maksimir, Džajić me također htio u Zvezdi. Bio sam na korak do Maksimira, a onda su u igru upali neki strani klubovi i odlučio sam ipak otići u Španjolsku.

Je li u vašoj odluci presudila bolja ponuda Mallorce ili zapravo niste htjeli igrati u nekom od rivala?

Ma da su mi Dinamo i Zvezda ponudili deset puta veću plaću od one koju mi je ponudio Hajduk, radije bih ostao u Splitu. To su bila neka druga vremena, tada su igrači bili privrženiji klubovima, a moja ljubav prema Hajduku nije se mogla opisati riječima. Međutim, morao sam napustiti Hajduk, a da nisam bio prisiljen na to, odbio bih i Real Madrid zbog njega.

Rekli ste da su vas htjeli neki strani klubovi. Tko vas je još htio?

U igri je bio i Lazio. Njihov trener, više mu se ne sjećam ni imena, htio je da dođem u Rim. U njegovoj viziji ja sam bio jedan od tri stranca koje je htio u momčadi, no već nekoliko dana poslije on je dobio otkaz, došao je novi trener i odlučio se za neke druge igrače, a ja sam završio u Španjolskoj.

Zanimljiva anegdota iz tog španjolskog razdoblja je pobjeda protiv Barcelone koja je izborena vašim golom.

Da, toga se uvijek rado sjetim. Barcelona je tada imala strašnu momčad, na čelu s Cruyffom. Igrali smo na Mallorci i suđen je penal za nas, a svi moji suigrači prepali su se šanse koja nam je otvorila put do pobjede. Ja sam odlučio uzeti loptu i pucati taj penal. Kada sam stavio loptu na bijelu točku i pogledao u Zubizarretu koji je raširio ruke, vidio sam najmanji gol u životu, vrata su se u mojim očima toliko suzila da sam imao osjećaj kao da se radi o rukometnom golu. U glavi sam si reka”Opali što jače, pa što bude.” Lopta je otišla u kut, Zubizarreta ju je čak dodirnuo, ali se na kraju ipak našla u mreži. Pobijedili smo 1:0 i uslijedilo je veliko slavlje.

Veliki čovjek Burruchaga 

Nakon Mallorce otišli ste u Nantes. Kakva vas sjećanja vežu uz taj period?

U Nantesu me dočekao jedan od najboljih igrača s kojim sam ikada igrao – Jorge Burruchaga, strašan igrač i veliki čovjek. Bio mi je poput brata i puno mi je pomogao u adaptaciji. Brzo sam se snašao, jezik sam naučio za nekih šest mjeseci. Bile su to također dvije krasne godine prije nego što sam se vratio u Hrvatsku.

U karijeri ste također bili član jugoslavenske reprezentacije.

Igrao sam za Jugoslaviju pet godina i skupio 25 nastupa, a 25 puta sam bio na klupi za pričuve. Najljepše iskustvo bilo je igranje na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine. Tada smo imali strašnu momčad, koja je imala igrače za osvajanje naslova. Nažalost, ispali smo u četvrtfinalu od Maradonine Argentine, koja je čak 75 minuta imala igrača više, a na kraju nas je pobijedila tek na jedanaesterce.

Za Jugoslaviju ste zabili i jedan gol.

Bila je to utakmica u jednim kvalifikacijama protiv Farskih Otoka. Zabio sam gol, a da se mreža čak nije ni zatresla, ha-ha… Ali lopta je ipak prešla crtu.

Nakon raspada Jugoslavije, karijeru vam je također obilježila utakmica u Zagrebu, tj. prvi nastup hrvatske reprezentacije na Maksimiru protiv SAD-a (2:0)?

Imao sam čast biti jedan od tih 14 momaka koji su nastupili u toj slavnoj utakmici. U tim ratnim godinama, to je zaista bio veliki trenutak za sve nas na terenu. To je još jedan moment u mojoj karijeri kojeg se s ponosom prisjećam.

Rekli ste da je Burruchaga najbolji igrač s kojim ste ikada igrali, a tko je najbolji igrač protiv kojeg ste igrali?

Maradona, definitivno! Igrao sam protiv mnogih velikih imena, poput Cruyffa, Zica, Stoičkova…, ali Maradona je jedan i jedni. Bilo je to baš na onoj utakmicu na SP-u 1990. godine u Italiji. Za mene nema boljeg od njega. No moram spomenuti još jedno ime koje pamtim, igrača s kojim sam igrao i protiv kojeg sam igrao. To je Safet Sušić, za mene najbolji igrač ovih prostora. Rekao bih da je on europski Maradona. Da je Sušić Brazilac, u svoje bi vrijeme definitivno bio proglašen najboljim igračem svijeta.

Imao sam privilegiju igrati u tri generacije Hajduka

Žalite li za čime u karijeri?

Apsolutno ne! Iznimno sam zadovoljan sa svime što sam postigao kao igrač. Imao sam privilegiju igrati u tri generacije Hajduka. Moja sreća je bila što sam kao mladić upao u Hajduk, koji je taman radio smjenu one slavne generacije iz 1970-ih, zatim sam igrao u onoj 1980-ih koja se plasirala u polufinale Kupa UEFA-e i u onoj 1990-ih koja je igrala u Ligi prvaka. Eto, ako za nečim žalim, onda je to upravo ta godina kada je Hajduk igrao Ligu prvaka. To je također bio jedan fantastičan Hajduk – da nije u četvrtfinalu naletio na Ajax, uvjeren sam da je mogao stići do finala. Ajax je tada bio najbolja momčad na svijetu, a mi smo bili jedina momčad koju Ajax te sezone nije uspio pobijediti oba puta, na Poljudu smo odigrali 0:0, a imali smo svoje prilike. Moram još istaknuti da sam iznimno počašćen što sam u dvije ekipe imao čast biti kapetan, u Hajduku i Nantesu. Vjerujte mi, kapetan ekipe ne može biti svatko i zato sam iznimno ponosan na sebe i svoju karijeru.