Elizejska polja smrti

Francuska je iznenađena optužbama koje je protiv nje izrekao predsjednik Ruande, a koje su u suprotnosti s procesom dijaloga i pomirenja – poručila je francuska ministrica pravosuđa Christiane Taubira kada je objašnjavala zašto neće prisustvovati obilježavanju 20. godišnjice genocida u Ruandi, koje je održano prošlog ponedjeljka.

Predsjednik te zemlje Paul Kagame, ni prvi a vjerojatno ni zadnji put, rekao je da su Belgija i Francuska suodgovorne za munjeviti etnički sukob koji se tamo dogodio u ljeto 1994. godine i u kojemu je tijekom tri mjeseca, mahom hladnim oružjem, ubijeno oko 800.000 ljudi, većinom pripadnika manjinskog plemena Tutsi. Francuska je dakle uvrijeđena, pa joj je to prioritet u odnosu na obilježavanje jednog od najgorih genocida u novijoj povijesti.

Bio je to samo posljednji u nizu diplomatskih sukoba između ove dvije zemlje, sukoba koji su počeli davno prije zakašnjelog krvavog raspleta kolonijalnog doba Ruande, iako ona formalno nije bila francuska kolonija. Ruandom su vladale prvo Njemačka, a zatim Belgija, zemlje koje su tamošnjim plemenima upravljale po rasističkom principu, pa su Tutsiji, s udjelom u stanovništvu od 14 posto, prvo proglašeni rasno superiornijima, a zatim su Belgijci svima zajedno nametnuli strogi identifikacijski sustav prema kojemu je plemenska pripadnost morala biti upisana u osobne dokumente. U tom sustavu Tutsiji su dominirali nad Hutuima, kojih je bilo 85 posto, sve do 1959. godine, kada je većinski narod u plemensko-socijalnoj revoluciji srušio monarhiju i protjerao pripadnike Tutsi elite, a tri godine kasnije i proglasio neovisnost od Belgije.

U sljedećih pet godina oko 130.000 protjeranih Tutsija, izbjeglih u susjedni Burundi, Ugandu, Tanzaniju i tadašnji Zair, deset su se puta pokušali oružanim putem vratiti u zemlju, pa je tih godina iz Ruande protjerano njih još 300.000. Svi su u egzilu živjeli narednih 30 godina. Između 1973. i 1994. zemljom je vladao Juvénal Habyarimana, diktator koji je na vlast došao vojnim udarom i kojega je Francuska podržavala vojno, financijski i diplomatski nakon što je Ruandu, kao zemlju francuskih govornika, proglasila dijelom svoje sfere interesa u Africi, takozvane Francafrique.

Habyarimana je Tutsi izbjeglicama zabranjivao povratak, a Paul Kagame, sadašnji predsjednik Ruande, preuzeo je 1990. u Ugandi zapovijedanje Ruandskim patriotskim frontom (RPF), oružanom organizacijom izbjeglih Tutsija, nakon što je prije toga u SAD-u odradio vojni trening. Sljedeće dvije godine RPF je vodio gerilski rat protiv ruandske vojske, ali i proglasio prekid sukoba sredinom 1992., kada je ruandska vlada najavila da će se održati prvi slobodni parlamentarni izbori. Sporadični etnički sukobi, koji su uslijedili unatoč proglašenju primirja, završeni su u ljeto 1993. godine. Prema sporazumu iz Aruše, RPF je trebao biti integriran u privremenu vladu i vojsku, a u zemlju je stigla misija UN-a koja je taj proces trebala nadzirati.

