Kronika

Bogdanovo pivarsko remek – djelo

Moj sin Branko je doveo svog prijatelja pivara iz Zagreba da kuša moje pivo. Čovjek je nije vjerovao da sam ja to proizveo – Bogdan Šapić

Na obroncima Petrove gore, svega dvadesetak minuta hoda nizbrdo od poznatog spomenika ustanku naroda Banije i Korduna, usred stoljetnog carstva dobrih rakija, nadaleko poznatih šljivovice, jabukovače, medovače, oštre kruškovače od vilijamovke i gnjilače, Bogdan Šapić iz Maličke već nekoliko godina, strpljivo i polako, daleko od očiju javnosti, u podrumu rodne kuće prkosi tradiciji pa za sebe i svoje prijatelje – proizvodi pivo.

– Moj sin Branko radi u Njemačkoj u jednom skladištu pića, pa je, igrom slučaja, upoznao neke ljude koji proizvode pivo. Od njih je saznao da je za vrhunsko pivo potrebna vrlo kvalitetna voda do koje je najteže doći, a svi ostali sastojci uglavnom su isti i svagdje ih je moguće naći – započinje svoju priču Bogdan Šapić.

– Prilikom prvog dolaska kući na kraći odmor, Branko je iz našeg bunara u Maličkoj uzeo pola litre vode i ponio je u Njemačku svojim znancima pivarima. Kada su izvršili analizu vode, Nijemci nisu mogli vjerovati rezultatima, pa su ponovili postupak, misleći da se radi o pogrešci. Naime, kvaliteta i sastav naše vode s Petrove Gore oborio ih je s nogu. Jedan od njih rekao je da bi s ovakvom vodom proizveo najbolje pivo na svijetu, a kada je Branko dodao kako se s tom vodom na Baniji i Kordunu peru traktori, zalijevaju vrtovi i poji stoka, proizvođačima piva zastala je knedla u grlu, jer voda za njihovo pivo dolazi iz rijeke Rajne. Ovo sve Branko je napravio bez mog znanja i tek kada je drugi put došao kući, odlučio mi je sve ispričati – kaže Bogdan.

Otac i sin sjeli su za stol i uz čašicu rakije, krenuli prema poslu. Pala je odluka: Branko je u Njemačkoj kupio rabljene strojeve i posude, zapisao recepturu i sve to smjestio u neveliki podrum obiteljske kuće u Maličkoj. Vratio se na posao u Njemačku, a oca Bogdana ostavio da polako “konta” i  pokuša, kako zna i umije, proizvesti prvo pivo na Baniji i Kordunu.

– Nabavio sam hmelj, ječam, kvasac, sredstva za dezinfekciju posuda i upustio se u avanturu. Već prva “runda” piva pokazala se vrlo dobrom, pa sam počeo stvar usavršavati i ubacivati neke moje ideje. Jednom zgodom Branko je doveo svog prijatelja pivara iz Zagreba da kuša moje pivo. Čovjek je bio oduševljen, prosto nije vjerovao da sam ja to proizveo i rekao mi je da taj svoj recept ne mijenjam jer je pivo prvoklasno. Posebna vrijednost je što u mom pivu nema nikakvih konzervansa i drugih kemikalija. Sve je prirodno i ekološki napravljeno. Od Brankovog prijatelja sam naučio kako proizvesti zimsko pivo, koje je još kvalitetnije i čija je proizvodnja zahtjevnija, pa sam i to savladao – priča Bogdan Šapić.

Kako je vrijeme odmicalo, Bogdan je sve više uživao u proizvodnji piva, a posebno u njegovu ispijanju s prijateljima. Već tri godine rijetki putnici namjernici, izletnici na Petrovu goru, planinari, lovci, sakupljači gljiva i kestena, ako ih put nanese kroz zaseok Šapići u Maličkoj, kušaju Bogdanovo pivo.

Iako nema nikakvih primanja i živi od majčine mirovine i nešto poljoprivrede, Bogdan još nije prodao niti kapi piva, a kako kaže, niti neće. Toči ga besplatno i poklanja ga, koliko može, svakome kome se  njegovo pivo dopadne. Proizvodi, ni manje ni više, skromnih 300 litara piva godišnje i nema namjeru smanjivati, niti povećavati proizvodnju. Smatra da je za   njega, prijatelje i putnike namjernike, ova količina sasvim dovoljna za užitak.

Pivovara Bogdana Šapića zapravo je neveliki podrum sa čijeg stropa vise tradicionalni kordunski ukrasi, šunke, kobasice i slanina. Zidovi su okićeni vijencima luka, u kutevima su spremljeni kiseli kupus i krompir, pa iz ove jedinstvene pivovare ne možete izaći ni gladni ni žedni, tek možda malo krivudajućeg koraka. Bogdan je toliko zavolio svoj novi hobi, da je, iako nije pjesnik, napisao pjesmu o svome pivu, koju će ponosno izrecitirati svakome gostu, tek toliko da istakne svu ljepotu doživljaja: 

Evo zore, sa Petrovca rudi,

Jestel čuli, što je novo, ljudi ?

U Šapcima pivovara radi

Oj Maličko, ti se ne boj gladi.

Pivu piju, a pjesma se ori,

Sve se čuje po Petrovoj Gori.

Pivski podrum u Maličkoj često posjećuje Bogdanov prijatelj Marin Majstorović iz Zagreba, kojemu nije teško, nekoliko puta mjesečno, potegnuti put Maličke, samo kako bi uživao u nekoliko čaša ovog posebnog i jedinstvenog napitka.

– Bogdanovo pivo pravi je nektar. Već pri prvom gutljaju vidi se da nema nikakvih kemikalija niti konzervansa, što mu daje jedinstven prirodni okus. Vjerujte mi, vrijedi iz Zagreba doći povremeno na čašu, dvije čarobnog napitka, kušati malo kobasice, ljudovati par sati i prošetati živopisnom Petrovom gorom. Ako postoji raj, zamišljam ga ovako – kaže Marin.

Pivo iz Maličke nema nikakvo zvučno ime, zove se jednostavno – pivo. Na brendu nisu radili marketinški stručnjaci, nema, niti će ikada imati, etiketu, posebne boce, certifikate. Oko njega neće se vrtjeti nagradne igre i reklame na TV. Godišnja proizvodnja Šapićeve pivovare bez problema stane u Yugo 45. Za Bogdana i prijatelje, sasvim dovoljno.

Vladimir Jurišić

Rad manjinskih zajednica ovisi o raspoloženju lokalnih vlasti

Kulturno uzdizanje nauštrb manjinskih prava

Niti manjinske udruge, ali ni jedinice samouprave ne prepoznaju važnost razvitka civilnog društva nacionalnih manjina

Prema članku 28. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, jedinicama samouprave propisuje se obaveza osiguranja sredstava za rad vijeća nacionalnih manjina. Na taj način osigurava se rad tijela koja su uvelike važna za promicanje položaja i prava nacionalnih manjina te njihovo sudjelovanje u svim sferama društvenog i političkog djelovanja.

No postoji i druga strana priče. Iznos dodijeljenih sredstava ovisi o mogućnostima samouprava i okolnostima u pojedinom trenutku. U prijevodu to znači da rad manjinskih zajednica ovisi o raspoloženju lokalnih vlasti i rasporedu prioriteta, a u tom kontekstu ne zaostaje ni sveprisutna gospodarska kriza koja je nekima dobro došla kao opravdanje za usmjeravanja sredstava u drugim pravcima.

