Kronika
Tihi bojkot već traje
Primećuju to Vukovarci čiji se pazar meri tek u desetinama kuna. Znaju to prodavci koji poimence mogu pobrojati mušterije
Vukovarski Srbi čije su se firme, obrti, trgovine i kafići našli na popisu mesta koje prema mišljenju zasad još uvek nepoznatog autora sa Fejsbuka, treba zaobilaziti i bojkotovati sve dok “ćirilica ne izađe iz Vukovara”, odlučili su da podnesu zajedničku krivičnu prijavu. Ona će biti upućena protiv autora i novinskog portala koji je poziv na bojkot, uz popis sa nazivima i punim adresama “nepoželjnih”, preneo na svojoj internetskoj stranici.
Tridesetak preduzetnika okupljenih na sastanku u Zajedničkom veću opština osudilo je ovaj diskriminatorski čin, ističući da je on samo kulminacija tihog bojkota koji traje otkako je počela antisrpska i antićirilična kampanja u Vukovaru, gradu u kojem i bez objavljenog popisa svako svakoga zna. Najviše to osećaju prodavci na pijaci.
– Prvo smo mislili da je teška situacija i da ljudi zbog toga slabije kupuju, ali smo vremenom primetili da Hrvati na neke od štandova više ne dolaze, rekao nam je 40-godišnji Srbin iz Vukovara. Primećuju to ljudi čiji se dnevni pazar ne meri u hiljadama i stotinama, već u desetinama kuna. Znaju to prodavci koji gotovo poimence mogu pobrojati sve svoje mušterije.
– Policija je po službenoj dužnosti podnela prijavu prema Županijskom državnom tužilaštvu u Vukovaru i nadamo se da će njihova rekacija biti brza. Međutim, mi nismo čekali na to već smo podneli prijavu policiji, DORH-u i Veću za elektroničke medije sa zahtevom da ispita da li u objavljenom članku na portalu dnevno.hr ima elemenata mržnje ili nacionalne diskriminacije, kazao je predsednik ZVO-a Dragan Crnogorac upoznavši okupljene privrednike s onim što su već preduzeli saborski zastupnici SDSS-a i Srpsko narodno veće.
Koliko god isprovocirani, vukovarski Srbi na mržnju ne odgovaraju istom merom. Već su, kažu, navikli na takvu atmosferu u gradu. Smatraju da je sve deo izborne kampanje, prošle godine pre redovnih, a ove godine zbog prevremenih lokalnih izbora.
– Sve je to politika. Uvek postoje one radikalne grupe koje na takav način izražavaju svoj stav, ali ne verujem da je to stav većine Vukovaraca, kaže Svetislav Mikerević iz Trgovačkog obrta Legende.
– Poziv na bojkot je sramotan i kukavički s obzirom da nije potpisan niti od osobe niti od neke organizacije. Ovo je zadnje što nam je trebalo u teškoj ekonomskoj situaciji u kakvoj se nalazimo. Umesto da se nakon svih negativnih događaja u Vukovaru radi na smirivanju strasti, ovo je daljnje raspirivanje mržnje, stvaranje još većih podela i dolevanje ulja na vatru, smatra Saša Vukotić, vlasnik kafića “Displej” koji ne očekuje neku veliku štetu u poslovnom smislu.
– Ne očekujem posledice jer naš rad i kvalitet govori o nama. Ko to prepoznaje, uvek je dobrodošao. Onima koji nose mržnju u sebi ovo je motiv više da nas zaobiđu, a neki su to već i učinili. Najveća šteta je u tome, što je taj poziv na bojkot zapravo poziv na mržnju, ističe mladi Vukovarac.
– Neki ljudi u ovom gradu nisu svesni da za našu omladinu, našu budućnost, moramo zajednički raditi i stvarati jednu zdravu atmosferu. Niko u ovaj grad neće uložiti ni kune ako stanje ostane ovakvo , smatra Rajko Lukić, vlasnik Zlatare Rim, izrazivši nadu da će “momci koji su objavili poziv na bojkot Srba shvatiti da ne razmišljaju u dobrom pravcu”.
Osim SDSS-a nijedna politička stranka u Vukovaru nije osudila sramotni poziv. Od HDZ-a i HSP-a Ante Starčević to niko i ne očekuje, ali se ni SDP, kao ni puno puta do sada kada su Srbi u pitanju, nije odredio. U toj partiji su zauzeti zbivanjima oko sad već bivšeg gradonačelnika Željka Sabe koji se suočava s optužnicama za korupciju. Od toka sudskih postupaka koji su protiv Sabe pokrenuti zbog podmićivanja gradskih većnika i navodnih malverzacija s letovanjem vukovarske dece, ovisi i njegova eventualna kandidatura za gradonačelnika. Budući da je izgubio poverenje vrha SDP-a, Sabo bi se na izborima mogao pojaviti kao nezavisni kandidat potaknut podrškom koju uprkos optužnicama i dalje uživa među građanima, ali i u stranačkim ograncima u Vukovaru. Iako takvu mogućnost još nije zvanično objavio, ona se može iščitati iz njegovog obraćanja na Fejsbuku.