Kada je RPF pod vodstvom Kagamea započeo gerilske upade iz Ugande u Ruandu, tadašnji francuski predsjednik Francois Mitterrand njegovu je skupinu nazvao “Khmer Noir”, a njihovo djelovanje “agresijom anglofone zemlje protiv frankofonog susjeda”. Francuska je ruandskom režimu slala financijsku pomoć, organizirala trgovinu oružjem i poslala elitne vojne jedinice da mu pomognu u borbi protiv RPF-a i u obuci omladinskih milicija koje su kasnije provodile genocid nad Tutsijima. Francuska je nastavila pomagati režim Habyarimane i primati visoke ruandske dužnosnike i nakon što su do nje došle prve informacije o masovnim pokoljima.

Sedmog dana travnja 1994. godine iz vojne baze u blizini ruandskog glavnog grada Kigalija srušen je avion u kojemu su se nalazili ruandski predsjednik Habyarimana i kolega mu iz Burundija. Taj se događaj smatra okidačem za genocid koji je uslijedio, a do današnjeg dana ostao je i kamenom smutnje u odnosima Ruande i Francuske. Francuska je, naime, za atentat optužila Kagameov RPF, čije su se snage u trenutku napada nalazile u blizini vojne baze. Te su optužbe formalizirane 2006. u izvještaju francuskog suca Jean-Louisa Bruguièrea, koji je zatražio i sudski progon devet zapovjednika RPF-a. Ruanda je odgovorila vlastitom istragom, optuživši 33 visoka francuska dužnosnika za pružanje financijske i diplomatske pomoći izvršiteljima genocida, a na listi su se našli i bivši predsjednik Mitterrand i sin mu Jean-Christophe. Šest godina kasnije, međutim, Francuska je provela još jednu istragu, no ovoga je puta sudac Marc Trévidic ustanovio da je projektil koji je srušio predsjednički avion ipak ispaljen iz kampa Kanombe u kojemu su boravili predsjednička garda, komandosi i protuavionski bataljun. Tim je bataljunom zapovijedao Théoneste Bagosora, poručnik ruandske vojske koji je preuzeo vlast nakon pogibije Habyarimane i koji je krajem 2011. na Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu (ICTR) proglašen “glavnim mozgom” genocida nad Tutsijima. Trévidic je Bruguièreov izvještaj proglasio falsifikatom, a otkrića WikiLeaksa pokazala su da se Bruguière u vezi tajminga objavljivanja izvještaja dogovarao s tadašnjim francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom. Andrew Wallis, britanski novinar i autor knjige o ulozi Francuske u ruandskom genocidu, piše i da Bruguière tijekom istrage nije ispitao časnike francuske vojske koji su ne samo bili u vojnoj bazi Kanombe kada je srušen predsjednički avion, već su tamo istraživali teren neposredno nakon nesreće, zabranivši pristup članovima UN-ove misije.

Umiješanost Francuske u događanja u Ruandi tu ne staje, dapače, spornom se smatra i Operacija Tirkiz koja se odvijala krajem lipnja 1994., u posljednjim danima rata. Tih dana stotine tisuća Hutua bježalo je na jug zemlje pred Kagameovim RPF-om, a Francuska se UN-u ponudila da na granici sa Zairom uspostavi sigurnu zonu za izbjeglice. Iako je nesporno da su francuski vojnici u toj operaciji spasili tisuće civila koji su bježali pred RPF-ovom odmazdom, ustanovljeno je i da je među izbjeglicama bilo nekoliko stotina organizatora genocida, kao i deseci tisuća vojnika i pripadnika Hutu milicija. Francuski ih vojnici nisu razoružali niti su ikoga od njih uhapsili, a Andrew Wallis piše i da je dio njih dobio dozvolu boravka u Francuskoj.

Ti su vojnici nastavili ubijati Tutsije i boriti se protiv nove vlade Paula Kagamea, a ona je pak poubijala tisuće Hutua smještenih u izbjegličkim kampovima UNHCR-a u Zairu. Budući da je u Zairu, kasnije preimenovanom u Demokratsku Republiku Kongo, nešto kasnije započeo sedmogodišnji građanski rat, Kagameova vlada optuživana je i za pomaganje kongoanskim pobunjenicima u masovnim ubojstvima Hutu izbjeglica, ali i pljačkanje tamošnjih mineralnih bogatstava. Nekadašnji miljenik zapadnih vođa, Kagame se tako prometnuo u krajnje suspektnog autokratskog vladara kojega se, uza sve spomenuto, optužuje i da se političkih oponenata rješava uz pomoć atentata.