Proračunom Bjelovarsko – bilogorske županije za 2014. godinu pod stavkom “manjine” predviđeno je 450 tisuća kuna. Budući da na području županije postoje četiri vijeća; srpske, češke, mađarske i albanske nacionalne manjine te predstavnik Roma, svako vijeće je za svoj rad dobilo po 50 tisuća kuna. To se odnosi na realizaciju planova i programa rada, a ostala sredstva odnose se na troškove sjednica Predsjedništva koordinacije i same Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina BBŽ.

Na posljednjoj sjednici Predsjedništva koordinacije bio je prisutan i župan Damir Bajs sa suradnicima.

– Želimo pomoći vijećima nacionalnih manjina. Želimo suradnju podići na jedan novi nivo. Prošle godine izdvojen je novac za rad, a moramo iskoristiti šanse koje nam se pružaju kao članici Europske unije u kojoj postoji niz programa za nacionalne manjine. Želimo kroz te programe pomoći u radu manjinskih tijela. Napravit ćemo iskorak u smjeru programa EU i resornih ministarstava. Osigurat ćemo i sredstva županijskog proračuna. To je ključni element – izjavio je župan Bajs.

Predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Bjelovarsko – bilogorske županije Darko Karanović smatra kako je iznos sredstava standardan, no pomaka nema niti u jednom pravcu.

– U vrijeme krize možemo biti zadovoljni, iznos je takav kakav jest. No ono što uvijek ističem, suradnja između vijeća nacionalnih manjina na županijskom nivou oduvijek je bila na visokoj razini, a tako i glede financiranja – naglašava Karanović.

Postavlja se i pitanje manjinskih udruga u cijeloj ovoj priči financiranja. Kako one dolaze do potrebnih sredstava i da li je njihovo djelovanje usmjereno prema promjeni statusa quo u ostvarivanju prava nacionalnih manjina? Ovih je dana na službenoj internet stranici Županije osvanuo Godišnji plan natječaja, javnih poziva i drugih programa financiranja projekata i programa organizacija civilnog društva u 2014. godini iz Državnog proračuna i EU fondova. Taj plan ujedno je predstavljen manjinskim zajednicama, jer je Županija preko predstavljenih projekata odlučila pomoći manjinskim udrugama i to na način da plaća izrade projekata i sudjeluje u sufinanciranju iznosa koje udruge moraju uplatiti prije nego im se izvješće za pojedini projekt odobri. Naravno, iznos ovisi o ukupnoj vrijednosti projekta. Sve aplikacije moraju ići preko županijske Razvojne agencije. Ovu inicijativu prokomentirao je Karanović.

– Nažalost, srpskih manjinskih udruga na području naše županije ima svega nekoliko. Najviše ih ima češka manjina, oko 17.  Radi se uglavnom o kulturno – umjetničkim društvima gdje moram istaknuti rad SKD-a Prosvjeta, pogotovo pododbora Garešnica i Daruvar, a pododbor Bjelovar je u nastajanju. Ne umanjujem ulogu udruga, ali vijeća su ta koja imaju legitimitet, jer se radi o izabranim predstavnicima pojedinih manjina. Međutim, sredstvima iz projekata mogu aplicirati samo registrirane manjinske udruge. Stoga će vijeća biti spona između udruga s jedne i županijske agencije s druge strane u dobivanju željenih sredstava – zaključuje Karanović.

Ako se spomenuti Plan financiranja projekata pomnije analizira, uočiti ćemo da se od ukupno 94 predloženih projekata udruge mogu prijaviti na njih nekoliko s obzirom na tematiku kojom se bave, a to je gotovo u svim slučajevima kultura, odnosno očuvanje tradicije i izdavaštvo. Pomalo kontradiktorno – budući da se većina projekata ipak odnosi na područje zaštite, poštivanja i promicanja ljudskih prava, tj. suzbijanje trgovanja ljudima, suzbijanje diskriminacije i zločina iz mržnje.

No unatoč tome što sredstva s državne razine idu prema ulaganju u druga područja, Županija još uvijek više potiče kulturni aspekt što se može vidjeti po tome što će i ove godine u okviru svojih proračunskih pozicija izdvojiti najviše sredstava za programe i manifestacije kulturnog i društvenog karaktera. To je potvrdio i dožupan Saša Lukić.

– Redovito pomažemo u izdavačkoj djelatnosti gdje se županija pojavljuje kao suizdavač knjiga, i u obilježavanju stradanja Srba u II. svjetskom ratu. Isto tako učestvujemo i financijski podržavamo kulturno umjetnička društva SKD-a Prosvjeta, Pododbor Daruvar i Garešnice koja su izuzetno aktivna u svom radu i djelovanju. Novost od 2014. godine u proračunu Bjelovarsko – bilogorske županije je nova stavka koja predviđa dodatnih 30 tisuća kuna za potpore manifestacija koje organiziraju nacionalne manjine kako bi se dodatno popratio i unaprijedio rad manjinskih udruga i zajednica – ističe Lukić.

Čini se kako država nastoji poticati osnivanje manjinskih udruga u smjeru razvijanja udruga civilnih društava koja će se baviti zaštitom ljudskih prava i stvaranje ozračja za održivi povratak. Županijske razine i udruge ipak idu u drugom smjeru, možda linijom manjeg otpora.

Danijela Havranek

Milan Bogdanović, predsjednik Udruge ličana i prijatelja “Ličko prelo”

Pomoć zavičaju

Većina Vrepčana koji žive u gradovima pokazala je volju za pomoć rodnom kraju

Kako je došlo do osnivanja udruženja koje se do lani zvalo “Društvo Vrepčana i prijatelja Vrepca”?

Do 1991. godine u Vrepcu, selu bogate prošlosti nedaleko od Gospića, živjelo je oko 300 stanovnika koji su se bavili poljoprivredom i po tadašnim mjerilima bilo je srednje razvijeno. U Oluji i nakon nje, selo je materijalno, duhovno i demografski devastirano jer je u selu ostalo samo šestoro stanovnika. Većina je izbjegla u Srbiju, a desetak stanovnika je nestalo u ratnom vihoru. U Zagrebu i još nekim gradovima našao se stanovit broj građana porijeklom iz Vrepca koje su događaji teško pogodili jer su tamo bili njihovi rođaci i domovi. Većina njih pokazala je volju za pomoć koja je u početku bila spontana jer nije bilo nikakve organizacije, osim što se o preostalim stanovnicima brinuo Crveni križ. Masovnijim povratkom izbjeglica od 2000. stvorila se dodatna potreba za pomoći, pa je osnovan privremeni mjesni odbor od pet članova, a godinu dana kasnije, 2004., mještani Vrepca i oni koji sada živa u Zagrebu i drugim gradovima Hrvatske, osnovali su udrugu koja je svojim statutom utvrdila zadatke za pomoć i obnovu Vrepca.

Što je do sada urađeno u selu?