– Hvala vam svima na podršci, na kritikama koje su mi bili snaga i poticaj da ostvarimo puno toga. Ima još planova koje sam želeo u ovom mandatu ostvariti, a hoće li se ostvariti ovisi o vama, poručio je Sabo uz slogan “nastavimo zajedno”, koji je koristio i na prošlogodišnjim izborima. Da ga Vukovarci i dalje podržavaju, govore brojni lajkovi te većinom, pozitivni komentari.
– Grad je puno lepši, vratili ste ga u život, a da vas nije bilo, naša deca ne bi videla mora, zato vam velika hvala za sve učinjeno. Uz vas smo, izdržite zbog nas, vi ste velik čovek i potpuno verujemo u vas. Vi ste naš gradonačelnik, ne želimo nikog drugog i sve te optužbe su od dušmana koji žele da vas sklone, ali neće uspeti u tome jer narod vas je izabrao s razlogom, napisala je Marijana Tubić.
Ipak, ima i onih koji drugačije misle. “Svi ste vi isti, isti vam je cilj, fotelja i lagodno životarenje od mandata do mandata. Ljudi moji, pa do kada ovako više? Mislio sam da je SDP bolja stranka od HDZ-a koji je ovu državu opljačkao i upropastio. Jadan je ovaj svet uz ovakve poput vas…, napisao je Andrija Vidović.
Ponedeljak, 14. april bio je zadnji Sabin dan u gradskoj upravi gde se pre dolaska Vladinog poverenika, oprostio od svojih saradnika i službenika. Ni na tom sastanku nije rekao ništa o svojoj kandidaturi, pa će na tu informaciju Vukovarci još malo pričekati.
Dragana Bošnjak
Pomoć susjedi skupo koštala Jovana Blanušu iz Katinovca
HEP “ogulio” povratnika
Jovanu Blanuši koji je oštetio električni vod, HEP je komadić zamijenjene žice sudski naplatio 10.000 kuna
Odlukom Općinskog suda u Glini, Jovan Blanuša, povratnik iz Katinovca na Kordunu, dužan je HEP-u platiti gotovo 10.000 kuna. S obzirom da Blanuša taj novac nema, jer kao korisnik socijalne pomoći živi na samom rubu egzistencije, razmišlja o odlasku iz Hrvatske. Smatrajući da je kao građanin drugog reda u tom sudskom postupku potpuno obespravljen i izigran.
Sve je počelo prije par godina, kada ga je vremešna susjeda Dragica Bastaja zamolila da u njenom jarku posiječe jedan hrast kako bi spremila ogrjev za zimu. Kako je to teren koji Jovan nije poznavao, nije primijetio da se iznad guste šikare nalaze električni vodovi. Stablo je palo preko žica, one su popucale, a dvije drvene bandere, razmaknute jedna od druge 50 metara, ostale su na svom mjestu. Jovan je o tome odmah obavijestio policiju i Elektru u Topuskom, ne bježeći od odgovornosti.
– Policija je napravila uviđaj, sve snimila i zapisala, radnici Elektre definirali su kvar, vidjeli što treba učiniti, pa je već za dan – dva sve popravljeno i struja je ponovo došla u zaselak Rujnice u Katinovcu, priča Jovan Blanuša. Znao je da je bio neoprezan, baka Dragica ga nije upozorila da iznad postoje elektrovodovi i odmah je postao svjestan da mora Elektri nadoknaditi štetu, im je i rekao.
– Čekao sam neko vrijeme račun za štetu, no umjesto njega stigao je poziv na ročište pri Općinskom sudu u Glini. Nakon održane rasprave, Sud je odlučio da moram platiti nešto manje od 10.000 kuna Elektri za počinjenu štetu. To me zaprepastilo i šokiralo. Ne zbog toga što sam proglašen krivim, jer sam kriv bio, nego zato što toliki iznos nema veze sa zdravim razumom. U tužbi je Elektra navela da je promijenila 150 metara žice, da su promijenili stupove, nabili su ogromnu satnicu rada ljudi i strojeva, a sve je to obična laž i neistina. Između dva stupa, u dužini od 50 metara, vod čak nije ni promijenjen, već je krpan s nekakvim komadićima žice što se jasno vidi. Bandere nisu ni dirane, a kamoli mijenjane. Pravo stanje štete navedeno je u policijskom izvještaju, s fotografijama koji sud nije niti tražio od policije. Po mojoj procjeni, šteta nije mogla biti veća od 2.000 kuna. Nije bilo nikakvih strojeva, jer dva-tri radnika sve su zakrpali za nekoliko sati, kaže Blanuša.
