Europom protiv Evrope

Pred nama su majski evropski izbori, a strategija ljevice u EU-u mogla bi se uopćiti u stav iznesen na stranicama britanske Socijalističke radničke partije (SWP), koji sažeto glasi: “Glasajte za pravu ljevicu gdje god to možete, a za laburiste tamo gdje morate. I spremajte se za borbu nakon glasanja.” Vrijedi li to i u nas, pod istim evropskim suncem, uz napomenu da se naši laburisti zovu SDP, dok su Hrvatski laburisti jedna druga, mala, posebna priča? I dok je odgovor na pitanje što je lažna ljevica relativno jednostavan, pa u Hrvatskoj na tome i ostaje, nevolja je, naravno, što svaka od ljevičarskih grupa i grupica u današnjem EU-u – a ima ih svugdje, samo su nejednake moći – ima svoju verziju toga tko čini i s kojim programom snage prave ljevice. Jedan od pokušaja da se to stanje nadiđe, a o čemu smo već pisali, jest i osnivanje Stranke evropske ljevice, u koju su snage udružile grčka SYRIZA, Izquierda Unida i PCE iz Španjolske, Rifondazione Comunista iz Italije, PCF i Parti de Gouche iz Francuske, njemačka Die Linke, Bloco de Esquerda iz Portugala, Združena levica iz Slovenije i mnogi drugi. No oko čega se sve te stranke i pokreti mogu složiti, a što ostaje sporno?

Reduciramo li aktualni trenutak EU-a na dvije linije problematika o kojima ovisi budućnost Unije, a možemo ih imenovati kao problem politike prema radnicima, vidljiv u svim državama, i kao problem vanjske politike EU-a u međunarodnim odnosima, vidimo da ta budućnost nije svijetla. Direktnijim jezikom rečeno, sa stanovišta većine stanovništva EU-a radi se o dvostrukom ćorsokaku. Napadi na radničku egzistenciju, ne samo kroz radno zakonodavstvo, svakodnevica su svih zemalja EU-a, u kojoj razliku čini početna visina s koje se kvaliteta života radnih slojeva urušava. Radničke klase već godinama doživljavaju čudo Europe u obliku brutalnih rezova javnih servisa, destrukcije mirovinskog sistema, privatizacija nekada društvenih sektora i beskrajnih zloupotreba svijeta rada. A što se može izraziti slikom da kada radnici u centrima evropske kapitalske moći kišu, oni na periferiji već imaju upalu pluća. No sada je jasno da tu antiradničku politiku kod kuće EU kao navodni garant mira u Europi nadopunjuje i agresivno vođenom politikom u međunarodnim odnosima, koja ne preza ni od ratnih eskalacija.

Ustvari, rečeno nije ništa novo, ako mislimo na služenje EU-a američkom i NATO ekspanzionizmu na Bliskom istoku ili na “europske” interese u Africi. A to kako su euroatlantski “integrirani” prostori Jugoslavije, ovdje ne trebamo ponavljati. No militarizacija krize oko Ukrajine tjera nas da se zapitamo: o kakvoj Evropi naroda uopće još može biti riječi? I dalje, o kakvim lijevim nacionalnim strankama ima još smisla govoriti, pa i kada se evropski udružuju, kada su baš u odnosima među nacijama u globalnim proporcijama parlamenti zemalja EU-a, ali i oficijelne institucije Unije, svedeni na nemoćne promatrače odluka koje geopolitički preuređuju svjetski poredak, a koje se donose bez da prolaze kroz ikakve demokratske procedure? Konkretno, ima li činjenica potpune dvostrane militarizacije konflikta u Ukrajini, od strane “našega” euroatlantskog svijeta s jedne i onoga ruskog s druge, ikakve veze s predstojećim europskim izborima? A ako je odgovor negativan, što to govori o političkoj prirodi ove europske zajednice, koju da treba iznutra mijenjati nekom vrstom beskonačne reformističke demokratizacije, u trenutku kada svi trendovi pokazuju obrnuti predznak?