Zarasle lokalne puteve popravila je komunalna služba iz Gospića. Selo je imalo struju, a sad je u selo stigao i vodovod. Uredili smo mjesno groblje i obnovili ogradu, a to je jedna od naših uobičajenih radnih akcija. Priveli smo funkciji devastiranu zgradu Doma kulture u kojoj se održavaju skupovi, uredili spomen park Gradina, obnovili spomenik poginulim partizanima i civilnim žrtvama rata iz sela gdje svakog 2. avgusta, kad se naše selo uključilo u ustanak, 1941. polažemo vijence. Na crkvištu sagradili smo simbolički krst i unazad sedam godina slavimo i slavu sela: Pokrov Presvete Bogorodice. Na zgradi nekadašnje osnovne škole izvješena je oglasna tabla, a mještani čiji se broj u međuvremenu popeo na 30, dobivaju publikacije Novosti i Identitet, što im uz fond od 200 knjiga koje je udruga ranije nabavila, omogućava da se dodatno informiraju i kulturno uzdižu.

Koliko se bavite očuvanjem sjećanja na NOB?

Osim već spomenutih obilježavanja godišnjice ustanka, u kontaktu smo sa Sekcijom VI ličke divizije iz Beograda čiji nas predstavnici posjećuju krajem jula i početkom avgusta svake godine. Obavili smo i veći dio pripreme projekta za obnovu spomen obilježja na mjestu gdje su ustaše 1941. pogubili 19 nevinih osoba iz Vrepca i susjednih sela.

Što je obilježavalo rad Društva?

Financiramo se od članarina i doprinosa članova uz skromne donacije, ali smo aktivnosti obavljali sukladno zakonskim propisima, isključivo s ciljem pomoći Vrepcu i njegovim mještanima, ne petljajući se u politiku. Demokratski odnosi su zastupljeni – osnova za djelovanje bili su godišnji programi rada doneseni na osnovu statuta, kao i godišnji izvještaji po realizaciji programa. Nažalost, nismo mogli bez problema jer je još s početkom djelovanja udruge zaživjela frakcijska grupa koja je onemogućena u svom djelovanju, ali je ipak bila prisutna. Osim toga, mjesni odbor u Vrepcu nikad nije zaživio i pored brojnih upozorenja upućenih lokalnoj samoupravi. Takav odnos zapreka je našoj udruzi za daljnje djelovanje u Vrepcu, ali mi smo epohu od deset godina postojanja i djelovanja uspješno završili, pogotovo što smo se susretali s brojnim preprekama.

Zbog čega je došlo do promjene imena?

Demografska slika članstva je izmijenjena, jer je jedan broj članova umro. Iako smo ostvarili suradnju sa srodnim udrugama, s obzirom na ime, nije bila predviđena mogućnost za širenje. Zbog toga smo lani usvojili sadašnji naziv udruge, računajući da će nam se priključiti i oni koji su porijeklom iz drugih mjesta u Lici. Mi se okupljamo svaki drugi i četvrti petak u mjesecu u prostorijama na Krugama u zagrebačkom kvartu Trnje i svaki put nas bude sve više.

N. Jovanović

Teslin dan – slaba utjeha

Na saborskoj raspravi o Prijedlogu odluke o proglašenju Nacionalnog dana Nikole Tesle, koji su podnijeli Mirela Holy (ORAH), Davor Bernardić (SDP) i nezavisni zastupnik Damir Kajin, u ime kluba SDSS-a Milorad Pupovac je istaknuo da je Tesla decenijama bio simbol bratstva, no danas je u Hrvatskoj to riječ koja je zabranjena i nerado se o njoj govori.

– Spomenik Tesli nije srušen 1992. godine u Gospiću zbog toga što je izumio naizmjeničnu struju, nego zbog toga što je bio Srbin. Iako smo Teslin spomenik, velikog hrvatskog kipara Frana Kršinića, uspjeli obnoviti 2006. godine, on sad skuplja prašinu u Hrvatskoj likovnoj akademiji. Zašto? Zato što neki smatraju da Tesla nije dostojan grada koji je s ponosom isticao kao mjesto svojeg porijekla. Tesla koji nije zadužio samo Srbe ili Hrvate, nego cijeli ljudski rod, u svom rodnom mjestu nema spomenik, i zato ne možemo razgovarati o nacionalnom danu Nikole Tesle, ako se ne zapitamo što mu je sa spomenikom. Ne možemo se praviti kao uljuđeno društvo koje eto Tesli priznaje zasluge nekim danom, a da se ne zapitamo što je iza toga. Tesli nije trebalo da ga ističu njegovo porijeklo, ali je ’91. i ’92. godine u ovoj zemlji to porijeklo bilo isticano i to u značajnoj mjeri, što je dovelo do dizanja spomenika u zrak od strane onih koji misle da mu nije mjesto u Gospiću, jer je tamo mjesto ocu domovine (Anti Starčeviću, op. a.) – kazao je Pupovac.

Naveo je kako je Vlada od 2004. do 2007. godine napravila golem iskorak obnavljajući naučnikovu rodnu kuću i i gradeći memorijalni centar, te je postavila spomenik u Zagrebu. No Kršinićevi spomenici Tesli postavljeni su na slapovima Niagare i pred Elektrotehničkim fakultetom u Beogradu, dok onaj u Gospiću godinama skuplja prašinu u zagrebačkom skladištu. Zbog toga Pupovac navodi kako će podržati Inicijativu za Teslin nacionalni dan kada dobije odgovor na pitanje – kada će spomenik Nikoli Tesli, uništen 1992. godine u Gospiću, biti vraćen na svoje staro mjesto?

U ime Kluba nacionalnih manjina Nedžad Hodžić je ustanovio da Hrvatska ima fenomen Nikole Tesle, neusporediv sa bilo kojim drugim na svjetskom nivou.

– Teslu bi valjalo iskoristiti u ekonomskom smislu, a Lika nema bolji razvojni potencijal od brenda Nikola Tesla. No, Tesla ne smije biti predmet političkih rasprava i prepucavanja. On je o sebi rekao sve, da je srpskog roda i hrvatske domovine, i tome ne treba ništa dodavati – naveo je Hodžić.

Mile Horvat podržao je inicijativu zastupnika Hodžića da se na imenu Tesle u Lici napravi turistički biznis, no smatra da je važnije prvo riješi problem tamošnjih ljudi koji još uvijek nemaju struju u svojim mjestima na području grada Gospića te sela Počitelj, Divoselo, Kozjan, Lovinac, Gornja Ploča, Vrhovine, Seoci, Donji Lapac i Bušević.

– Sve ostale inicijative prilično su isprazne dok ne riješimo problem ljudi koji nemaju struju. Prvo pomognimo njima, i to će biti najbolji dan za odavanje počasti tom velikom čovjeku – kaže Horvat.

Novi ustroj državne uprave

Na raspravi o izmjenama Zakona o sustavu državne uprave, u ime kluba SDSS-a, Mile Horvat je naveo kako analize pokazuju da je Hrvatska ispod prosjeka EU po pitanju kvalitete javne uprave, po njenoj efikasnosti, transparentnosti i brzini rješavanja predmeta.