Županijski Sud u sisku odbio je njegovu žalbu pa je presuda glinskog suda postala pravomoćna. Platio je sudske troškove i sada još mora platiti više od 9.000 kuna, za ništa. Osjeća se prevarenim i potpuno bespomoćnim. Nitko neće niti da ga sasluša, a kamoli da pomogne.
– Nije lako, borimo se za goli opstanak. Nas su svi zaboravili, a sjete nas se samo kad treba udariti neke namete. Evo, odnedavno plaćamo komunalnu naknadu, dadžbine za slivne vode i odvoz smeća. Zamislite, odvoz smeća! Pa, prvi kontejner u ovoj pustopoljini udaljen je od nas više od 6 kilometara, tek na cesti Topusko – Kladuša. Kao da nas tjeraju da odselimo zauvijek sa rodne zemlje – ogorčen je Jovan Blanuša.
Iako u Katinovcu, na adrese, u dobroj mjeri prorijeđenih stanovnika, uglavnom starije životne dobi, redovito stižu uplatnice svih vrsta, kao da žive na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Ali u Katinovcu nitko ne održava puteve, nema vodovodne mreže, jarci su zatrpani pa ionako trošni putevi poplavljuju, a zimi je prava avantura krenuti sokacima Katinovca.
Sve to dobro zna starica Dragica Bastaja, čiji hrast je pokrenuo sudske neprilike Jovana Blanuše.
– Moj sinko, nije lako. Živim sama, slabog sam vida i jedva nekako spajam kraj s krajem. Prešla sam osamdesetu, a nikada mi nije bilo teže u životu. Nas kao da su svi zaboravili, nikoga mi više ne zanimamo. A ovim selom nekada je odjekivala pjesma, njive su bile obrađene, djeca su se rađala, slavili se praznici, crkveni i državni – s tugom se prisjeća baka Dragica, objašnjavajući kako nikada ne bi tražila Jovana da joj posiječe hrast da je znala, da će biti neprilika.
Ratni vihor u Katinovac je doveo i Zulbera Selmana. Živi s obitelji, primanja nikakva, a izdataka puno.
– Da nije nepravde, bilo bi lakše. Želudac mi se okrene kad moram u ovoj zabiti platiti komunalnu naknadu, a radnici Komunalnog ovdje nisu kročili od 1995. Slivne vode? Pa ovdje se voda sliva preko naših puteva. Ima je na prodaju, a ne da je još moramo plaćati – razmišlja Selman.
Kako bilo, Jovan Blanuša ozbiljno razmišlja da napusti rodni Katinovac i Hrvatsku. Kaže, čeka da majka umre, a onda ga neće Bog zaustaviti ako se ovako nastavi.
– Priča se o povratku. Nekada sam svim srcem želio da se moji suseljani, rasuti po cijelom svijetu, vrate u Katinovac, da živimo od svog poštenog rada, na zemlji naših pradjedova. To je bio i razlog što sam se vratio. Danas, kad sve sagledam, da me neki Kordunaš iz Srbije pita za mišljenje o povratku, reko bih mu “brate ne dolazi ovdje, ništa ovdje nema od života za nas, sve su prazne priče”. Možda to drugdje nije tako, ali ovdje jeste. Ne da mislim, već sam zaista građanin drugog reda, a ova sramotna presuda u korist HEP-a kap je koja je prelila čašu. – kaže Jovan Blanuša.
U HEP-u Topusko nisu htjeli komentirati slučaj Jovana Blanuše. Kažu, sve je rekao sud i Blanuša mora platiti dug.
U Krajini zatvoren je nije htio u rat
Nisu ovo prve nevolje Jovana Blanuše s raznim vlastima. Za vrijeme rata, 1992. Jovan je od Republike Srpske Krajine dobio poziv za mobilizaciju. Nije se odazvao i odležao je zatvorsku kaznu.
– Kako ću ići u rat protiv Hrvata, kada sam rođen u Hrvatskoj i kada ovdje imam brojne prijatelje Hrvate? Nisam mogao zamisliti da pucam na njih. Odležao sam u zatvoru i po odsluženju kazne pobjegao u Srbiju. Poslije rata sam se vratio u svoj rodni Katinovac gdje i sad živim s živim s majkom.
