Bečki valcer za imigrante

 

Beč, omiljena izletnička destinacija prosječnoga hrvatskog turista, može biti primjer gradonačelnicima širom regije: trenutačno je to, prema procjenama urbanističkih stručnjaka i istraživanjima privatnih kompanija, jedna od za život najpoželjnijih svjetskih metropola. Iako pogođena krizom i porastom nezaposlenosti, Austrija spada u stabilne europske ekonomije, pa ne treba čuditi da je prije dvije godine, uz njenih nešto manje od devet milijuna stanovnika, čak 130.000 ljudi ondje odlučilo potražiti bolji život; podaci kažu da austrijske vlasti i sada svakog mjeseca dobivaju 1.300 zahtjeva za azil.

Većina emigranata koji prolaze kroz Hrvatsku brzo se odlučuje za ilegalni nastavak puta, jer se po svaku cijenu žele domoći zapadnih država i boljih šansi za otpočinjanje novog života. Među najpoželjnijim odredištima unutar EU-a je i Beč, pa deportacije i protjerivanje izbjeglica sve više postaju austrijska stvarnost. Vlasti većinu pokušavaju smjestiti u izolirana područja u planinskim dijelovima, i do 30 kilometara udaljenima od prve medicinske skrbi; daleko od očiju javnosti, nedavno je otvoren novi centar za deportacije u planinama Štajerske.

Hemayat, sa sjedištem u Beču, organizacija je za ljudska prava koja dulje od dva desetljeća radi s izbjeglicama, žrtvama torture i zlostavljanja, pružajući im medicinsku, odnosno psihoterapijsku pomoć. Dok su devedesetih uglavnom bili zaokupljeni ljudima iz bivše Jugoslavije, danas ponajviše pomažu onima iz Čečenije i Afganistana. Psihoterapija je u Austriji teško dostupna siromašnima, a pogotovo onima koji ne govore njemački jezik, nemaju zdravstveno osiguranje i riješen pravni status.

– U ovom je trenutku na našoj listi čekanja 311 osoba, što dovoljno oslikava situaciju. Uglavnom radimo s ljudima kojima je pomoć neophodna, žrtvama mučenja i torture koje nerijetko imaju PTSP i u stanju su konstantne napetosti. Najteže je to što se ni nakon svega što su preživjeli ne priznaje da je nad njima učinjena nepravda. Vlasti ih ne integriraju, ponajprije stoga što ih je kasnije teško deportirati. Novac povlačimo iz različitih fondova, nismo sustavno riješili problem financiranja: kada i dobijemo europske projekte, često nam kasne uplate – objašnjava Cecilia Heiss, voditeljica Hemayata.

Potkraj 2012. val izbjegličkih protesta zahvatio je zemlje Europske unije, pa i Austriju: 150 imigranata iz prihvatnog centra u Traiskirchenu pobunilo se i organiziralo marš do četrdeset kilometara udaljenog Beča i u Parku Sigmunda Freuda postavilo izbjeglički kamp, čime je nastala organizacija Izbjeglički protestni kamp Beč (Refugee Protest Camp Vienna). Ideja je bila da se ukaže na grozne životne uvjete tražitelja azila: u predbožićnoj noći te godine stupili su i u štrajk glađu, no već dan kasnije policija je uklonila kamp u parku, uništavajući sve što joj se pritom našlo na putu. Bježeći pred policijskim buldožerima, šezdeset imigranta sklonište je potražilo u obližnjoj crkvi Votiv. Odonud su zatražili bolje životne uvjete, nove prevoditelje, pružanje osnovne podrške svim izbjeglicama, bez obzira na pravni status i zaustavljanje nasilnih deportacija.

Prema statistici, četvero od petero izbjeglih ima uvjete za azil: vraćanje u zemlju iz koje su pobjegli za njih znači bijedu, patnju, nasilje, rat i, nerijetko, smrt. Pobunjeni izbjeglice zahtijevali su i to da se iz evidencije uklone njihovi otisci prstiju ako ih Austrija ne želi prihvatiti, kako bi pomoć mogli potražiti u nekoj drugoj članici EU-a. Tijekom protesta policija je bila uhitila oko stotinu sudionika i njih osam deportirala – danas se samo za dvojicu sa sigurnošću može reći da su živi. Tada su podignute i različite optužbe protiv uhićenih, uglavnom pod sumnjom za ilegalno prebacivanje ljudi, što je nedavno sud odbacio kao neosnovano.

Christl, jedna od aktivistica koja od početka radi s imigrantima, objašnjava da je to jedan od načina na koje se država rješava nepoželjnih.

– U konkretnom slučaju, prvo su bez ikakve pravosnažne presude proglašeni krivima, uglavnom u izjavama predstavnika vlasti u medijima, onda su zadržani u pritvoru i nakraju oslobođeni, što je vijest koju smo upravo dobili. Nažalost, ti ljudi neće ostvariti nikakvo pravo na odštetu, jer im uvijek pronađu neke manje prekršaje; koliko znam, takva se praksa stalno ponavlja i nitko nikada nije dobio zadovoljštinu zbog vremena provedenog u zatvoru. Naravno da se imigranti međusobno pomažu kada žele otići nekamo dalje. Ali, naglašavam, tražitelji azila nisu nikakvi kriminalci i optužbe da su zaradili milijune eura na krijumčarenju ljudi su potpuna glupost – govori Christl.