– Često se govori o velikom državnom aparatu sa 240 hiljada zaposlenih službenika za koje se neopravdano navodi da su neradnici, zbog čega je potrebno da se sve modernizira. Osnovna je stvar kako će se formirati mreža ispod pet Ureda državne uprave, jer su jedinstvena upravna mjesta ustvari socijalna kategorija. Moguće je da s lošom organizacijom tu cijelu stvar zakompliciramo i dodatno opteretimo korisnike sa sredstvima. Na primjer, ako uzmemo disperzirana područja, recimo Liku, i ako imamo stanovnike s područja Gračaca. Tada, ako je jednako udaljen Zadar i Gospić, gdje će ti ljudi ići? Da li će svi oni moći koristiti dosadašnju usluge u Gračacu ili će po novom morati ići u Split, u nekakvo buduće središte tog državnog ureda? Tko će platiti troškove tim ljudima za odlazak? Također me zanima hoće li se novim ustrojem državne uprave poboljšati pitanje vezano za stambeno zbrinjavanje i obnovu? Iz prijedloga ovog zakona ne vidim da korisnici koji žive u relativno nerazvijenim sredinama neće biti opterećeni novom organizacijom. Također, ukazujem na činjenicu i zakonsku obavezu da se vodi računa o participaciji pripadnika nacionalnih manjina u državnoj instituciji – kaže Horvat.

M. Jasić

Predstavljanje posthumno publicirane knjige Stipe Šuvara

Čovjek ispred vremena

Stipe Šuvar je odavno dao ocjenu da tranzicija Hrvatsku može odvesti jedino u divlji kapitalizam

Prvog aprilskog četvrtka, u prepunoj dvorani Hrvatskog novinarskog doma u Zagrebu predstavljena je knjiga “Historia tragicomica” u kojoj su sadržani intervjui i zapisi Stipe Šuvara, istaknutog profesora sociologije, partijskog i državnog rukovodioca do 1990. godine, a nakon toga do iznenadne smrti 2004., vodeće ličnosti ljevice u Hrvatskoj.

O knjizi koju je uredila Stipina udovica Mira Šuvar govorili su bivši predsjednik Stjepan Mesić, književnici Predrag Matvejević i Pero Kvesić uz moderaciju historičara, docenta Dragana Markovine.

– Šuvar je bio uvjereni marksist koji je i u devedesetima tvrdio da nakon kapitalizma dolazi socijalizam, rekao je Stjepan Mesić koji je 1990. zamijenio Šuvara na čelnom mjestu jugoslavenske države. Matvejević koji je sa Šuvarom često polemizirao, ali su se međusobno uvažavali, naročito nakon 1990., naglasio je da Šuvar nikad nije bio zlopamtilo i da je, “i kad je bio na vlasti, sačuvao privilegij opozicionara”.

– Šuvar je odavno dao ocjenu da tranzicija Hrvatsku može voditi jedino u divlji kapitalizam, rekao je Matvejević koji je podsjetio da je Šuvar imao izvanredno pamćenje pa se u sve što je rekao, svakako moglo pouzdati.

Po Kvesićevim riječima, Stipe Šuvar bio je loš političar, ali s druge strane naročito pošten čovjek jer nikad nije ništa ukrao.

– Dokazivao je da politika nije kurva nego da su neki političari kurviši. Bio je političar o kakvom je sanjao Platon, rekao je Kvesić i dodao da je Šuvarov sukob s Mikom Špiljakom pokazao da je na jednoj strani bio “prototip poštenog čovjeka, a na drugoj osoba koja, prema tvrdnjama njemačkog sudstva, nije prezala ni od ubojstva radi prikrivanja financijskih malverzacija”.

– Da je Šuvar i danas živ, Socijalistička radnička partija kojoj je bio na čelu, i dalje bi bila marginalna, ali bi Šuvarov ugled rastao. Pitanje je da li bi Mesić imao laku borbu za drugi mandat i da li bi Ivo Josipović imao šanse da mu je Šuvar bio protukandidat, rekao je Kvesić.

Dragan Markovina istaknuo je da je Šuvar jedan od najvećih kulturnih prosvjetitelja, kome je bilo jasno da su socijaldemokracija na Zapadu i socijalizam na Istoku sijamski blizanci. S propašću socijalizma na Istoku, propala je i socijaldemokracija na Zapadu, rekao je Markovina koji je Šuvara upoznao odmah kad je došao u Zagreb na studij, i s njim je često razgovarao.

Profesor Stipe Šuvar bio je ministar obrazovanja i kulture u socijalističkoj Hrvatskoj za čijeg mandata je urađeno najviše na gradnji kulturnih objekata, prvi čovjek Saveza komunista Hrvatske i hrvatski član jugoslavenskog Predsjedništva. Knjiga koju je pisao godinama i trebala je imati tri toma, ali ga je u tome prekinula iznenadna smrt.

Nenad Jovanović

Novost u radu Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske

Kamp mladih antifašista

Mladi moraju dobiti informaciju o tome što se događalo u 2. svjetskom ratu i o poslijeratnoj izgradnji zemlje

Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH) organizirat će ovog ljeta, najvjerojatnije u Novom Vinodolskom, Kamp mladih antifašista. Kamp bio namijenjen srednjoškolcima i studentima, ali i drugim zainteresiranima s područja čitave Hrvatske koji bi se u tri smjene družili i učili o povijesti narodno-oslobodilačke borbe u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije.

– Mnoge udruge i organizacije imaju takva okupljanja pa zašto onda ne bi imali i antifašisti. Mislimo da je to dobar način približiti se mladim ljudima i poučiti ih o vrijednostima antifašizma. Oni moraju dobiti informaciju o tome što se događalo u 2. svjetskom ratu i o poslijeratnoj izgradnji naše zemlje, ali na povijesnim činjenicama. Približili bi im metodiku rada u udruzi i predstavili našu organizaciju, razgovarali o antifašizmu danas i djelovanju ekstremne desnice. Organizirali bi tribine, okrugle stolove, prikazivali filmove, a bilo bi i dosta vremena na kulturno-zabavne i sportske aktivnosti. Trebamo još utvrditi voditelje škole, predavače i datume  – objašnjava Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista.

Kamp bi, prema njegovim riječima, bio organiziran u suradnji s Udrugom antifašističkih boraca i antifašista Primorsko-goranske županije i Gradom Zagrebom koji bi osigurao prostor, odnosno svoje odmaralište. U radu kampa, u tri smjene, sudjelovala bi po dva polaznika iz svake županije.

– U svakoj županiji bi tako imali po šest mladih koji bi godišnje završili ovaj program. Bila bi to jezgra koja bi mogla okupljati mlade oko sebe i prenositi im vrijednosti antifašizma – kaže Habulin.

Prošle godine po prvi puta slično okupljanje dogodilo se u Srbiji. U legendarnoj Bojčinskoj šumi, centru partizanskog otpora u okupiranom Sremu tokom Drugog svjetskog rata, mladi antifašisti iz cijele Srbije. “Antifašistički letnji kamp” organizirali su Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i SUBNOR-a Grada Beograda uz potporu svojih podružnica iz Beograda, Novog Sada, Kragujevca, Niša, Leskovca i Kosovske Mitrovice.

– I Slovenci imaju ljetni kamp mladih antifašista. S tim projektom konkurirali su za sredstva Europskih fondova. Na godinu možda to uradimo zajedno – planira  Habulin.