Vladimir Jurišić
Milutin Jovanović, predsjednik VSNM-a Virovitičko-podravske županije
Uvjeti otkupa
U Slatini je bivšim nosiocima dodijeljeno 10 do 15 stanova. Ne znaju se uvjeti za otkup
S kakvim se problemima suočavaju Srbi u Vašoj županiji?
U odnosu na raniji period ima nekih slabih pomaka nabolje. Jedan od tih pomaka je da su donijeta neka rješenja za stambeno zbrinjavanje bivšim nosiocima stanarskog prava. U Slatini je tako bivšim nosiocima dodijeljeno 10 do 15 stanova. Oni su dobili rješenja i rado bi otkupili te stanove. Međutim, ne znaju se uvjeti pod kojima bi ti stanovi bili otkupljeni.
Što se tiče samog povratka, u skorije se vrijeme nije nitko vratio. Neki su se ljudi vratili prošle godine, ali ove godine nisam čuo ni za jedan slučaj. Obnova kuća je završena, kao i elektrifikacija kuća koja je obavljena uz dosta natezanja i urgiranja od strane srpskih predstavnika. Jedino što do nekoliko sela treba napraviti solidne puteve. Do Rijenaca je napravljen put, doduše makadamski, ali je uređen. U selo Krajina u općini Čačinci, asfalt je stigao lani, pa je ostao oko kilometar neasfaltiranog županijskog puta koji vodi do sela Kokočak koje je još prije rata asfaltom spojeno s Orahovicom. Problematični su i vodovodi. U nekim selima uništeni su vodovodi koji su građeni iz samodoprinosa još za vrijeme Jugoslavije, šahte su otvorena jer je netko odnio poklopce, fale i ventili, kaptaže su uništene, ali strukture vlasti tome ne pridaju pažnju, dok ljudi nemaju novaca da bi se sami upustili u neke popravke. Ipak, najveći je problem zapošljavanje. Jednostavno nema radnih mjesta. U državnim i javnim službama, kao i u upravi županije, gradskim i općinskim upravama vrlo je malo zaposlenih. Oni koji su ranije zaposleni, drže svoja radna mjesta, ali novih zaposlenja nema.
Da li su se aktualna zbivanja oko ćirilice odrazila na stanje i u Vašoj županiji?
Srećom, kod nas nema napetosti, nemamo kolektivnih prozivanja i optuživanja, kao ni uznemiravanja što se događa istočnije na vukovarskom području, Kod nas je mirnije, pa nema ni međunacionalnih incidenata i napada na srpske povratnike, što je bilo prisutno, istina pojedinačno, ranijih godina.
Prije nego što ste došli na mjesto predsjednika županijskog vijeća, bili ste manjinski aktivist u Orahovici. Kakvo je stanje na području tog grada, jer se o tome manje priča nego npr. o zbivanjima u Voćinu ili Slatini?
Na području Orahovice ima više sela koja su imala srpsku većinu, a ljudi su kroz rat prošli neoštećeni, osim što je spaljena jedna vikendica. U ratu su stradala sela Kokoćak i Gornja Pištana i tamo su spaljene sve kuće. Ipak, one su obnovljene, pa sada u u Kokoćaku živi 15 ljudi, u Gornjoj Pištani njih šestoro, četvoro povratnika i jedna obitelj iz Orahovice koja tamo ima plantažu malina i kupina. Gradske vlasti ne bave se tim naseljima. Novaca nema. Postoje priče da bi u Gornjoj Pištani priveli nekoj svrsi zgradu nekadašnjeg doma kulture, ali za sada nema ništa određeno. Kad govorim o ratnim stradanjima o kojima se manje zna, mogu reći i da u općini Crnac postoji selo Milanovac gdje je uništeno dosta kuća.
Srbi u županiji dosta su agilni u obnavljanju spomenika NOB-a i žrtvama Drugog svjetskog rata, što je pokazala i nedavna radna akcija. Ima li kakvih reakcija na obnovu tih spomenika?
Negativnih reakcija na obnovu spomenika NOB nema, niti ih je itko ispoljio. Općinske vlasti u Voćinu podržavaju takve aktivnosti i čak djelomično sufinanciraju komemoracije i proslave na području općine. To nije slučaj sa obilježjima stradalim Srbima u ovom ratu, o čemu govore i grobnice na nekoliko mjesta. U Voćinu je od sredine decembra 1991. do početka januara 1992. pobijeno 65-oro Srba i dvoje lica mađarske nacionalnosti.
