Bahati Zapad

Putin je realan političar. On ne sanja o vraćanju Sovjetskog Saveza, ali sasvim sigurno sanja o Rusiji kao o velikoj sili koja će, na neki način poput SSSR-a nekada, imati što reći na međunarodnoj sceni. I čija će se riječ slušati i respektirati. Putin zna da se vrijeme bipolarnog svijeta neće vratiti. Ali on zna i to da je sve više zemalja širom svijeta nezadovoljno, pa i uplašeno današnjim unipolarnim svijetom i držanjem jedine aktualne supersile. On je svjestan toga da se svijet nezaustavljivo kreće prema multipolarizmu i želi da u tom multipolarnom svijetu sutrašnjice Rusija bude jedan od potpornih stupova. To nije nerealna želja, a nije ni neostvariva. No upravo je to ono zbog čega određeni krugovi na Zapadu na Putina gledaju sa sve većom sumnjičavošću. On, naime, prijeti da će im uzeti (ne preoteti) monopol odlučivanja o tome što i kako valja raditi u svijetu, a osobito u kriznim područjima svijeta… U godinama što dolaze nijedna zemlja, ni velika ni mala, ne bi trebala biti do te mjere kratkovidna da – ako pogleda prema Istoku – ne vidi diva koji se polako, ali sigurno vraća.

Ako bi netko pomislio kako je prethodni odlomak sažetak analize svega što posljednjih mjeseci pratimo u kontekstu nasilnih demonstracija u Ukrajini, promjene vlade u toj zemlji, referenduma (doduše, nepriznatog) o pripojenju poluotoka Krima Rusiji i reagiranja Zapada na to, uključujući i vidno pogoršavanje američko-ruskih odnosa, grdno bi se prevario. Ne, autor tih procjena je pisac ovih redaka, a objavio ih je – udahnite duboko – prije punog jednog desetljeća u dnevniku “Slobodna Dalmacija”. Ono što je tada bilo jasno jednom vanjskopolitičkom novinaru s iskustvom od gotovo trideset godina u novinarstvu i nepune tri godine na položaju savjetnika za vanjsku politiku predsjednika Republike Hrvatske, što je – također već tada – naprosto moralo biti jasno svakome tko je htio gledati i vidjeti, to očito ni danas još nije jasno upravo onima kojima bi trebalo biti, prije svih drugih. Zašto? Pa zato što je prevladalo ono što se malo grubo, ali ne i manje točno može nazvati glupošću arogancije ili, u samo prividno blažem obliku, arogancijom gluposti.

Kraj hladnoga rata, globalni slom sustava što je bio poznat pod imenom socijalistički (s izuzetkom, mada također primijenjenim i promijenjenim, Kine, Kube, Sjeverne Koreje i Vijetnama), centri moći na Zapadu shvatili su kao definitivnu pobjedu nad svime što je za njih simbolizirao Istok. I krenuli su u operaciju preuzimanja kontrole nad Istokom. Nesputani izvoz potrošačkog društva i uvođenje tzv. Hyde Park demokracije (dakle nekažnjeno se javno može govoriti protiv vlasti) u svim tranzicijskim zemljama prikrili su u prvome trenutku sve ono što je zajedno s time išlo u paketu: drastično smanjenje socijalnih prava, povećanje broja nezaposlenih, nesigurnost radnoga mjesta, osiromašenje sve većeg broja ljudi, obrazovanje i zdravstvena zaštita izravno ovisni o financijskim mogućnostima bolesnika, odnosno onoga koji se školuje. Kada su ljudi shvatili, bilo je već kasno. A mnogi nisu ni do danas shvatili i uporno se “tješe” time da sada žive u slobodi, odbijajući shvatiti kako se ona često svodi na to da gladan čovjek bez posla i bez krova nad glavom ima pravo reći da njegova vlada ništa ne valja. I – izaći na višestranačke izbore.

U isto je vrijeme pobjednički Zapad, koji je sebe uporno takvim vidio i doživljavao, počeo nemilosrdno krojiti svijet po svojoj mjeri, instalirajući vazalne režime i preuzimajući nadzor nad ključnim energentima. Ono što su u vrijeme dok su postojala ipak koliko-toliko čvrsta pravila ponašanja u međudržavnim odnosima bili tek incidenti ili povremene krize, pretvorilo se u obrazac ponašanja. Tranzicijske zemlje redom su najprije primane u NATO, relikt hladnoga rata koji, usprkos raspuštanju istočnoga pandana, Varšavskog ugovora, nije nestao s njegovim završetkom, nego je uporno tražio svoje mjesto i ulogu u promijenjenim uvjetima. Tek potom, a poslije pregovora koji to nisu bili, novim bi se “drugovima po oružju” – kao nagrada – otvarala vrata Evropske unije. Uniju se time slabilo i razjedinjavalo (nismo, valjda, zaboravili američkog potpredsjednika Dicka Cheneyja i njegovu krilaticu o “staroj i novoj Evropi”). Izravna posljedica toga jest nemogućnost Unije da formulira zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (osim kada, kao trenutno, poslušno slijedi politiku, zapravo diktat Washingtona), ali i ekonomsko slabljenje Unije koja teško odolijeva udarima gospodarsko-financijske krize uvezene iz Sjedinjenih Država i sve se teže može othrvati socijalnim nemirima što su izravni odgovor na bespogovornu poslušnost u gašenju krize dolijevanjem ulja na vatru, naime strogom štednjom koja neminovno rezultira smanjenjem potrošnje i proizvodnje te sve većim brojem nezaposlenih.

