Dragan Nikolić: Jeftinije je biti mrtav u Srbiji nego u Evropi

Foto: Nina Đurđević

Ime Dragana Nikolića poznato je poštovateljima dokumentarnih filmova, čiju kvalitetu potvrđuju i festivalske nagrade, uz ostale i “Kavijar konekšnu”, priči o ljudima koji skupljaju kavijar iz dunavskih jesetri, koji je na ZagrebDoxu 2009. nagrađen Velikim pečatom. Na ovogodišnjem ZagrebDoxu Nikolić se predstavio filmom “Pogrebnik”, nastalim u koprodukciji više zapadnoevropskih televizija: priča je to o pogrebnom poduzeću Drnda Internacional, koje umrle gastarbajtere Srbe doprema u zavičaj, a u Evropu otprema turiste čiji je odmor u Srbiji loše završio. Među vozačima 26 kola je i vlasnikov zet Bata, nezadovoljan tim poslom, koji je zajedno sa svojom suprugom glavni junak priče. Iako film nije dobio priznanje žirija, dobro su ga primili gledaoci, koji su salvama smijeha potvrdili prepoznavanje crnohumornosti teme.

Osim “Pogrebnika” i “Kavijar konekšna”, Nikolić je snimio i nagrađene dokumentarce “Nacionalni park” i “Hot Line”; bio je kamerman najboljega rumunjskog dokumentarca iz 2007. “Bar de Zi”, koscenarist filma “Made in Serbia” iz 2005. te koscenarist i pomoćnik režisera kratkometražnoga igranog filma “Run Rabbit Run”, dobitnika prve nagrade Cinéfondationa na Filmskom festivalu u Cannesu.

Nikako do emocija 

Možete li nam opisati okolnosti u kojima je nastajao “Pogrebnik”?

Sve je počelo kada sam upoznao Radišu Mihajlovića Drndu, vlasnika pogrebne kompanije specijalizovane za prevoz umrlih. On je repatrijator, vraća kući emigrante koji su otišli ne samo iz Srbije, nego i sa čitavog Balkana, uključujući i Tursku. Ima reklame na satelitskim kanalima u inostranstvu, ljudi znaju za njega, a i dobar je u tom poslu. I on je bio emigrant: vratio se u Srbiju i sada živi od toga da kućama vraća manje srećne emigrante, one koji nisu ni slutili da bi mogli stići u njegovim kolima. Ljudi misle da se umrli pokapaju u domovini iz patriotskih razloga, a oni su zapravo ekonomski. Mnogo je jeftinije biti mrtav u Srbiji nego negde u Evropi, gde se parcela godišnje plaća hiljadu evra. Za deset godina platiš 10.000 evra, a ako ne platiš novih 10.000, vade te napolje. U Srbiji toga još nema. Troškovi sahrane u Nemačkoj nisu ispod pet hiljada evra, pa je jasno da svi žele da plate manje, čak i ako Drndine usluge transporta za preko dve hiljade kilometara prelaze hiljadu evra.

Drnda ima 36 zaposlenih, od toga 15 vozača koji sedmično imaju po deset do 15 tura iz inostranstva. Hteo sam da pratim više vozača na više lokacija po Evropi: oni su u vezi telefonima, a niko od njih ne zna dobro engleski ili nemački, snalaze se jer su dobri vozači i imaju osnovno znanje o administrativnoj proceduri. Svi dolaze na isto odredište u Požarevcu, 80 kilometara od Beograda i idu po okolnim selima. Nakon dve godine snimanja, uspeo sam da snimim samo scene posla, ali nisam dobio emocije vozača. Dobivao sam emocije ljudi koji su u žalosti. Isprva mi je bilo neprijatno da snimam te situacije, a onda sam provalio da postoje profesionalni snimatelji koji snimaju svadbe, kao šta se snimaju sahrane: u materijalu koji sam koristio za verziju namenjenu nemačkoj televiziji vidi se kako čovek jednom rukom snima kamerom, a drugom fotoaparatom. Tu su i profesionalne narikače, koje nariču za novac. Osim tih situacija, nije bilo emocija, pogotovo ne kod Drnde, koji je taj posao radio 20 godina i oguglao je na sve.