Vlasti u Voćinu su 13. decembra održale komemoraciju za Hrvate, a mi smo održali komemoraciju i parastos dva dana kasnije, pa smo tom prilikom blizu mjesta jedne grobnice htjeli podići krst i postaviti vijence. Na vlasnika te njive za koju se zna da su tamo zakopani ljudi, vršen je pritisak da ne smije dozvoliti podizanje krsta i polaganje vijenaca, pa se sve svelo na parastos u crkvi i komemoraciju ispred nje.
Nenad Jovanović
Provjera potpisa
Odbor za Ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskog Sabora je na svojoj 64. sjednici raspravio zahtjev za raspisivanje “antićiriličnog” referenduma, jer je na temelju svoje nadležnosti dužan utvrditi ispunjenje tih pretpostavki. S obzirom da važećim zakonom koji uređuje pitanje referenduma u RH nije propisano tko obavlja provjeru broja i vjerodostojnost potpisa birača, Odbor je, imajući u vidu dosadašnju parlamentarnu praksu, jednoglasno Hrvatskom saboru predložio da donese zaključak, koji glasi – poziva se Vlada RH da provjeri broj i vjerodostojnost potpisa birača iz zahtjeva za raspisivanje referenduma koji je predsjedniku Sabora dostavio Organizacijski odbor građanske inicijative, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara te da izvještaj o provedenoj provjeri dostavi Saboru.
– Na sjednici Odbora iznesena su mišljenja kako je potrebno što prije donijeti zakon koji će na cjelovit i sustavan način urediti pitanje referenduma te izmijeniti odredbu članka 95. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH, kako bi se jasno odredilo da će organizacijski odbor za izjašnjavanje birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma, od Ustavnog suda zatražiti ocjenu dopuštenosti sadržaja predloženog referendumskog pitanja, prije izjašnjavanja birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma. Naglašeno je kako ni odredbe Ustava RH ne uređuju pitanje referenduma na odgovarajući način te da ih je potrebno mijenjati kako bi se stvorio preduvjet za izradu novog i kvalitetnijeg normativnog okvira za pitanje referenduma. Istaknuta je i potreba da se ispita ustavnost predmetnog referendumskog pitanja obzirom da je naglašeno kako isto zadire u temeljna ljudska prava i slobode određena Ustavom – rekao je Peđa Grbin, predsjednik Odbora.
Ćirilica u Srebrenici
Na saborskoj raspravio o zaključku Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav, u ime Kluba zastupnika SDSS-a, zastupnik Milorad Pupovac naveo je kako je jedino dobro po ovom pitanju to što je dogovoreno da se stvar uputi u proceduru, onako kako je to predviđeno zakonom – da se izvrši prebrojavanje potpisa i utvrdi validnost potpisa te zatim donese odluka o upućivanju na nadležno mjesto, a to je Ustavni sud.
– Sentimentalnih identitetskih politika je u proteklih dvadeset godina valjda bilo dovoljno u ovoj zemlji. Dovoljno je narastao broj nezaposlenih i zaduženje ove zemlje, a valjda je dovoljno malo samostalnosti ostalo da nećemo ponovno sebi dozvoliti luksuz da ostanemo na priči oko ćirilice, i da se svađamo gdje može koja tabla biti postavljena, ove ili one jezične i pismene tradicije. Uhvatimo se u koštac sa onim što jeste vitalni problem ove zemlje, a to je netolerancija. Nisu problem ni stožer, niti mediji, nego oni koji sve to toleriraju i na tome zarađuju političke poene. U pitanju je opstanak svake nove generacije u ovoj zemlji, ali i same zemlje, u kojoj jednog dana nećemo postavljati više pitanje koliko je ćirilice u njoj, nego koliko jezika će se govoriti u njoj za nekih 20 godina – kazao je Pupovac.
Nedžada Hodžića, u ime saborskog Kluba zastupnika nacionalnih manjina, brine svijest 650 hiljada ljudi koji su potpisali da u ovoj zemlji treba podići prag za primjenu jednog pisma.
– Nakon strašnog zla koji se dogodio u Srebrenici, da li ste ikada čuli nekoga odande da problematizira ćirilično pismo? Niste čuli, jer ćirilica, latinica, arapski jezik ili bilo koji drugi jezik i pismo nisu nikad počinili nikakvo zlo, nego su samo obogatili svakog čovjeka. Treba procesuirati zločine i kazniti zločince, a bogatstvo svakog pisma, tako i ćirilice, treba podariti svakom građaninu ove zemlje – ističe Hodžić. Poziva pritom kolege da konačno razgovaraju o suštinskim problemima zemlje te da Hrvatsku, koja već šestu godinu za redom ekonomski tone, izvuku iz ekonomske krize.
