Iznevjerena avangarda

Živio Harms! Čuda postoje u Satiričkom kazalištu Kerempuh

Barem u kazalištu, s Daniilom Harmsom upoznali smo se u ovim krajevima početkom osamdesetih. Tada su pukotine jugoslavenskog socijalizma postale već jako vidljive i mnoge studentske trupe koje su željele spojiti teatar apsurda i aktualni politički trenutak posezale su za sovjetskom avangardom, pjesnicima koji su čitali svoje pjesme po krovovima, grupom Oberiu i samim Harmsom. Najdalje u tome otišla je legendarna sisačka kazališna grupa Daska koja je s predstavama “Pif, paf, puf”, “U očekivanju kruha”, “Tri lijeva sata” i drugima bila hvaljena i napadana u Jugoslaviji te osvajala nagrade na renomiranim međunarodnim festivalima. Nakon mnogih turbulentnih promjena, rata i tranzicije, Hrvatska je na jedvite jade postala članica Evropske unije, a Satiričko kazalište Kerempuh sjetilo se Daniila Harmsa i ovih dana na svoju scenu postavilo izbor iz njegovih djela pod nazivom “Živio Harms! Čuda postoje”, u režiji Aleksandra Popovskog.

Harms je pisac apsurdnosti trenutka, iz čijih se malih priča odjednom – kada beba pada s prozora, ili građanin taj i taj nestaje kao da ga nikada nije bilo, ili žena deset dana veselo jede mrkvu – shvaća da je život hir i da nama upravlja mašinerija kojoj se jedino možemo cerekati u lice prije nego što nas neumitno samelje. Harms je dvorska luda svih demonskih političkih sustava i diktatorskih režima – umro je 1942. od gladi u lenjingradskoj umobolnici – i stoga je pitanje svih pitanja za Kerempuh 2014. kako će se taj morbidni humor ruskog avangardnog pisca iz Staljinovog doba spojiti s današnjim vremenom kada, doduše, možemo pričati što hoćemo, ali se svejedno ne osjećamo dobro. Nažalost, taj ključ čitanja Harmsa iz vizure današnjeg vremena redatelj Popovski nije pronašao i taj obrat prema apsurdnom, kao specifičnosti našega života, u ovoj se predstavi nije dogodio.

Vidjeli smo glumce do pasa gole u čudnim kretnjama, položajima i odnosima, te publiku koja se uglavnom na prvu loptu smijala Harmsovim dijalozima postavljenima na glavu, ali te iste gledatelje zaticali smo prilično nezadovoljne nakon izvedbe jer nisu uspjeli dokučiti čemu sva ta menažerija čudnih likova i zašto. Mala je utjeha što smo u predstavi vidjeli i neke vrlo kvalitetne glumce, kao što su Rakan Rushaidat (odnedavno u stalnom angažmanu u Kerempuhu), Branka Trlin i Maja Posavec, te što je Harms veliki zaokret od hadžićevskog humora, od kojega Kerempuh tvrdoglavo ne odustaje već godinama.

Osnovni problem je, čini se, fantazija redatelja Popovskog koja polazi od sasvim krivih pretpostavki. U programskoj knjižici Popovski kaže kako je njegov motiv da se bavi Harmsom činjenica da Harms djeluje “kao aspirin” ili “kada god mi nije dobro, ja uzmem Harmsa”. Upravo je obratno: od Harmsa se može razboljeti. Zamislite desetke njegovih depresivnih priča koje počinju u stilu “bio jedan riđokos čovjek koji nije imao ni oči, ni uši. Nije mogao govoriti zato što nije imao usta. Ni nosa nije imao…” Ako taj opis povežete sa situacijom u Sovjetskom Savezu 1930-ih, dobivate kafkijanski pejzaž političkog sumraka i socijalne neimaštine. Kako danas ljudi umorni liježu u krevet a bude se sljedećeg jutra izbačeni s posla i kako se njihov život pretvara u bizarnu medijsku sapunicu – atmosfera je ovoga vremena koju Popovski nije znao naslikati, potpuno krivo koristeći Daniila Harmsa. I još nešto: da bi se danas govorilo o apsurdu života, čovjek se mora umiješati među nezadovoljnike ovoga svijeta, a ne među knjige u kućnoj biblioteci.

Završimo u stilu samoga Harmsa: s obzirom na to da ova predstava i nije bila predstava, bolje da o njoj više ne govorimo.