Izvinite zbog prekida programa

Danas imam čast da vam u ime Javnog servisa evropske Srbije, Radio Televizije Srbije, vratim propusnice koje nikada nisu ni smele da vam budu oduzete. Ovo su reči Slobodana Markovića, predsednika Upravnog odbora RTS-a, poznatog i kao člana “Komisije za utvrđivanja okolnosti stradanja generala Dragoljuba Draže Mihailovića“, koje je izrekao prilikom simboličnog vraćanja propusnica članovima Izvršnog odbora Nezavisnog sindikata koje su im oduzete 1993. godine odlukom tadašnjeg direktora RTS-a, Milorada Vučelića. Propusnice su oduzete zaposlenima na RTS-u zbog njihovih zahteva da se poštuje profesionalni kodeks, da se zaustavi ratna propaganda… Zahtevi nisu bili političke prirode, barem ne neposredno, ali su tako shvaćeni. Svi koji su stali iza ovih zahteva poslani su na prinudni odmor sa kog se nikad nisu vratili, nekima su oduzete propusnice, a neki su pod silnim pritiscima morali i sami da se povuku.

Filip David je u to vreme bio urednik Dramskog programa i spada u grupu osnivača sindikata i autor je pisma koje je uputio na UO RTS-a, nakon što je čuo da su se ispričali gledaocima za sve ono što je RTS predstavljao za vreme Miloševića. „Nama je bilo zabranjeno da uđemo u zgradu. Ispred ulaza u zgradu stajali su naoružani policajci koji su nam zatražili propusnice na uvid. Mi smo im ih naivno dali ne očekujući da nam ih nikad neće vratiti“, vratio nas je u tu 1993. godinu David. Više od dve decenije posle neočekivano se desilo vraćanje propusnica, i to baš za vreme vladavine onih koji su bili na pozicijama i kad su propusnice oduzimane. „Taj simboličan potez zapravo predstavlja konačno diskontinuitet sa onom Vučelićevom televizijom“, smatra naš sagovornik i dodaje da ako Srbija insistira da je na evropskom putu onda mora prihvatiti i evropske vrednosti, a po njemu to je i ovo izvinjenje.

Propusnice nisu vraćene svima jer ih ima i previše. David ipak smatra da je ovo izvinjenje, prihvatanje krivice i vraćanje propusnica ujedno izvinjenje svima onima “koji su u to vreme na neki način stradali”. „Tu se ta priča završava što se nas tiče“, kaže on. „Danas nam izvinjenje predstavlja privatnu satisfakciju, ali je mnogo važnije za RTS da se postavio tako. Otvorili su prostor da se izvrše korenite promene i da javni servis dobije ulogu koju treba da ima u demokratskom društvu. Ne sme da zavisi od politike, od situacije. Mora da zadrži profesionalnost u izveštavanju, mora  da ostvaruje obrazovnu i kulturnu misiju.“ Uz Filipa Davida, koji je bio jedan od osnivača dramskog i obrazovnog programa u zlatno doba Radio-televizije Beograd (RTB), prethodnice RTS-a, uređujući školski program tu televiziju obeležio je i Ibrahim Hadžić, čovek sa špica svih značajnijih emisija koje je beogradska televizija napravila. Daleke 1979. godine napisao je scenario za jednu emisiju iz slavne serije “Kocka, kocka, kockica” za koju je RTB dobila Grand pri Japana, kao najveće priznanje koje je ta televizija dobila za neku emisiju, a pojedine emisije koje je radio završile su i kao udžbenici.

On je takođe jedan iz grupe koja je početkom devedesetih otišla sa televizije, ali uz jednu bitnu razliku. Otišao je zato jer kao Ibrahim Hadžić više nije mogao da trpi pritiske i pretnje. Njemu propusnica nije vraćena, ali opet kaže: „Mislim da je dobro što su se izvinili ljudima koje su otpustili, međutim u tome ima nečega vrlo prljavog, jer 14 godina posle dolaska ‘demokratije’ na vlast, gde su se smenjivali Đinđić, Koštunica, Živković, Tadić, da im danas vrate propusnice pod Vučićem koji je bio radikal, i još to uradi Slobodan Marković. Neverovatna stvar. Ljudi kojima su vraćene propusnice su zadovoljni, jer im je RTS na neki način pružio izvinjenje. Ali ne bi trebalo da budu zadovoljni ako se zna da je veliki broj njihovih kolega umro u međuvremenu, bez izvinjenja. Pomenuo bih sjajnog, velikog pesnika Mišu Stanisavljevića koji je otišao sa velikom gorčinom, sa velikim ponižavanjem. Pretvorili su ga u klošara, u čoveka koji je išao od kontejnera do kontejnera.“

Način na koji je i sam Hadžić otišao sa, tada RTB-a, nimalo ne služi na čast naslednici i naslednicima. „Ja sam 20 godina proveo na televiziji, od čega 12 godina kao glavni urednik Školskog programa. Bio sam i nisam bio na spisku. Mene su perfidno ostavili za seme, kao maltene jedinog Muslimana u tom trenutku. Predali su me ulici i ostrašćenim ljudima iz televizije koji su počeli danonoćno da me maltretiraju na razne načine. Ja sam molio televiziju da me sklone negde u zapećak, u arhivu, da me skinu sa javne scene, sa ekrana, jer je ljudima smetala moja pojava i ime, međutim, oni nisu to uradili nego su me prepustili ulici. Na kraju nisam hteo da napuštam televiziju nego sam želeo da me oni isteraju, a oni su bili toliko uporni da sam podneo ostavku i napustio televiziju.“ Čak i tad, kad je već bio napustio televiziju, obračun sa njim unutar kuće je nastavljen.

„Kad sam otišao dogodilo se nešto što je zbilja mračno, što postoji jedino u nekim fašističkim zemljama. Moje ime sa najavnih špica je skidano pa su emitovane emisije bez njih. Sretne mene šef dokumentacije i kaže: ‘E, moj prijatelju. Znaš kako mi je teško bilo kad sam dobio naređenje odozgo da sa emisija koje emitujemo skinemo tvoje ime’.“ Kao satisfakciju za ono što mu je urađeno Hadžić kaže da bi voleo da se napravi emisija o postupcima medijskih kuća – šta su radili svojim novinarima – i da se u toj emisiji televizija javno izvini i pojedincima i da kažu da nikad više neće “skidati ljude zbog nepodobnog imena”. Dok sam David u postupku RTS-a vidi nadu da bi on mogao predstavljati početak nekog novog RTS-a, Hadžić je daleko manji optimista. „Ja mislim da je tu moj prijatelj, koji je iskusan, upućen u sve tajne života, u potpunoj zabludi. Ma kakvo iskupljenje i popravljanje? Televizija je oruđe politike, uvek vladajuće klase i ona će to sprovoditi onako kako želi. Mislim da Filip dobro želi televiziji, dobrom se nada, ali dobro biti neće.“

Na kraju, spomenimo samo da je Milorad Vučelić, koji je tada vodio televiziju, danas uticajni građanin Srbije, rado viđen gost na televizijama, proslavama, urednik nedeljnika Pečat. Ukratko i figurativno, ni dlaka sa glave mu pala nije, a to je ono što upada u oči i optimisti poput Filipa Davida. „Sve to znamo i to je ono što dovodi u sumnju da do promene može doći dok god ljudi kao što je Vučelić imaju neki društveni uticaj“, zaključuje.