Goran Gazdek 

U Vukovaru otvorena prva socijalna samoposluga

Penzioneri prvi pomogli

Vukovarac Goran Karapandža besplatno je ustupio prostor za socijalnu samoposlugu, jer “narod je najmanje kriv za sadašnje stanje”

Zahvaljujući volonterima humanitarnog udruženja Duga i ljudima velikog srca koji su pomogli u realizaciji projekta, u Vukovaru je otvorena prva socijalna samoposluga. U svega nekoliko dana, Udruženju se za pomoć obratilo više od 150 ljudi u potrebi i onih koji žive na rubu egzistencije, ali to nažalost, nije konačna brojka. Nakon nekoliko meseci priprema za otvaranje samoposluge, uskoro će biti organizovana i prva podela pomoći u živežnim namirnicama i higijenskim potrepštinama.

– Ovih dana ćemo stupiti u kontakt sa budućim korisnicima i pozvati ih da dođu po pomoć.  Kontinuirano ćemo deliti pomoć više dana u mesecu, da ne stvaramo gužve i da ne narušavamo njihovo dostojanstvo. Želimo da ih zaštitimo od stajanja u redovima i radoznalih pogleda mnogih prolaznika. Proveli smo akciju po školama pod nazivom “Jedan učenik jedan proizvod”. Uspeli smo i sa nekoliko trgovačkih lanaca dogovoriti da u njima postavimo korpe u koje će kupci moći ostaviti poneki proizvod. Mislim da svakom od nas jedan proizvod doniran na taj način ne znači mnogo, ali on zato mnogo znači ljudima koji nemaju. Nažalost, još uvek nemamo naviku da pomažemo ljudima oko sebe. Želimo to promeniti. Takođe nam je želja da se ovo ne svede na puku podelu hrane jer ti ljudi imaju potrebu i da nam kažu o svojoj situaciji i svojim problemima, a mi da ih uputimo gde još mogu ostvariti neka svoja prava, kaže Tamara Mikulić, predsednica Udruženja “Duga”.

U Vukovaru je preko tri hiljade ljudi nezaposleno. U evidenciji vukovarskog Centra za socijalnu skrb je ukupno 531 korisnik. Prema rečima Irene Rajšić, koordinatorke projekta, samo vukovarski Karitas brine o blizu dve hiljade korisnika.

– Oni koji nam se budu obraćali za pomoć trebaju doneti dokaz o primanjima. Kriterijum za dodelu je i broj članova porodice. Oni koji su u potrebi, koji žive bez ijedne kune dobiće porodični paket. Želimo takođe pomoći onima koji imaju mala primanja i nedostaje im hrane za par dana kako bi preživeli do sledećeg meseca. Pokušaćemo biti što pošteniji, pojašnjava Irena Rajšić.

Sekretarka humanitarnog udruženja Duga Jasna Solin veruje da će odaziv građana i privrednika, kojima je i dalje upućen poziv da svojim donacijama pomognu rad vukovarske socijalne samoposluge, u narednim danima biti veći, nego što je to bio slučaj do sada.

– Želim verovati da ljudi u Vukovaru nisu socijalno neosetljivi i da će nam se, sad kad je socijalna samoposluga zvanično otvorena, početi javljati sa donacijama, ističe Jasna Solin. Među onima koji imaju najviše sluha za tuđu nevolju su penzioneri.

– Doneli smo šećera, ulja, brašna…što smo prikupili u dnevnom boravku u Borovu naselju. Ni nama nije lako, penzije su niske, ali preživećemo, znamo i za gore. Uvek je bolje dati, nego čekati da ti neko da, kaže penzionerka Jelka Jakšić.

Socijalna samoposluga radi na adresi; ulica Sajmište br. 23 u Vukovaru – ponedeljkom, sredom i petkom od 9 do 14 časova, a utorkom i četvrtkom od 14 do 19 časova. Smeštena je u lokalu, koji je humanitarnom udruženju Duga ustupio vlasnik Goran Karapandža, i to bez ikakve naknade.

– Dosta ljudi u Vukovaru je gladno i treba im pomoći. Zato sam odlučio da se odreknem nadoknade za prostor i na taj način pomognem ovu akciju. U Vukovaru se teško živi, grad se slabo pomiče napred, politika radi svoje, a narod je tome najmanje kriv, kaže Karapandža.

Dragana Bošnjak

Uređenje spomeničkog kompleksa NOB-a

Radna akcija u Voćinu

U svojevrsnoj radnoj akciji, VSNM Virovitičko-podravske županije, i VSNM općine Voćin, uredili su spomen kompleks mještanima sela Kometnik, Dobrići i Voćin koje su ustaše pobile 14. januara 1942. godine.

– Spomenik je podignut krajem osamdesetih godina u centru Voćina, a od 1991. do danas bio je zapušten, ističe zamjenik predsjednik županijskog VSNM Mladen Kulić, dodajući da je u akciji bilo dvadesetak učesnika, uključujući i predsjednike oba vijeća Milutina Jovanovića i Peru Živkovića. “Inicijativu za akciju dao je potpredsjednik SNV-a Saša Milošević 14. januara na komemoraciji u Voćinu”, rekao je Kulić.

Nakon provedene radne akcije, pokrenuta je inicijativa da se zemljani radovi odrade tokom nekoliko radnih dana uz nadnicu, a da se uz još jednu radnu akciju dovrši uređenje ovog spomen kompleksa koji će biti na koristi stanovnicima Voćina jer je u samom općinskom središtu. Materijalnu i moralnu podršku dala je i lokalna vlast.

Spomenuta vijeća nastavit će s radnim akcijama na uređenju i drugih spomen obilježja iz NOB-a u ovom kraju, rekao je Kulić.

N. J.

Uspeh bivšeg Belomanastirca iz Sombora

Baranjac šampion u logici

U Budimpešti je od 21. do 23. marta ove godine održano prvenstvo u rješavanju logičkih zadataka pod imenom “14th 24-Hour Puzzle Championship”, koje je poznato i pod imenom “Logički maraton” i koje je jedno od najcjenjenijih, ali i najnapornijih takmičenja u svijetu logičke enigmatike. Dobro upućeni poznavaoci kažu da je taj maraton koji se održava u Mađarskoj nešto kao atletski miting u Cirihu – jedan i poseban.

Takmičenje se sastojalo iz 14 setova zadataka, koje su sastavili eminentni logičari iz čitavog svijeta. Poslije izjednačene i beskompromisne borbe 30 učesnika, prvo mjesto osvojio je Peter Hudak iz Slovačke, drugi je bio Nikola Živanović iz Srbije, a treći Zoltan Horvat iz Mađarske. Od takmičara s ovih prostora Čedomir Milanović iz Srbije osvojio je 16. mjesto, njegovi kolege Zoran Tanasić i Milovan Kovačević bili su 23. i 27, a jedina učesnica iz Hrvatske Katarina Cvenić zauzela je 29. mjesto.

Nikola Živanović je, inače, rođeni Baranjac, koji je do 1997. godine živio u Belom Manastiru, a otada živi u Somboru. Već godinama nalazi se u samom svjetskom vrhu na polju logičke enigmatike.

J. N.

Nekonvencionalna naučnica iz Vojvodine očarala Daruvarce  

Borim se protiv neznanja

Predavanjem o astronomiji dr. sc Tijana Prodanović oduševila je publiku pa su ju uz aplauz pozvali da dođe opet

Profesorica Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, dr. sc. Tijana Prodanović u Daruvaru je, na manifestaciji “10 dana astronomije” koju već petu godinu za redom organizira Astronomsko društvo Kumova slama iz Daruvara, održala predavanje “Tamna strana svemira”.