U nas su se pobrinuli da hrvatski jezik može razlikovati njihovu Europu od naše Evrope, Europu nametnutu odozgo od ostataka Evrope odozdo. Liberalna mantra o ugroženom proeuropskom političkom centru, u kojem oni koji još vjeruju u EU herojski brane europske vrijednosti pred naletom reakcionarnih snaga nacionalizma, populizma, pa i novoga fašizma, namjerno brka uzroke i posljedice, a sve po principu starog reketaškog štosa: “Držite me da ne poludim!” Nije sporno da spomenuti fenomeni “desničarenja odozdo” postoje, pa ni to da oni unose strah i nesigurnost u svakodnevni život ljudi u mnogim današnjim evropskim zemljama (ne samo na “divljem Balkanu”). No što su horde uličnih nasilnika, ma kako destruktivne one bile u bilo kojoj od evropskih zemalja, spram destruktivne moći NATO snaga, tog “desničarenja odozgo” (i bukvalistički, bespilotnim letjelicama)? Koje nije samo potencijalno, već je po potrebi i za interese vladajućeg kapitala i djelatno?

Sjetimo se intervencije svjetskih intelektualaca kada je NATO 1999., a na radost hrvatskog mainstreama, izvršio svoja bombardiranja “Srbije i Čačka”, kada su mnogi od njih, uključivo sa slovenskim filozofom Slavojem Žižekom, ukazivali na nedopustiv nadzakonski status zapadne sile u novom svjetskom poretku, koji ukida i zadnje ostatke međunarodnog prava i uloge UN-a u svjetskoj zajednici naroda. I u nas je objavljen Žižekov tekst “NATO kao lijeva ruka Boga?” Nešto više od desetljeća kasnije isti Žižek, sada kao promotor pro-EU ljevice i njenog vođe Aleksisa Ciprasa, kojeg podržava u borbi za mjesto predsjednika Europske komisije, stoji na braniku “europskih vrijednosti” koje da se danas brane u Ukrajini. A kako? Tako što se ukrajinski borci za nezavisnost bore i za našu “propalu europskost”, malne kao što su Hrvati stali na branik europskih vrijednosti, po sada ovdje zaboravljenom Alainu Finkielkrautu. Pa i istom “humanitarnom” kampanjom za promjenu režima, koju godinama podupiru EU i SAD, a sada će izgleda i NATO snage na terenu, kakvu je u slučaju Miloševića Žižek još prozirao kao izuzetno opasnu.

Jasno je da vođe poput Miloševića jučer, a Janukoviča i još više Putina danas, zaslužuju veću demokratsku opoziciju, pa i svrgavanje. Ali pitanje je od koga? I s kojim motivima? Nije li u biti desničarsko povjerenje u političke poretke bivšega Zapada, konkretno u Obamin SAD i u EU kakav je danas, malo puno naivno, ako ne i nešto gore? “U usporedbi s Rusijom, EU je puno bolje mjesto za građane ili nekoga tko se bavi radikalnom politikom”, zaključuje Žižek na liniji svojih sada već višegodišnjih ustrajavanja na “apstraktnom europeizmu”, koji da jedini čuva globalno ugrožene vrijednosti slobode i jednakosti, a što je “jedinstveni doprinos Europe globalnom političkom imaginariju”. Na tragu je to njegovih invektiva protiv “kapitalizma s azijskim vrijednostima”, čega je puna knjiga-intervencija “Što Europa želi?” koju je izdao s hrvatskim publicistom Srećkom Horvatom (i s naslovnice koje je sakrivena podrška Ciprasu, zastupljenom u knjizi kao autorom uvodnog teksta i zajedničkog zaključka “Uloga evropske ljevice”).

Apstraktnost te pozicije, koja parazitira na staroj imperijalnoj tezi kako unikatnost europske prosvjećenosti daje ovom kontinentu pravo na sudjelovanje u svjetskoj dominaciji (i Marx je u svome dobu opravdavao britansko koloniziranje Indije, kao mračno, ali progresivno), “zaboravlja” neke stvari. Ne samo moguće uvide kritičke teorije o dijalektici prosvjetiteljstva, već i činjenicu da (ne)prosvjećenost, u mjeri u kojoj je i dalje globalno mjerodavna, odavno nije evropska ekskluziva. I još puno važnije: da su spomenuta dva smjera “problematika” – koja neće biti tako problematizirana na predstojećim europskim izborima – onaj što kapitalizam nudi evropskim radničkim klasama i što je smisao agresivne međunarodne EU-politike, neraskidivo povezana.