Dan nikoga i ničega

Pobogu, zar danas nema nijedne obljetnice, zar je moguće da se baš ništa nije dogodilo na današnji dan? – nervozno je predsjednik Republike upitao tajnicu svojeg kabineta. Ona je umorno slegnula ramenima. Stajala je nasred ureda s pet debelih registratora u rukama.

“Nažalost, ništa, gospodine predsjedniče, zaista nema nijednog važnijeg događaja. Ovo što imamo, sve su neke trećerazredne stvari. Ne vidim što biste od toga mogli posjetiti u rangu predsjednika Republike Hrvatske”, odgovori tajnica, skanjujući se da mu pruži papir s omanjim popisom koji je izdvojila iz registratora.

“Pa ne mogu vjerovati. Od tih deset tisuća braniteljskih udruga što ih imamo, da baš nijedna nije osnovana na današnji dan?”

“Nijedna, gospodine predsjedniče.”

“Od svih tih festivala po istarskim selima, da se nijedan ne otvara danas?”

“Nijedan, gospodine predsjedniče.”

“Od naših 127 gradova i 429 općina, da baš nitko danas ne slavi svoj dan?”

“Baš nitko, gospodine predsjedniče.”

“Pa ja ne mogu vjerovati u to!” lupi se predsjednik dlanom u čelo, tako jako da se tajnica zabrine.

“Nemojte, nije vrijedno nerviranja, gospodine predsjedniče.”

Gledajući u pod, predsjednik ustane i počne kružiti oko nje. “Čak ni neka tamo Vukovina, Špičkovina, što bi rekao Milanović, provjerili ste?”

“Bili smo u Špičkovini prošli tjedan. U Vukovini smo bili na danu općine još u veljači, a išli smo i jesenas na festival kobasica.”

“Pa što nema danas neki svjetski dan nečega?” dosjeti se predsjednik. “Oni neki sindromi što se obilježavaju, dan bjesnoće, zaštite močvara… Ili recimo da se slavi neki genocid, holokaust, šta ti ja znam, dan Židova, Roma, Armenaca, onih Tutsija, tako nešto. Ili onaj neki dan narcisa?”

“Na tome smo bili prošli mjesec, gospodine predsjedniče, to vam je ono kad dijelite žuto cvijeće s Kosoricom i Bandićem.”

“A oni Mongoli, kad je to?”

“To nisu Mongoli, gospodine predsjedniče. Sjećate se, odmah poslije cvijeća išli smo svi skupa na Zrinjevac na Downov sindrom?”

“I što stvarno nema ništa svjetsko danas?”

“Doista nevjerojatno, ali ništa takvo svjetskog ranga, gospodine predsjedniče.”

“Hmm…”, zamisli se predsjednik. Sjedne natrag u fotelju, počne rukama trljati lice.

“Pa ima li neki domaći ratni zločin? Neke Varivode, Grubori, Ovčara, Škabrnja… Hrvati, Srbi, nije bitno. Ili neka fojba, Jadovno, evo, može i onaj rat. Daj šta daš, samo da nije Kevina jama.”

“Predsjedniče… ništa nije danas, nažalost.”

Predsjednik očajno podigne pogled: “A Kevina jama?”

“Bila je već.”

Trećerazredni događaji

“Pa ja ne mogu vjerovati da od svih tih sranja nijedno nije bilo danas”, reče bijesno predsjednik. Ustane iz fotelje i sad već glasno opsuje: “Jebem li ti takve ustaše, partizane, četnike, Srbe i Hrvate! Jebem li ti Židove, Rome, kurčeve Mongole i Japance!” Predsjednik lupi šakom o stol i pobaca sve stvari na pod, uključujući i tvrdo ukoričeni Ustav Republike Hrvatske. Prezirno ga šutne, pa opet dođe do njega i nagazi ga cipelom. Zatim se okrene tajnici i mirno priupita: “A sto posto ste sigurni da Hirošima nije bila danas?”

“Sto posto, gospodine predsjedniče.”

“Prvi april?”

“Prošao, gospodine predsjedniče.”

“A ono drugo sranje u Japanu, Kufušima?”

“Ni Fukušima, gospodine predsjedniče.”

“Černobil isto? Gagarin? A Lajka možda?”

Tajnica slegne ramenima: “Sve bilo već.”

“Što? Sad ćete mi reći da je i kolinje bilo već?!”

“Bilo, gospodine predsjedniče.”

“Pih!” reče predsjednik. “I nema baš ništa što bismo mogli uveličati?”

“Ovo je već četvrti put da sve prolazimo, gospodine predsjedniče.” Tajnica plašljivo pruži onaj papir što ga je izdvojila: “Kažem… imamo samo ovih nekoliko trećerazrednih događaja.”

“Trećerazrednih…”, ponovi slomljeno predsjednik. Zatim se opet razjari: “Trećerazrednih?! Pa što sam ja, trećerazredni predsjednik trećerazredne države?!”