Hodamo kroz Aspern, nekadašnje selo poznato po velikoj bici s početka 19. vijeka, kada su Austrijanci zaustavili Napoleona; danas je to mirni rezidencijalni kvart u 22. bečkom becirku, s lijepim obiteljskim kućama okruženima visokim zidovima – posvuda ploče s natpisom “Privatno vlasništvo!” i zaključane ulice unutar naselja. Četvrtak je popodne, no vlada gotovo nedjeljni mir. Dolazimo do velike bijele kuće, čuli smo da u njoj žive imigranti. Sve nam govori da smo pogriješili, da ovdje zasigurno nema izbjeglica, no ipak zvonimo. Na vratima se pojavljuje Ahmmad Zia, jedan od desetorice muškaraca koji danas ovdje žive.

Naime, nakon sloma protesta s kraja 2012. dio sudionika odlučio se samoorganizirati i iznajmiti kuću pogodnu za boravak više ljudi, kako bi za manju stanarinu imali krov nad glavom. Ovdje se napokon osjećaju slobodno, iako žive veoma skromno. Uglavnom su Paštuni, pripadnici naroda koji živi na tromeđi Pakistana, Afganistana i Irana. Upoznajemo i jednog od lidera Izbjegličkog protestnog kampa Beč Adalata Khana ili Mira Jahangira, kako se danas predstavlja.

Foto: Davor Konjikušić

– U Pakistanu sam bio čovjek kao i neki prosječni Austrijanac, imao sam solidan život sve dok nije počeo rat protiv terorizma. Nedavno sam izgubio i jednog bratića u napadu američke vojske. Svakodnevno smo bili izloženi napadima dronova, ljudi su posvuda ginuli. Neko vrijeme sam boravio u grčkoj Igumenici, ondje sam naučio kuhati, ali kada je izbila kriza, morao sam dalje – objašnjava nam Jahangir, u čijem se glasu prepoznaje potresenost, ali i iscrpljenost i rezignacija. Prema podacima Amnesty Internationala, od 2004. do danas u napadima dronova živote je izgubilo više od 900 civila, među njima i 330 djece.

Izbjeglički protestni kamp Beč u međuvremenu se raspršio i izgubio snagu: neki nam ukućani objašnjavaju kako su vlasti prvo primijenile strategiju iscrpljivanja, potom medijskim optužbama stvarale sliku da su među prosvjednicima i kriminalci, a poslije je uslijedila i represija. Sve je to loše utjecalo i na ujedinjenost aktera demonstracija: imigranata, aktivista s različitim političkim pozadinama, građana, studenata, predstavnika humanitarnih organizacija, državnih institucija i Crkve. Iako je dobio i važnu međunarodnu nagradu Elevate, pokret je splasnuo…

Kraj je radnog dana i u kuću se vraćaju i ostali stanari. Primorani smo ostati na večeri, Paštuni su nadaleko poznati po gostoljubivosti i svako bi odbijanje shvatili kao uvredu. Pokazuju nam prostorije u kojima žive: tri do četiri čovjeka spavaju u jednoj sobi, uglavnom na starim madracima na podu. Jedan od stanara dolazi s viješću da mu je odobren azil, što nakratko podiže atmosferu, usprkos teškim temama o kojima razgovaramo.

– On ima sreće, no puno ih je deportirano. Mora se nekako prestati s time. Ne krivimo mi Austrijance, mnogi su nam pomogli, a imali smo i golemu podršku za vrijeme protesta. Neki naši dečki uspjeli su ostati u Austriji tako što su se oženili. Ni u ovom se susjedstvu nitko nije bunio kada smo se doselili: donose nam hranu, odjeću, pomažu kako mogu. Čim smo došli, cijelu smo zajednicu pozvali na žurku, koja je bila fantastična – opisuje Jahangir.

Većina imigranata spremna je na sve samo da ih ne vrate u države iz kojih su došli. Mnogi se snalaze na različite načine i, iako vam nitko to neće potvrditi imenom i prezimenom, naš sugovornik balkanskog porijekla, danas zaposlen u jednoj austrijskoj instituciji, kaže da je i ovdje moguće naći posao na crno.

– Svi mislimo da su stvari ovdje drugačije nego kod nas na Balkanu, ali nisu: i ovdje ima kriminala i korupcije. I posao je moguće pronaći ilegalno, pa mnogi poslodavci to iskorištavaju. S druge strane, ljudi su prisiljeni baviti se ilegalnim poslovima kako bi preživjeli, ali to je uglavnom sitni kriminal. Neke se zajednice bave se i distribucijom lakih droga – kaže nam.

U državama Europske unije izbjeglice se danas uglavnom svode na tijela bez ikakvih prava. Pritom je suspendirana bilo kakva etička komponenta, što samo potvrđuje koliko su licemjerne zapadne demokracije, koje se na zaštitu ljudskih prava pozivaju uglavnom onda kada su u pitanju države izvan zapadnog kruga.

  •  

Biznis na ljudskoj nesreći

Za dolazak iz Afrike u Europu krijumčarima ljudi treba platiti od tisuću do nekoliko tisuća eura: u pojedinim su državama oni uspješni poslovni ljudi, koje stanovnici zovu “biznis-operaterima”. Prema procjeni Međunarodne organizacije za migracije, u Sredozemnom se moru u posljednjih 26 godina utopilo više od 20.000 ljudi, samo lani njih 700. U mnogim državama EU-a izbjeglice su važna radna snaga. Također se procjenjuje da je više od 20.000 nigerijskih žena završilo u lancu ulične prostitucije samo u Italiji.