Svojom neposrednošću i jednostavnom naracijom oduševila je publiku pa su njenu priču nagradili dugim aplauzom i pozivom da se na godinu vrati s nekom drugom temom. Uz predavanja akademika Vladimira Paara (“Genomski regulatori – nova paradigma života na Zemlji”) i najproduktivnijeg svjetskog tragača za asteroidima Korada Korlevića (“Zvjezdane staze – sljedećih 2,75 milijuna godina”) Tijanina priča o tamnoj materiji u svemiru koju “vidimo” na osnovu njenog gravitacionog dejstva na druge objekte, ocijenjena je najvišom ocjenom i bila jedna od najposjećenijih. U daruvarskom slučaju to znači – stotinjak sjedećih mjesta. “Sad znamo zašto je studenti astronomije u Novom Sadu oslovljavaju sa ti” – komentirali su Daruvarci nakon predavanja.

U Hrvatskoj Tijana nije prvi put. Bila je na Festivalu znanosti u Sinju prije dvije godine: neki su je studenti preporučili organizatorima. Ovima se svidjelo pa su je zamolili da održi predavanja i po školama, kad je već tu.

Profesorica Tijana se po ničemu se ne razlikuje od onih kojima predaje pa promatrač sa strane, uoči ispita, ne bi bio siguran tko će ispitivati, a tko polagati. Izrazito kratka kosa, patike, farmerice, majice s natpisom i kapuljačom… Ne tako davno je imala bend, “alternativa neka, polupank”, kazat će. Svirala je, skladala, pjevala, ali morala je na operaciju glasnica pa je muzička karijera završila jer je glas morala čuvati za predavanja. No, još uvijek zasvira gitaru kada je sa studentima na nekom druženju. Pripada mladoj generaciji akademski obrazovanih ljudi u Srbiji, neopterećenih formalnostima i predrasudama. Svoju zemlju žele učiniti mjestom pristojim za život i sredinu u kojoj će znanost biti na cijeni.

– Na žalost dosta je visoka naučna nepismenost, neke druge stvari su sada postale bitne pa treba dosta raditi na tome da pokušamo vratiti prave vrednosti, među odraslima, ali prevashodno među decom jer za njih još ima nade. Kad je 1999. godine bila totalna pomrčina sunca, ulice u Novom Sadu, Beogradu i drugim mestima bile su sablasno prazne. Narod se poplašio, sakrili se kao pećinski ljudi. Često imamo situaciju da interveniše hitna pomoć jer ljudi sunce gledaju dvogledom. Mislim da smo nekada kao društvo više shvatali značaj nauke. Nakon rata se sve pokvarilo, na scenu su isplivali narodnjaci i mafijaši, a s padom moralnih vrednosti pao je interes za obrazovanje i nauku – kaže Tijana.

Zbog toga uvijek nađe vremena i za predavanja izvan fakulteta. Rado se odaziva na radionice i festivale, bitno je da se što više govori o astronomiji i znanosti, a takva predavanja prilagođava publici bilo da je riječ o penzionerima ili osnovnoškolcima.

– Borim se protiv neznanja jer ako narod prihvati servirano pogrešno tumačenje o vanzemaljcima, horoskopima, vračevima i smakovima sveta, znači da nema kritično mišljenje. Ako tu nema kritičnog mišljenja onda ga nema ni kad izlazimo na izbore jer ne možemo prosuditi šta je dobra informacija – smatra profesorica.

Završila je gimnaziju u Novom Sadu, a zatim studirala astrofiziku u Beogradu.

Doktorirala je na Univeristy of Illinois at Urbana – Shampaign, jednim od 10 najboljih univerziteta u Americi, među ostalim poznatom po najboljim mogućim računalima među kojima je svojedobno bio u čuveni Hal iz filma “Odisej u svemiru 2001”. Razmišljala je i o drugim studijima, ali svi su bile vezane uz nauku i pokušaje da shvati “kako i zašto”. Astronomija je bila vodeća, ali tu su se vrzmale još psihologija i medicina. Fasciniralo ju je kako funkcionira ljudsko tijelo. Studentima astronomije u Novom Sadu od 2006. godine predaje spektroskopiju. Oblasti koje radi su – čestice, gama zračenje i porijeklo elemenata.

U Americi je planirala ostati, ponuda nije nedostajalo, ali je tokom života tamo shvatila da je sve bitno drugačije nego ovdje, da je mentalitet znatno drugačiji, da je isuviše daleko, i odlučila se vratiti.

– Svi su me pitali zašto si se vratila kad bi ti tamo bilo bolje, a ja kažem: “Dok ne odete, ne znate”. Sistem nastave i predavanja mi se jako svidio. Ovde sam navikla na “ruski sistem”, nastavnik piše kredom po tabli, a mi ćutimo i ništa ne pitamo. Tamo se diskutira, ima  pametnih i glupih pitanja, ali pitanja su pitanja, iz njih svi nešto naučimo. Čim sam se vratila odmah sam to primenila na mojim studentima, priča profesorka.

Koliko je teško boriti se protiv neznanja? 

– Plivanje je to uzvodno, ali ide! Dosta mojih studenata je otišlo na neka dobra mesta, ja sam zadovoljna. Animirala sam ih da se uključe u promociju nauke, mnogi su aktivni u astronomskim društvima, nastupaju na festivalima nauke, drže predavanja po školama i dječjim bolnicama. Sada je bolje stanje u nauci nego kad sam odlazila u Ameriku, ali i dalje smo zadnja rupa na svirali. U Srbiji se za nauku odvaja tek 0,3 posto, u Hrvatskoj je to 0,7 posto, a bilo kakvo pristojno ulaganje ne bi trebalo da bude ispod 1,5 posto, zaključuje naša sugovornica.

•  

Hrvatska i Srbija dale najpromotere nauke

Kao najbolji promoter nauke u Srbiji Tijana je i lipnju 2008. godine sudjelovala na Festivalu znanosti FameLab (Laboratorij slave) u britanskom gradu Cheltenhamu. Mladi istraživači pokušavaju publici predstaviti neku znanstvenu temu na jednostavan i zabavan način, a ocjenjuju ih publika i žiri.

– Pobedio je biohemičar dr. sc Marko Košiček iz Zagreba koji radi na institutu Ruđer Bošković. Ja sam tada bila druga pa je ispalo da Hrvatska i Srbija imaju najbolje promotre nauke. Odmah sam ga zvala u Novi Sad da kao gost na Festivalu nauke održi predavanje.  Široj hrvatskoj javnosti kasnije je postao poznat kao autor i voditelj televizijske emisije “Treći element”.

Goran Gazdek

Baranjski LAG-ovci na recikliranom imanju kod Velike Gorice

Travnati krovovi za budućnost

Baranjci su upoznati s korištenjem prirodnih i ekoloških materijala pri gradnji stambenih objekata

Vrlo uspješan je bio cjelodnevni posjet razvojnog tima i članova LAG-a Baranja udruzi ZMAG u Vukomeriću. Tamo su aktivisti ZMAG-a, kroz dvije radionice: “Održiva energija” i “Ekološko graditeljstvo”, baranjskim lagovcima predstavili principe i način funkcioniranja održivog imanja, kao i novi način ekološkog, tzv. zelenog graditeljstva na praktičnim primjerima na imanju u Vukomeriću.