– U moralnom smislu mislim da tonemo u nekim segmentima i puno duže. Za mene je neprihvatljivo da uopće izađemo na referendum o ćirilici, jer naravno smatram da je to pitanje protuustavno i nadam se da do referenduma neće ni doći. Hajde da konačno razgovaramo o pravim stvarima i da učinimo sve da ova zemlja krene u pravom smjeru, jer mislim da oko ovoga na čemu sada lomimo koplja nam odnosi energiju i vodi još u dublju provaliju – zaključuje Hodžić.
Mirna Jasić
Nelogični potezi u HŽ Putničkom prijevozu
Obnova pa ukidanje
Odluka o ukidanju preko 20 linija diljem zemlje, iznenadila je sve one koji svjedoče modernizaciji daruvarske pruge
Najava ministra pomorstva, prometa i infrastrukture Siniše Hajdaša Dončića o skorašnjem ukidanju HŽ-ovih linija diljem Hrvatske s negodovanjem je dočekana u javnosti, a pogotovo u onim mjestima koja ostaju bez ovog oblika prijevoza. “Zbog lošeg višegodišnjeg poslovanja u jednoj od najvećih državnih tvrtki primorani smo to učiniti”, izjavio je ministar Hajdaš Dončić. Neke od linija su nerentabilne, s malim brojem putnika stvaraju velike gubitke, subvencije države su prevelike i neisplative. Sve to zahtjeva racionalizaciju putničkog prijevoza, smatraju u resornom ministarstvu. Vlastima je to racionalan potez, sindikatima i putnicima neracionalan, pogotovo što se u neke dionice kojima se više neće prometovati nedavno utrošeni milijunski iznosi u njihovu obnovu.
Prema najavljenim promjenama u voznom redu koje će nastupiti 24. travnja, Daruvar opet ostaje bez prijevoza na dionici pruge Daruvar – Banova Jaruga i Banova Jaruga – Daruvar, odnosno dosadašnje vlakove zamijeniti će autobusi, a promjene se uglavnom odnose na prometovanje vikendima. Prema izračunu Ministarstva, brojke idu u prilog takvoj odluci. Na relaciji Banova Jaruga – Daruvar prosječno se vozi 26 putnika, dok povratno u prosjeku putuje 30 putnika dnevno i to kroz četiri linije dnevno u oba smjera. Godišnji gubitak na toj relaciji iznosi 4 i pol milijuna kuna, dok će uvođenje autobusnih linija koštati 995 tisuća kuna.
Na dionici od Daruvara do Banove Jaruge nalaze se još dva grada, Pakrac i Lipik. Gradonačelnik Pakraca Davor Huška poslao je priopćenje Vladi Republike Hrvatske, resornom ministarstvu, Upravi HŽ Putničkog prijevoza d.o.o., a ujedno i javnosti, u kojem optužuje da se ovakvim potezima ugrožava teritorijalna cjelovitost RH, navodeći kako se u pitanje dovode kvaliteta života i osnove javne usluge stanovnika pojedinih, pogotovo ruralnih područja, na kojima ne postoji mogućnost značajnog industrijskog rasta. U takvim uvjetima, smatra Huška, jedini kriterij nije samo rentabilnost već i javni interes. Huška se nikako ne slaže s navodima o premalom broju putnika.
– Osobno me zanima osnova na temelju koje je odlučeno koji se vlakovi i koje linije ukidaju. Prema podacima kojima raspolažemo, u Pakracu se radnim danom u prosjeku vlakom preveze 90 putnika, dok je ovaj broj najveći nedjeljom kad iznosi 190, a posljedica je studenata koji se vraćaju u Zagreb nakon vikenda. Bitno je napomenuti kako veza Pakraca sa Zagrebom ni do sad nije bila zadovoljavajuća i da su se putnici morali zadovoljiti onim što su imali na raspolaganju pa tako i prihvatiti put do Zagreba koji nikad ne traje manje od 2,5 sata. Međutim, kakva god bila, veza je postojala. Sad se suočavamo s mogućnosti da ne bude ni takva kakva je bila – izjavio je Huška.
U nezavidnoj poziciji opet se našao i Daruvar koji vodi već dugogodišnju borbu oko opstanka željezničkog prometa, vrlo značajnog u ovom turističkom mjestu kontinentalne Hrvatske. Sličan scenarij odigrao se već u svibnju 2010. godine kada je privremeno prekinuto prometovanje na dionici Sirač – Pčelić, dijelom i zbog zastarjele infrastrukture. Obnova je započela dvije godine kasnije, u listopadu 2012., a 11 kilometara duga dionica od Sirača do Daruvara, u koju je utrošeno 5 milijuna kuna, puštena je u promet u svibnju 2013.