No to kao da one koji vuku konce uopće ne brine. Banke i dalje dobro posluju, građani su, doduše, sve siromašniji, a perspektiva im je sve bezizglednija, mediji (navodno slobodni) sustavno zaglupljuju gledatelje, čitatelje i slušatelje, rušeći u informativnom sektoru sve norme profesionalne etike (uz vrlo rijetke iznimke), a internet nas bombardira gomilom podataka i “podataka”, stvarajući privid informiranosti, a prikrivajući stvarnu neinformiranost, pa i otvorene manipulacije (čega ljudi u pravilu nisu svjesni). Na planu međunarodnih odnosa inaugurirana je kategorija humanitarnih intervencija, oružje se poteže s blagoslovom Ujedinjenih naroda, a kada ga nema – i bez njega. Svjetska se organizacija gura na marginu. U ime demokracije i ljudskih prava, često s onima koji su danas saveznici a sutra postaju protivnici, ruše se “nepodobni režimi”, razara se, ubija i uvodi anarhija (Libija, Egipat, Sirija, Irak, Afganistan), dok se “prijateljskim režimima” mirno dopušta sve to zbog čega se bespogovorno skida one koji samoproglašenim gospodarima svijeta nisu po volji. U tom kontekstu može se i mora promatrati i procjenjivati i sve što se događa u Ukrajini i oko nje.

I tu dolazimo do ključnoga pitanja: zašto se Zapad danas ponaša tako kako se ponaša, a ponaša se hladnoratovski? Možda zato što je podlegao gluposti arogancije? Jer vjerovati da se može sve, bilo kada i bilo gdje, da se toj samovolji nema tko oduprijeti, rugati se Rusiji, proglašavajući je tek regionalnom silom koja može terorizirati samo male susjede, što vjerojatno mobilizira i posljednjeg Rusa na strani Putina, govoriti o međunarodnoj izolaciji Rusije u svijetu s više od 180 suverenih država dok je na strani sankcija njih tridesetak, sve to može biti samo i jedino odraz gluposti što proizlazi iz arogancije. No možda je posrijedi i arogancija gluposti. Ako je tako, moramo se upitati imaju li zapadni politički krugovi i oni što stoje iza njih na raspolaganju znanstvene institute, eksperte, psihologe, geopolitičare i geostratege, imaju li ikoga tko bi bio u stanju s jedne strane razumjeti Rusiju, Putina i njihov kut gledanja, a s druge jasno procijeniti situaciju i posljedice poteza koje povlači Amerika, vukući za sobom i Evropu. Imaju li nekoga tko bi mogao logično razmišljati i zaključivati?

Odgovor je i da i ne. Naravno da imaju cijeli taj “servis”, no on je očito do te mjere ideološki obojen, zarobljenik (još ili ponovno) hladnoratovskog načina razmišljanja, a time i onemogućen da stvari sagleda takvima kakve objektivno jesu, da se ponaša s arogancijom svojstvenom samo glupanima. Opasno je i jedno i drugo, i glupost arogancije i arogancija gluposti. I opasno je vrijeme u kojemu živimo. Ima, međutim, i mudrih i iskusnih ljudi na Zapadu koji ne pristaju na propagandom nametano “jedinstveno stanovište”. Od brojnih primjera navodimo samo dva, i to iz iste zemlje, ali itekako važne. Bivši njemački kancelar Helmut Schmidt otvoreno je nazvao sankcije Rusiji glupošću, rekao da bi njihovo dalje zaoštravanje nužno pogodilo i Zapad, dodajući kako savršeno može razumjeti ponašanje Putina. A doajen njemačkog novinarstva Peter Scholl-Latour jasno je osudio primjenu dvostrukih mjerila i licemjerje kojim se odlikuje politika Washingtona. No u košmaru arogancije i gluposti, čuje li ih itko, želi li ih čuti? Ako netko jednoga dana i shvati što su govorili, neće li biti prekasno?

Dakle glupost arogancije ili arogancija gluposti, pitanje je sad. Odgovora nema. Barem ne od onih koji bi ga trebali dati. A vrijeme istječe.