Tako su se članovi LAG-a upoznali s primjerima dobre prakse, koji bi se mogli primijeniti i u Baranji. Takozvano reciklirano imanje smješteno je u selu Vukomeriću, koje se nalazi nadomak Velike Gorice, svega 25 kilometara od Zagreba. “Zelena mreža aktivističkih grupa” (skraćeno ZMAG) udruga je građana koja se od 2000. godine bavi praktičnom edukacijom o zaštiti okoliša i podizanjem svijesti građana o održivom razvoju, a okuplja organske vrtlare, praktičare zelenih tehnologija i ekološkog graditeljstva te dizajnere permakulture. Permakultura je metoda stvaranja održivih ljudskih zajednica prema uzorima iz prirode. Permakultura povezuje mnoštvo znanosti i ljudskih djelatnosti, poput arhitekture, graditeljstva, poljoprivrede i šumarstva, kemije, biologije, sociologije, urbanizma, ekologije, ekonomije, energetike, gospodarenja vodama i otpadom itd.

Tokom radionica sudionici su upoznati s ekološkim graditeljstvom, koje se odnosi na korištenje prirodnih i ekološki prihvatljivih materijala pri gradnji stambenih objekata. Imali su prilike vidjeti kako izgledaju i kako se grade kuće od slame, koje su izolirane debelim zidovima izrađenim od mješavine slame i ilovače, te krovove pokrivene zemljom, na kojima raste trava i na kojima je moguće zasaditi i vrt. Za izolaciju se također koristi i ovčja vuna, koja je odličan prirodni toplinski i zvučni izolator.

Navedeni objekti nisu spojeni na električnu i vodovodnu mrežu, već funkcioniraju samostalno kroz korištenje snage vjetra i sunca za dobivanje električne energije. Uz objekte postoje i bunari koji su izvori pitke vode, a skuplja se i kišnica, koja se koristi za pranje i zalijevanje. Otpadne vode se pročišćavaju prirodnim putem korištenjem šljunka različite granulacije, pijeska i močvarnog bilja te se nakon prirodnog procesa pročišćavanja koriste za natapanje vrta. Na imanju postoje i kompostišta, čija je uloga višestruka jer, osim prihranjivanja obradivih površina, kompost se u vrijeme razgrađivanja može koristiti kao masa za dobivanje toplinske energije. Instaliranjem spiralnih cijevi u samu kompostnu masu moguće je procesom razgrađivanja zagrijati vodu na temperaturu od 40 stupnjeva.

U zimskim danima kuće se griju na drva u posebno izgrađenim ruskim / finskim pećima, koje maksimalno iskorištavaju i akumuliraju toplinsku energiju kako bi se dobila maksimalna efikasnost uz minimalnu potrošnju energenata. Osim s navedenim, LAG-ovci su upoznati i s metodama zagrijavanja zraka i vode putem solarne energije u posebno izgrađenim sustavima, koje je moguće jednostavno izraditi od jeftinih i lako dobavljivih materijala.
J. Nedić

Drugo izdanje Prosvjetine knjige o lokalnom govoru koji nestaje

Dopunjen “Voćinski kraj”

Knjiga je plod želje da se sačuvaju originalni govor voćinskog kraja u periodu njihovog nestajanja

Knjige koje govore o rečnicima, govorima i običajima raznih naroda, ili samo određenog kraja, zaslužuju da se o njima govori i onda kada se radi o dopunjenim izdanjima. Jedna od takvih je monografija “Rječnik, govor i običaji voćinskog kraja koji nestaju”, predstavljena krajem marta.

Autori knjige su Milenko Vasiljević – Čiko iz Osijeka i Nikola Živković, profesor iz Belog Manastira, a recezent je profesor i kustos Petar Matić. Izdavač je SKD Prosvjeta Zagreb, Pododbor Osijek. Knjiga je, prema rečima samih autora, nastala kao izraz i želja da se sačuvaju originalni govor i običaj Srba iz sela voćinskog kraja u periodu njihove kalvarije i nestajanja, a povod je bilo pisanje monografije “Moje rodno selo Sekulinci”. Tada je iz ljubavi prema rodnom selu nastala i ideja, a sada je i knjiga ugledala svetlost dana. Pisanje ovakvih knjiga često je Sizifov posao jer i pored obimnog blaga, živih svedoka koji su krucijalni faktor sve je manje. Pored svega toga, autorski dvojac osetio se pozvanim da u ime svih onih kojima je knjiga namenjena, zabeleži sve ono što bi pomoglo da se život brđanske Slavonije spasi i sačuva.

Monografija “Rječnik, govor i običaji voćinskog kraja koji nestaju” prvi put je predstavljenja u oktobru prošle godine na Sajmu knjiga u Beogradu na štandu SKD-a “Prosvjeta”. Izloženi primerci prvog izdanja, na zadovoljstvo autora, prodani su već u prva dva dana što baš i nije čest slučaj. Zanimanje za ovu knjigu pokazale su Narodna biblioteka Beograd i Leksikografski zavod M. Krleža, čak i Nacionalna biblioteka iz Moskve. Dok prvo izdanje monografije odgovara na brojna istorijska, etnološka, sociološka i leksikološka pitanja, dopunjeno izdanje nudi pregršt novih reči i anegdota o ljudima i njihovim doživljajima. Ne treba sumnjati da će i dopunjeno izdanje vrlo brzo pronaći put do čitalaca, a posebno onih koji su iz raznih razloga neraskidivo povezani s krajem o kojem knjiga govori.

Zoran Popović

Buđenje uspavanog fudbalskog kluba iz Belog Manastira

Šparta probija barijere

Klub trpi posledice jer je delovao ratnih godina, pa se od vlasti na osnivanju pojavio samo srpski dogradonačelnik 

Nakon predugih šesnaest godina, u Belom Manastiru održana je dugo očekivana Izborna skupština NK Šparta iz Belog Manastira.

Podsetimo, iako se ovaj klub osnovan daleke 1924. godine i za čije se ime vezuje početak organizovanog igranja fudbala u Baranji ne takmiči još od 1998. godine, on je uredno bio svo vreme registrovan kako bi održao legalni status. Svojevrsna revitalizacija kluba, koji je u svojoj prebogatoj istoriji nekoliko puta bio drugoligaš u SFRJ, poklopila se s jubilejem – NK Šparta ove godine slavi 90 godina od osnivanja. Izbornoj skupštini, od 69 članova odazvalo se 37, pa su sve odluke pravovaljane.

Skupštinu je otvorio Lajoš Nađ koji je, neskrivajući zadovoljstvo, predložio radno predsedništvo, a potom je Željko Mumlek koji je izabran za predsednika radnog predsedništva nastavio voditi skupštinu. Svestan preuzetih obaveza u četverogodišnjem mandatu, novoizabrani predsednik Oleg Šimić u kratkom je obraćanju poentirao što će mu biti primarni zadaci.

– Prioriteti su uspostavljanje rada kluba i obezbeđivanje financijskih sredstava, a najveći teret podneće formirana radna grupa od šest članova. Naša je želja da se klub počne natjecati već u jesenskom djelu sezone i to je u ovom trenutku najvažniji zadatak, a o svim ostalim odlukama članovi skupštine će biti obaviješteni naknadno, rekao je Šimić.

Za Šimićeve najbliže saradnike izabrani su Ismet Živojević i Aleksandar Livazović, a za nove članove izvršnog odbora kluba Marko Kolesarić, Damir Kajtar, Ismet Živojević, Aleksandar Livazović, Osman Vehabović, Žarko Žigić, Goran Kukić i Miloš Vojtek.