Na francuskom tlu trenutno se nalazi 27 državljana Ruande osumnjičenih za sudjelovanje u genocidu, a sredinom veljače u Parizu je započelo suđenje Pascalu Simbikawangi, Habyarimaninom šefu obavještajne zajednice. To je jedan od ukupno 20 sudskih procesa vođenih u Francuskoj, no većina njih je ili završila odbacivanjem optužbi ili se oteže u nedogled. Isto tako, dobar dio optuženika ima francusko državljanstvo ili dozvolu boravka. Simbikawanga je tako uhapšen još 2008., na francuskom otoku Mayotteu u Indijskom oceanu, gdje se nesmetano bavio krivotvorenjem dokumenata. Ruandski lokalni dužnosnik Laurent Bucyibaruta također je već godinama u pritvoru u Parizu, optužen za naređivanje ubojstava Tutsija. Udovici ubijenog predsjednika Habyarimane nekoliko je puta odbijen zahtjev za azil u Francuskoj, uz argument da je bila “središnja figura genocidnog režima”, no unatoč tome nije procesuirana, već mirno živi u bogatom pariškom predgrađu. Europski sud za ljudska prava javno je 2004. godine kritizirao francusko pravosuđe zbog sporosti u procesuiranju s Ruandom povezanih slučajeva, izdvojivši i onaj katoličkog svećenika Wenceslasa Munyeshyake koji je prije 19 godina optužen za orkestriranje masovnih silovanja i ubojstava. Munyeshyaka danas radi kao svećenik u jednoj župi u Normandiji.

Theodor Meron, ponovno

Na Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu (ICTR), smještenom u tanzanijskom gradu Aruši, procesuirano je ukupno 95 osoba; 47 ih je osuđeno, a sedam je već odslužilo kaznu. U žalbenom procesu ih je 16, 14 ih je ili proglašeno nevinima ili su optužnice protiv njih odbačene, dvoje ih je umrlo, a deset slučajeva prebačeno je na nacionalne sudove. Sredinom veljače dvojica visokih dužnosnika, u prvom stupnju proglašena krivima za genocid, oslobođena su, a trećemu je kazna smanjena sa 20 na 15 godina zatvora. Predsjednik prizivnog suda ICTR-a, kao i kaznenog suda za Jugoslaviju, američki je sudac Theodor Meron, sada već zloglasan po ublažavanju kazni. Meron je ukinuo presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, te srpskom generalu Momčilu Perišiću, dok je spomenutom “mozgu genocida” u Ruandi Théonesteu Bagosori smanjio kaznu s doživotne na 35 godina zatvora. Nijedna od Meronovih spornih presuda nije donesena konsenzusom sudskog vijeća, a lani je u javnost procurio e-mail danskog suca Frederika Harhoffa u kojemu on 83-godišnjeg Merona optužuje za politiziranje slučajeva u kojima se dokazuje zapovjedna odgovornost. Harhoff je tvrdio da Meron želi izbjeći donošenje presedana na temelju kojeg bi se kasnije moglo goniti američke i izraelske dužnosnike. Navala oslobađajućih presuda u ruandskom slučaju dovela je i do neočekivanog problema s nemogućnošću oslobođenih da pronađu zemlje koje bi ih primile, pa sada njih desetak živi u “sigurnim kućama” u Aruši, na račun UN-a. Iako ih je ICTR proglasio nevinima, većina država očigledno ih ipak smatra krivima, što pokazuje da se taj sud ne smatra vjerodostojnim.