Novi momenat je bio kada su za njega počeli da rade zet Bata i ćerka Tanja, koji nikada pre nisu radili taj posao: ona je imala posao u Mercedesu za 3.000 evra plate mesečno, a i on je imao dobro mesto u nekoj građevinskoj firmi. Tokom snimanja sa Batom dobio sam u kameru sve njegove reakcije, jer je došao na posao za koji nikada nije mislio da će da ga radi. Tu se dobila napetost i drama, pa je gotovo 90 posto materijala u filmu nastalo kroz tu godinu koju su njih dvoje proveli u Srbiji.

Kakav je put film do sada prešao?

Film je krajem prošle godine imao premijeru na festivalu IDFA u Amsterdamu, gde je prikazivan i u januaru. Narednih meseci idemo na festivale i smotre u Bergamo, Linc, Gdanjsk i u Tursku. Verzija filma koja se prikazuje na festivalima rezultat je ugovora s finskom, norveškom i slovenačkom televizijom, a za nemački ZDF napravljena je potpuno različita verzija, jer film ima naraciju koju sam jako dugo pisao. Ona bi mogla da bude zanimljiva i drugim televizijama – mislimo da je ponudimo Al Džaziri Balkans.

Smetaju me stereotipi

Što se u svijetu dokumentaraca promijenilo između “Kavijar konekšna” i “Pogrebnika”?

Pojavilo se puno mladih ljudi, dokumentarni film je postao popularan među mladom generacijom. Čini mi se da su pre svi išli na igrani film, a dokumentarni je bio nižeg ranga. Sada mnogi mladi reditelji imaju drugi pristup, pa rade dokumentarni film kao da rade igrani, dakle uz ozbiljniji pristup. Žao mi je samo šta su ljudi toliko vezani uz Beograd – tu se odlučuje, tu je novac, tu su škole, sve je centralizovano. U Evropi je dokumentarni film na istom nivou kao igrani, a mi to tek sada dostižemo. U Hrvatskoj postoje bioskopi koji prikazuju dokumentarce, a u Srbiji ih još nema, no nadam se da će ih za nekoliko godina biti.

Kakve su sličnosti između ta dva vaša filma?

Oba se bave malim ljudima iz malih sredina, koji su na neki način povezani sa svetom: ovi iz “Kavijara” Dunavom, a ovi iz “Pogrebnika” evropskim cestama. Jedni se povezuju lađama, drugi točkovima.

Jesu li vam Šijanovi “Maratonci trče počasni krug” bili inspiracija za “Pogrebnika”?

Za vreme snimanja zezali smo se da snimamo dokumentarne “Maratonce”. Drnda je na svom desktopu imao fotku iz tog filma, no to ipak nije ušlo u “Pogrebnika”.

Imate li podršku države i kulturnih institucija?

Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Srbiji je situacija strašna, pa je super šta smo dobili 40.000 evra. Kako je odmicao proces snimanja, upadali smo u sve veće dugove, pa sada čekamo da dobijemo pare naših partnera.

Pratili ste projekcije “Pogrebnika” u mnogim gradovima: je li publika bila na istoj valnoj dužini s vama?

U Amsterdamu sam celo vreme bio sa publikom i iznenađen sam reakcijama na pravim mestima. Uopšte nisu doživljavali film u fazonu “Balkan, Srbija, ludilo, crni humor i zezanje”, imali su korektan odnos prema svemu i pitanja su im bila skroz O. K. To je, po meni, bila najbolja reakcija: ljudi, pogotovo u širem regionu, očekuju da iz Srbije dođe nešto pomereno i drugačije i stavljaju nas u stereotipe, šta mi smeta. S “Kavijarom” sam uzeo ciganski bend da radi muziku, jer sam želeo da se poigram sa stereotipom; za “Pogrebnika” sam u startu rekao da hoću samo muziku iz kadra, bilo sa CD plejera u kolima ili sa svirke na okupljanju pogrebnika. Tako da u filmu ima samo desetak minuta muzike.