Upravo zbog toga je začudila odluka o ukidanju, jer se dionica od Sirača do Daruvara nalazi upravo na relaciji Banova Jaruga – Daruvar koja će za nekoliko dana biti zamijenjena autobusima. S jedne strane je dakle ulaganje u modernizaciju pruge, a za nepunih godinu dana ukidanje prometovanja istom.
Gradonačelnik Daruvara Dalibor Rohlik ne vjeruje u trajnu obustavu prometa, podsjećajući kako su “učestale inicijative s razine Grada Daruvara i okruženja prema Upravi HŽ-a, putem činjenica i argumenata o strateškoj važnosti ove pruge za stanovništvo i gospodarstvo, urodile plodom”. Dodaje da se sanacija pruge prema Pčeliću “nastavlja i napreduje”. Gradonačelnik Rohlik smatra da je racionalizacija u poslovanju HŽ Putničkog prijevoza priča za sebe. Misli “da je teško izaći iz samoupravnih okvira jednog velikog državnog sustava imunog na nužno potrebne radikalne promjere u ponašanju i poslovanju”.
– Tržišni pristup bi trebao biti za njih imperativ i krajnji cilj, a u korist povoljnog prijevoza za građane i robu iz proizvodnih pogona. Možda nije sve samo u dodatnim ulaganjima. Bitni su dobra organizacija sustava, smanjenje nepotrebnih troškova i praznih hodova, brzina kao vrlina, primjerene cijene, povezanost linija i red. Vožnjama prilagođenima putnicima, prilagodljivošću promjenama i uz dobar marketing može se puno učiniti u poboljšanju poslovanja HŽ – putničkog prijevoza. Za dionicu koja je od 24. travnja zatvorena kaže da je rentabilnost putničkog prijevoza na relaciji Daruvar – Banova Jaruga zasigurno upitna.
– Ali to nije jedina dionica čija je rentabilnost upitna. Prihvaćamo utvrđivanje rentabilnosti nakon potpune sanacije pruge, a to znači nakon uspostave putničkog i teretnog prometa. Po mome to nije nedostižno i vremenski previše daleko. Izrada Projekta sanacije mosta na Krndiji (Omanovac) uz nastavak radova na sanaciji, daju određena jamstva da će ova pruga nakon toliko uloženog ipak opstati. Pitam se da li bi nakon toliko uloženog u sanaciju itko imao petlju ugasiti ovu dionicu pruge – naglasio je Rohlik.
Za nekoliko dana Daruvarčane, Pakračane, Lipičane i ostale koji se odluče ići do metropole vlakom, prevozit će autobusi do Banove Jaruge, a potom će moći nastaviti vlakom. U ovakvoj situaciji se obećanje o uvođenju izravne linije Daruvar – Zagreb čini dalekim, kao i mogućnost uvođenja teretnog prometa. Ne živimo u doba Austro – Ugarske, kako je naglasio ministar Hajdaš Dončić, a prometna povezanost bi trebala to i dokazati.
Danijela Havranek
Nevladine organizacije provele analizu sudske politike kažnjavanja počinilaca ratnih zločina
Popust ratnim zločincima
Sudovi su za ratne zločine izricali manje kazne nego u slučaju kaznenih djela općeg kriminaliteta, a kazne su u donjoj trećini zakonskog okvira
Pored smanjenja prosječne visine kazne za zločine tokom rata, ni jedan pripadnik hrvatskih oružanih snaga nije procesuiran za ratne zločine koji nisu završili smrću žrtava, pokazuje analiza zakonske i sudske politike kažnjavanja počinitelja kaznenih djela ratnih zločina koju su proveli pravni stručnjaci Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP) i Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka.
– Polazna premisa s kojom smo krenuli u analizu bila je da sudovi u Hrvatskoj, prilikom izricanja kaznenih sankcija počiniteljima ratnih zločina, nisu etnički indiferentni, već da u visini izrečenih zatvorskih kazni postoji razlika povezana s etničkom pripadnošću počinitelja kaznenog djela i oštećenih. Do toga su doveli primjeri velikih razlika izrečenih kazni u sličnim i usporedivim slučajevima, ističe pravnik GOLJP-a Marko Sjekavica.
