Desničarski sataraš
Kada je nakon pobjede na parlamentarnim izborima u travnju 2010. godine mađarski premijer Viktor Orban izjavio da je Mađarska toga dana “srušila jedan režim da bi uvela novi”, malo tko je mogao pretpostaviti na što je točno mislio. No kada je 6. travnja ove godine ponovno pobijedio na izborima, pa rekao da će njegova vlada “nastaviti kao i dosad”, stvari su već bile znatno jasnije. U četiri godine na vlasti, Orbanova stranka Fidesz do te je mjere, naime, reorganizirala politički sustav da dobar dio javnosti te promjene naziva “postavljanjem temelja (njegove) desničarske države”.
Kao i na prošlim izborima, koalicija u kojoj je Fidesz vodeća stranka dobila je dvotrećinsku većinu. Ta joj je supervećina u prvom mandatu omogućila da izglasa novi ustav i donese više od 300 novih zakona kojima se učvršćuje vlast vladajućih. Novi ustav donesen je 1. siječnja 2012. godine, a kakva bi nova Mađarska trebala biti, vidi se već i po tome što ta zemlja njime prestaje biti “republika” i postaje samo Mađarska, i to ona u kojoj se štuje “Sveta kruna što utjelovljuje ustavno jedinstvo mađarske državnosti i nacije”. U novoj Mađarskoj brak se definira kao zajednica muškarca i žene, garantiraju se prava nerođenoj djeci, ali ne i vjerskim manjinama. Novim zakonima vladajućoj stranci omogućava se da svoje ljude postavlja u Vrhovni sud i Narodnu banku, dok je medijskim zakonom vlada provela golemu čistku u kojoj je najureno preko 1000 nepoćudnih novinara i urednika.
Medijski zakon stupio je na snagu početkom 2011. godine, nakon čega je, uz čistku, provedena i centralizacija pa sada svi javni radijski i televizijski kanali imaju jednu zajedničku redakciju, a regulativno tijelo Medijsko vijeće imenuje vlada. Svi se mediji moraju registrirati pri Vijeću, a ono na raspolaganju ima drakonske globe za medije koji izvještavaju “neuravnoteženo” ili “vrijeđaju ljudsko dostojanstvo”. Članovi vijeća česti su gosti na redakcijskim kolegijima, a medijima caruju manipulacije s javnim nabavama, cenzura i autocenzura, pa i bizarnosti poput “brisanja” nepoćudnih političara iz snimljenog kadra i izjava koje ne idu na ruku vladajućima. Mediji su i u predizbornoj kampanji za Fidesz odradili lavovski posao, unatoč tome što zbog novih pravila kandidati na komercijalnim televizijama nisu uopće bili prisutni, a u javnima vrlo malo. Dapače, analiza OESS-a pokazala je veliku pristranost u korist vladajućih na tri od pet vodećih televizija.
Fidesz je, osim toga, vješto zaobišao vlastite restrikcije financiranja predizborne kampanje, pa je svoju provodio putem nominalno nevladine organizacije Forum za građansko jedinstvo (COF). Fidesz je toj organizaciji za simboličan novac prodao svoj slogan “Mađarskoj ide bolje”, čije je pojavljivanje u medijima COF platio “vlastitim” novcem. COF je organizirao i provladine skupove na koje su građani dovođeni autobusima i financirao postavljanje plakata s fotomontažom policijskog privođenja vodećih opozicijskih političara. Za potrebe predizborne kampanje ministar unutarnjih poslova deklasificirao je čuvenu snimku bivšeg socijalističkog premijera Ferenca Gyurscanyja, na kojoj on govori kako je njegova vlada biračima “lagala i noću i danju”, pa se ta snimka stalno pojavljivala u medijima.
U prvom mandatu vlada je izmijenila i izborni zakon, dakako u svoju korist, pa je broj zastupnika gotovo prepolovljen na 199, iscrtane su nove izborne jedinice i dodijeljeno pravo glasa za 200.000 Mađara u dijaspori, od kojih je 95 posto glasalo za Fidesz. Stranka je osvojila ukupno 45 posto glasova, što joj je dovoljno za dvotrećinsku većinu u parlamentu, unatoč tome što je dobila gotovo 600.000 glasova manje nego na prethodnim izborima.
Prema mišljenju analitičara, uz ustavno-zakonski inženjering Orban svoju pobjedu može zahvaliti ponajprije populističkoj politici u cijelom nizu poteza, od nacionalizacije mirovinskih fondova i uvođenja kriznog poreza korporacijama, čime je vlada stabilizirala javne financije, preko mjera za pomoć građanima s kreditima u stranim valutama i smanjenja cijena javnih usluga, pa do obilježavanja dana potpisivanja Trianonskog ugovora kojim je Mađarska izgubila dijelove teritorija iz austrougarskog doba i komemoracije za pronacističkog admirala Miklosa Horthyja. Čak je i u novoizgrađenoj stanici budimpeštanske podzemne željeznice ugravirao vlastito ime, sve to uz iznimno antiglobalističku, antikapitalističku, pa i anti-EU retoriku. Istraživanja, naime, pokazuju da su Mađari najviše od svih istočnih Europljana razočarani u filozofiju slobodnog tržišta.
Golem uspjeh na izborima doživjela je i krajnje desna stranka Jobbik, osvojivši skoro 21 posto glasova, pa je, zajedno s Fideszom, za desnicu glasalo ukupno 66 posto birača. Jobbik je prije izbora obavio fejslifting pa se s prozivanja Židova i fizičkog nasilja nad Romima, neometanih od vlade, prebacio na demoniziranje međunarodnih financijskih institucija. Vođa Jobbika Gabor Vona izjavio je nakon izbora da će njegova stranka na idućim izborima osvojiti vlast, pa je mađarski ambasador u Izraelu Andor Nagy osjetio potrebu da u tamošnjem vodećem dnevniku objavi tekst u kojemu obećava da se to nikada neće dogoditi.
Jobbik je tako postao najjača parlamentarna stranka krajnje desnice u Europskoj uniji, ujedno i jedna od najeskstremnijih. To je zgrozilo većinu eurokrata, odranije frustriranih Orbanovom svojeglavošću i podrivanjem temeljnih vrijednosti Unije. Na njegovu adresu, naime, stizali su brojni EU prigovori, od onih koji su se odnosili na medijski zakon i kršenje neovisnosti Narodne banke, pa do onih vezanih za Jobbikovo rasističko mahnitanje, no Orban ih je sve riješio uvođenjem kozmetičkih promjena. “Nuklearna opcija” izbacivanja iz Unije, koja bi trebala biti ultimativno sredstvo zastrašivanja i discipliniranja, ostala je tek žalostan podsjetnik na krivo nasađenu Unijinu arhitekturu, koja podrazumijeva da će se njezine članice ponašati pristojno nakon što u nju uđu.