Iako je novo rukovodstvo kluba spoj iskustva i mladosti, pred njim nisu nimalo laki zadaci. Usklađen novi statut kluba sa zakonom o udruženjima i sportu, nakon izborne skupštine predstoji slanje zahteva u Zajednicu sportskih udruženja za prijem u članstvo, a lakši deo posla trebao bi biti i dogovor s predstavnicima NK Baranja-Belja (osnovanog nakon mirne reintegracije 1998.) oko odigravanja utakmica i korištenja prostorija na Gradskom stadionu.

Zahvaljujući sponzorima, za sada je osiguran deo sredstava za početak takmičenja. No to ni izdaleka neće biti dovoljno za nesmetan rad kluba, jer NK Šparta u ovom trenutku, osim članarine, nema stalnih izvora financiranja. Belomanastirski gradonačelnik Ivan Doboš svojevremeno upitan za komentar o revitalizaciji kluba, rekao je da će Grad Beli Manastir, u skladu s važećim odredbama, posredovanjem Zajednice sportskih udruženja i za NK Špartu izdvajati određena sredstva, ali ni manje ni više nego ostalima.

Imajući sve to u vidu izbor Olega Šimića za predsednika u ovim okolnostima čini se mudrim potezom. Ovaj Belomanastirac na radu u Zagrebu vlasnik je uspešne firme Vox-Zagreb koja je vodeća regionalna agencija za sportski marketing i za verovati je da će njegova lična poznanstva sa uticajnim poslovnim partnerima i sportskim zvaničnicima biti od ogromnog značaja.

Za početak NK Šparta će najverovatnije nastupiti u Baranjskoj ligi koja je najniži rang takmičenja ali “špartanci”, iako nisu odigrali ni jednu utakmicu, ne skrivaju ambicije o plasmanu u viši rang. Ne treba gajiti iluzije da će teći med i mleko jer treba podsetiti da je u proteklih dva desetljeća NK Šparta, čak i onda dok je bio u svojevrsnoj hibernaciji, izazivao kontroverze u jedinom baranjskom gradu ali i u celoj regiji. Šparta i danas trpi posledice jer je delovanje bilo nastavljeno tokom ratnih godina, pa se od predstavnika lokalnih vlasti na osnivanju pojavio samo srpski dogradonačelnik Predrag Stojanović, a nije bilo niti predstavnika Zajednice sportskih udruženja Baranje. Šparti će još vremena trebati da probije političke blokade, unatoč tome što u u novom rukovodstvu članovi raznih nacionalnosti.

Kako bilo, mnogi su Belomanastirci, ali i Baranjci još uvek iz raznih razloga emotivno vezani za NK Šparta pa s toga ne iznenađuje da je velika potražnja za članskim iskaznicama kluba. U relativno kratkom vremenu već ih je prodano 75 i potražnja za njima ne jenjava. Iskaznica s rednim brojem devet čuva se za Davora Šukera, predsednika Hrvatskog nogometnog saveza koji je uz Tomislava Karadžića, predsednika Fudbalskog saveza Srbije najavio dolazak na svečanu sednicu kluba. Iz kluba kažu da postoji mogućnost da na svečanu sednicu dođe i Zdravko Mamić, izvršni predsednik NK Dinamo koji se također svojevremeno zalagao za revitalizaciju najuspešnijeg baranjskog sportskog kluba svih vremena.

Zoran Popović

•  

Stogodnjak (211)

11. 4. – 18. 4. 1914: u nekim medijima u Hrvatskoj ustalio se novi politički izraz – obzoraština! Eufemizam je to za – šaranje i varanje! Sve češće ga spominje Srbobran u svojim političkim komentarima o zagrebačkom Obzoru, listu koji – kako se navodi – “naprosto ne može savladati svoje bjesnilo zbog toga što politika Hrvatske ne ide onim putem kojim bi on htio…” Nazivaju ga denuncijantskim i provokatorskim, a pritom postavljaju i pitanje: “Zar ćemo od njih učiti patriotizmu?” A onda i nastavljaju: “Ta obzoraši su 1911. votirali Kuenu proračun u zajedničkom saboru… Tomašića su obzoraši pomagali iz petnih žila 1911. mada nije sanirao ni jedne nagodbene povrede. Stajali su obzoraši 1881. na stanovištu da zakon o eksproprijaciji uopće nije nikakva povreda nagodbe. Sada dižu hajku protiv toga zakona. I to samo zato što oni nisu na kormilu. Zar to onda nisu pokvareni elementi? Da su takvi pokazali su i 1913. kad su iz svoje urođene mržnje na Srpstvo, iz tradicionalne mržnje i zavisti, u najsudbonosnijem času stali na stranu Bugara protiv Srba…”

* “Klika koja je za vladike Grujića vladala gornjokarlovačkom dijecezom nije nimalo razoružana smrću vladičinom. Ona nastavlja svoje nesrećno djelovanje nesmetano dalje”, piše zagrebački Srbobran i to potkrepljuje tvrdnjom da su zadnje vrijeme dobili neki mladi svećenici, rođaci te klike vrlo dobre parohije… Pritom se spominju primjeri Majskih Poljana i Gornjih Dubrava gdje su spretnim izbornim inženjeringom za svećenike postavljene pristalice pokojnog vladike Grujića. “U gornjokarlovačkoj dijecezi u zadnjih preko 20 godina… bilo je toliko mesa i krvi, odnosno strasti i grijeha, da je to postala javna sablazan i opasnost za društveni moral…” očitovala se javnost u jednom svom dopisu tim povodom.

* u Beogradu je, u 58. godini, umro Ljubomir Krsmanović, jedan od najvećih srpskih dobrotvora, koji je mnogo pomagao i srpskom korpusu u Hrvatskoj, osobito zagrebačkom seljačkom listu Srpsko kolo. “On nije bio dobrotvor reklamer… on je materijalno pomaganje narodnih institucija smatrao dužnošću. Zato je mnoge stvari i ljude pomagao, a da se to nigdje nije zabilježilo. To su kod njega zvali skromnost… Druga je njegova crta svesrpstvo. On nije bio dobrotvor, pomagač institucija jednog srpskog kraja. Nijedan naš narodni dobrotvor nije s takvom širokogrudnosti i nepristranosti obuhvatio sve srpske krajeve i institucije kao ovaj čovjek. Nije li interesantno da ovaj bogati beogradski trgovac zna i za naš seljački listić, da shvaća njegovu misiju i svake godine ga podupire, a toliki broj ljudi, i imućnih i nama daleko bližih, i ne znadu za taj list, a gdje tek da vode računa o njegovoj misiji…” stoji u nekrologu ispisanom u povodu Krsmanovićeve smrti.

Samo četiri dana ranije u Beču je, poslije operacije, umro i njegov 14 godina stariji bliski rođak  Aleksa – još jedan član ugledne trgovačke porodice Krsmanović, isto tako veliki dobrotvor. Zanimljivo je da niti Ljubomir, niti Aleksa nisu imali djece, pa su svu svoju imovinu oporučno ostavili srpskom narodu – Ljubomir srpskoj Vojsci, a Aleksa srpskim kulturnim i prosvjetnim ustanovama.

Đorđe Ličina