“Ispričavam se, gospodine predsjedniče. Doista se ispričavam…”

“Ja sam predsjednik Republike Hrvatske. Hrvatske!” drekne predsjednik tražeći Ustav po podu. Digne ga, pa lupi njime o stol: “Hrvatske! Evo! Sa 20 županija, 127 gradova i 429 općina! S osamnaest filmskih, 48 kazališnih, 256 glazbenih i 112 velikih ljetnih festivala! S barem sto-dvjesto masovnih zločina, i to samo u zadnjem ratu. I to samo nad civilima! I ništa od toga da nije danas? Pa tko tu koga zajebava?!”

“Doista mi je žao, gospodine predsjedniče. Molim vas, smirite se.”

“I što ovi naši pizde da nismo napravili genocid u Oluji? I što pizdi Pupovac da nije bio genocid ono ’91.? Bio je, i jedan i drugi! I još Jasenovac, i Bleiburg, što ih je više to bolje. Treba se sa svime time civilizirano suočiti i komemorirati, najnormalnije se slikati i držati govore kao i svaki drugi božji dan. Što fali ovom datumu danas? Dajte recite, što mu fali?”

“Genocid mu fali, gospodine predsjedniče. Inače dan kao i svaki drugi.”

“Pa da. Tako neki zločin, festival, pas u svemiru, sajam. Eto što mu fali.”

Predsjednik otvori Ustav na Izvorišne osnove, pa upre prstom na mjesto na kojem piše: “Rusina i drugih.”

“Ovo je država sa 22 autohtone nacionalne manjine”, pokaže predsjednik. “Ima ih 22 i nijedna danas ništa ne obilježava, da ti nabijem Mađare, Čehe i Ukrajince. A imali bi svoj svjetski dan da ih Rusi sad malo prođu tenkovima. Majke mi ako neću sad nazvat Staljina!”

“Putina, gospodine predsjedniče.”

“Da, Putina”, kiselo procijedi predsjednik, pa ubrzo opet sasvim potone: “Kurac, kakva je ovo država, ne bi mi spojili ni Lavrova.”

“Doista mi je žao, doista nisam htjela spominjati trećerazredne događaje, gospodine predsjedniče.”

“Ma dobro, evo…”, reče smireno predsjednik. “Što je, tu je. Danas je svjetski dan nikoga i ničega. Ne idemo nikamo, nećemo davat’ govore, nećemo se slikat’ kako milujemo djecu, pa ti danas održavaj rejting u ovakvoj zemlji i svijetu općenito. Eto barem ne moram opet ići na one Mongole, uvijek me nekako krivo gledaju. Kao da sam ja kriv što je Bandić mislio da su Čerkezi.”

“A da sazovemo neku sjednicu Savjeta za nacionalnu sigurnost, gospodine predsjedniče? Pošaljemo Večernjaku neke špijunske dokumente kao lani, pa dignemo frku”, pokuša ga utješiti tajnica.

“Ma pustite sad to, nema smisla. Idite vi samo, idite…”

“Kako želite, gospodine predsjedniče”, reče tajnica izlazeći iz ureda.

Ustavne promjene

Predsjednik se umorno uvali u fotelju. Otvori Ustav, glavu IV. Ustrojstvo državne vlasti, poglavlje 2. Predsjednik Republike Hrvatske.

“Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu”, pročita prvu rečenicu, pa reče sebi u bradu: “Mo’š mislit’ što sukreiram vanjsku politiku. Odem dvaput godišnje glumiti Bosanca, a jučer sam se vratio.”

“Brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti”, pročita dalje, pa se odjednom odobrovolji i iskreno nasmije: “Mo’š mislit’ što se ja za to brinem!”

“Odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti”, pročita, pa promrmlja: “Ne’š ti odgovornosti i ne’š ti teritorija.” Predsjednik se tu malo zamisli: “Dobro Dejan kaže da bi trebalo obnovit’ Jugoslaviju. Pa lijepo Đurđevdan, pa Vidovdan, pa Kosovska bitka, pa sabor trubača u Guči, pa genocid u Srebrenici, stočni sajam u Staroj Pazovi…”

Tako zamišljen, predsjednik pritisne tajničino dugme na telefonu i reče joj da mu pošalje glavnog analitičara. “Sigurno nije bio koji drugorazredni događaj danas?” usput je upita.

“Sigurno. Samo trećerazredni, gospodine predsjedniče”, odgovori mu tajnica.

“Dobro, dobro, ništa. Šaljite Dejana”, reče predsjednik i sklopi slušalicu.

Desetak minuta kasnije u ured dođe glavni analitičar. Pozdravi, a predsjednik mu samo kimne iz fotelje, zadubljen potpuno u Ustav.

“To opet razmišljate o povećanju ovlasti, gospodine predsjedniče?” prekine ga nakon kratke šutnje glavni analitičar.

