Dugotrajna povijest duga
David Graeber: Dug: prvih 5000 godina (s engleskoga preveo Damir Biličić; Fraktura, Zaprešić, 2013)
Veteran prosvjednih sukoba, neumjereno hvaljen i žestoko kritiziran antropolog, jedan od istaknutijih sudionika pokreta Occupy, profesor kojeg su zbog političkog angažmana protjerali s Yalea: anarhist David Graeber djeluje kao zanimljiv i iščašen lik čak i unutar angloameričkog akademskog polja, načičkanog profesionalnim nonkonformistima. Teorijski je drzak, sklon eksplanatornim vratolomijama i pankerskom rasturanju sofisticiranih znanstvenih paradigmi. Istodobno, uspijeva ostati nepretenciozan i pripovjedno zaigran. Iz takve kombinacije provokativno postavljenih teza i njihovog popularno pisanog, nonšalantnog izlaganja znaju proizići zgodne minijature: prije samo mjesec-dva Graeber je tako u časopisu “Baffler” objavio esej “What’s the Point If We Can’t Have Fun”, sasvim opušteno i bezbrižno promovirajući igru i zabavu u ontološke temelje zbilje. Prevratnički atentati na etablirane povijesne i teorijske modele, međutim, češće završavaju spektakularnim promašajima: nedavni tekst u “Guardianu”, primjerice, naivno je razvijao tezu kako se ključni problem radničke klase sastoji u njenoj empatiji, altruizmu i “velikom srcu”, a ne u tome što je sistemski eksploatirana, ucijenjena nezaposlenošću i osuđena na društvene odnose podređenosti koji s eventualnom širinom duše ili toplinom srca nemaju baš nikakve veze…
Globalni hit “Dug: prvih 5000 godina”, izvorno objavljen 2011., predstavlja nam oba aspekta ove autorske strategije, bolju i lošiju stranu Graeberove “ležerne ambicioznosti”. Već su naslov i pozamašan opseg knjige dovoljni da signaliziraju razmjere namjere: od sumerske i egipatske civilizacije, preko antike, srednjovjekovne Kine, Indije i Evrope, genocidnog “otkrića” Novog svijeta i uspona kapitalizma, pa sve do Nixonovog napuštanja tzv. zlatnog standarda početkom sedamdesetih, uspona neoliberalizma i razularene financijalizacije koja će većinu nas potopiti u aktualnu recesiju, Graeber istražuje dugotrajnu povijest duga, i to u njegovim različitim historijskim, moralnim, ekonomskim, političkim i ideološkim artikulacijama. Polazi pritom od vrlo jednostavnog pitanja: zašto danas smatramo samorazumljivom tvrdnju da je dug nešto što se naprosto mora vratiti? Još prije pet milenija, recimo, nailazimo na periodična kolektivna otpisivanja dugova kako bi se očuvalo tkivo zajednice. Krećući se odatle prema današnjici, pratimo kako se pojam dugovanja koleba između moralne i ekonomske perspektive, pokreće ratove i revolucije, ruši i postavlja sisteme, a pretpostavljena “izravnavanja računa” pritom su zapravo neobično rijetka.
Pripovijest je zavodljiva i lepršava, (re)interpretacije povijesnih izvora lucidne, uvodno demoliranje nekih pretpostavki neoklasične ekonomske paradigme vrlo uvjerljivo. Ali te su retoričke kulise, nažalost, postavljene na teorijski žalosno rasklimanoj sceni. Središnji pojmovi poput duga, novca i kapitala ostaju mutni i neodređeni, pretapajući se neobavezno jedan u drugoga. Periodizacijska “klackalica” četiri goleme epohe – u kojima, na smjenu, prevladavaju “fluidni” princip kredita i “čvrsti” princip plemenitih metala – proizvoljna je smicalica bez većeg historiografskog smisla.
Graeberova antropološka studija, ukratko, postavlja naslovnu temu u fascinantno širok plan, ali je pritom rasteže do neprepoznatljivosti. Stoga je i vrijedi čitati samo radi niza dragocjenih faktografskih kurioziteta, tečnog popularnoznanstvenog stila i zgodnog podsjetnika kako su naše današnje rasprave o predstečajnim nagodbama i kreditima u francima tek maleni rukavci dugog, mutnog povijesnog toka. Što se ozbiljnije historijske analize i razumijevanja političke ekonomije tiče, međutim, Graeber nam je ostao itekako dužan.