“Ma kakve veće ovlasti, nisi valjda i ti na to nasjeo? Pa nisam poludio”, reče predsjednik. Podigne glavu, pa vidjevši kako se glavni analitičar smijulji, odmah doda: “A! To se ti šališ!”

“Naravno, gospodine predsjedniče”, nacereno će glavni analitičar. Zatim se približi predsjedniku, uozbilji se, pa gledajući u Ustav preko njegova ramena zabrinuto upita: “Što ste opet pronašli da fali neki zarez, točka?”

“Da, da, evo ovdje”, pokaže prstom predsjednik, “fali točka. Zamisli!”

“Nevjerojatno da to nitko nije primijetio, gospodine predsjedniče.”

“Nevjerojatno. Da u ovakvoj krizi nikoga nije briga! I znaš što sam mislio? Da idem na izbore s inicijativom za promjenu Ustava. Da na toj točci gradimo kampanju, ha?”

“Sjajna ideja, gospodine predsjedniče. Moram priznati da sam malo ljubomoran što se ja nisam toga sjetio”, iskreno se zadivi glavni analitičar.

“Vrag je u detalju”, reče mu predsjednik pokroviteljski, pa manirom iskusnog političkog lisca dovede stvar do vrhunca: “I onda da sljedeće godine na današnji dan usvojimo novi Ustav. I da ga proglasimo Danom Ustava.”

Genijalna država

Ponosan na svoju novu inicijativu i već pomalo iscrpljen od napornog posla, predsjednik se zavali ugodno u fotelju, podigne noge na stol, pa zamoli glavnog analitičara da i on sjedne.

“Daj, molim te, pričaj mi opet malo o Jugoslaviji”, reče mu predsjednik.

“O Jugoslaviji, gospodine predsjedniče? Hoću, naravno, uvijek”, odgovori glavni analitičar.

Predsjednik se opusti, sklopi oči i reče: “Kažeš ti, dobra bila zemlja, a?”

“Najbolja, gospodine predsjedniče.”

“Najbolja, veliš. A predsjednika je imala?”

“Predsjednika Predsjedništva, gospodine predsjedniče.”

“I jel’ imao velike ovlasti?”

“Nikakve, gospodine predsjedniče. Još manje nego vi. Nikakva odgovornost, ništa nije morao raditi.”

“Genijalno. A plaća mu bila dobra?”

“Uf! Dobra, gospodine predsjedniče”, odgovori glavni analitičar.

“E, to je bila država…”, zamišljeno reče predsjednik, uključi masažer na fotelji, pa doda: “A praznika je imala?”

“Praznika, gospodine predsjedniče.”

“Ono, nekih obljetnica, dan ovoga, dan onoga?”

“Uf! Dan Republike, omladine, borca, artiljerije, tenkista, ustanka u Makedoniji, u Crnoj Gori, u Istri i Slovenskom primorju…”

“I onih nekih braniteljskih?”

“Neretva, Sutjeska, Prozor, Jajce, Drvar… Ma svaki dan, gospodine predsjedniče!”

“Famozno!” uzvikne zadivljeno predsjednik. “Eh što ga onaj Butković sere, da nije valjala, a?”

“Ma kreten, gospodine predsjedniče.”

“A nacionalnih manjina bilo puno?” nastavi predsjednik.

“Naroda i narodnosti kol’ko hoćeš, gospodine predsjedniče.”

“A onda je i puno zločina bilo, obilježavalo se toga leva-leva?”

“Uf! Tamanio svak svakoga, gospodine predsjedniče.”

“Fenomenalno, ma koja fenomenalna država… Lako je tom predsjedniku Predsjedništva bilo održavat’ rejting, a?”

“Kako god vi kažete, gospodine predsjedniče”, reče glavni analitičar. “Ali nije ni bilo izbora.”

“Ma daj? Pa ja stvarno ne mogu vjerovat’ koja je to genijalna država bila”, zavrti predsjednik glavom. Zatim se sjeti i upita: “Ali kako bi onda taj postao predsjednik?”

“Morao se mijenjati, gospodine predsjedniče. Malo je bio Hrvat, pa malo Srbin, pa malo Bosanac…”

“Ha! Isto kao ja, jel’ da?”

“Kako god vi kažete, gospodine predsjedniče.”

“I tko je bio taj predsjednik Predsjedništva?”

“Stipe Mesić, gospodine predsjedniče.”

“Ma nemoj mi reći, naš Stipe? Pa što je bilo, što je pustio da mu se Jugoslavija raspadne?”

“On je šaljivdžija. Neozbiljan čovjek, gospodine predsjedniče. Kasnije je tragično završio.”

“A je li?” pridigne se predsjednik napeto iz fotelje. “A kako, što mu se dogodilo?”

“Završio je kao predsjednik Republike Hrvatske.”