Pravni tim je analizirao pravomoćno okončane predmete ratnih zločina procesuirane pred svim stvarno nadležnim sudovima u Hrvatskoj od 2000. godine do danas – ukupno 74 predmeta sa 109 osuđenih osoba od 2000. do prvog dana 2014. godine
– Iz razmatranja smo isključili presude donesene u odsutnosti okrivljenih jer u tim predmetima sudovi nisu raspolagali svim informacijama relevantnima za odmjeravanje kazne, kaže Sjekavica i dodaje da je 39 osuđenih ili 35,78 posto bilo s hrvatske strane, 68 ili 62,39 posto sa srpske, a dva osuđenika s bošnjačke strane, odnosno bili su rukovodioci Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne.
– Zatvorske kazne počiniteljima odmjerene su u rasponu od jedne do 15 godina. Na kazne od pet do 15 godina osuđeno je 77 osoba (70,64 posto), od toga 44 pripadnika srpskih, dva bošnjačkih i 31 pripadnik hrvatskih postrojbi; na maksimalnu kaznu od 20 godina osuđena su dva pripadnika srpskih postrojbi, a na kaznu ispod zakonskog minimuma od pet godina osuđeno je 30 osoba ili 27,53 posto, od čega 22 pripadnika srpskih i osam pripadnika hrvatskih postrojbi, ističe Sjekavica i dodaje da je prosječna kazna izrečena srpskim počiniocima bila 9,88 godina, a hrvatskima 7,95 godina.
– Dakle, ako pretpostavimo da su dokazi u svim slučajevima bili iste težine, nije bilo bitnih odstupanja. Kako je prosječna kazna izrečena počiniteljima ratnog zločina sa smrtnom posljedicom iznosila 8,82 godine zatvora, izvodimo zaključak da je (u promatranom razdoblju i u odnosu na pravomoćne presude) u potpunosti izostalo procesuiranje ili sankcioniranje hrvatskih počinitelja ratnih zločina koji za svoju posljedicu nisu imali smrt jedne ili više osoba, od maltretiranja do pljačke, zaključuje Sjekavica.
Sudovi su generalno u suđenjima za ratne zločine izricali manje kazne nego u slučaju kaznenih djela općeg kriminaliteta, a izrečene kazne kreću se u donjoj trećini zakonskog okvira.
– U brojnim slučajevima sudovi su propustili adekvatno obrazložiti osobito olakotne okolnosti zbog kojih su izrekli kazne ispod zakonskog minimuma, zbog čega bi Vrhovni sud više pažnje trebao posvetiti svojoj ulozi garanta jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te osigurati jedinstveno i harmonizirano kažnjavanje, smatraju pravnici.
– Iako rezultati analize pravomoćnih osuđujućih presuda pokazuju da su posljednjih godina ujednačeni kriteriji u odmjeravanju kazni pripadnicima srpskih i hrvatskih postrojbi, lani su u nekoliko slučajeva prvostupanjski su sudovi odmjerili znatno više kazne pripadnicima srpskih nego pripadnicima hrvatskih postrojbi za zločine koji su usporedivi po načinu izvršenja i nastalim posljedicama, pa Vrhovnom sudu i nadalje predstoji usklađivati sudsku praksu, ističe Mladen Stojanović iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava.
Kao primjer gdje se za slične zločine određuju drastično različite kazne, svjedoče dva primjera. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Splitu 13. lipnja 2013. osudilo je pripadnika HV Božu Bačelića na jedinstvenu kaznu zatvora od pet godina i 10 mjeseci jer je, nakon Oluje hicima iz automatskog oružja usmrtio Nikolu i Milicu Damjanić, starije supružnike srpske nacionalnosti, koje je zatekao ispred njihove kuće, a na isti način usmrtio je i zarobljenog vojnika tzv. RSK Vuka Mandića.
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 23. septembra 2013. osudilo je nedostupnog Zdravka Pejića na 15 godina zatvora jer je 12. novembra 1991., nakon što su srpske jedinice zauzele Saborsko, u zaselku Šolaje, u dvorištu kuće u kojoj su se nalazili, hicima iz automatske puške usmrtio dvoje civila hrvatske nacionalnosti – bračni par Nikolu i Katu Dumančić.
U drugoj usporedbi, Vrhovni sud je 7. septembra 2012. godine nepravomoćno osudio pripadnika MUP-a Mihajla Hrastova na četiri godine zatvora jer je 21. septembra 1991. godine na Koranskom mostu u Karlovcu hicima iz automatskog oružja usmrtio trinaestoricu i teško ranio dvojicu zarobljenih rezervista JNA.
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Karlovcu 7. novembra 2013. nepravomoćno je osudilo pripadnika postrojbi tzv. SAO Krajine Marka Bolića na devet godina zatvora jer je 4.
novembra 1991. godine, zajedno sa svojim sinom Radom Bolićem, hicima iz osobnog oružja usmrtio dvojicu pripadnika hrvatskih jedinica koji su neposredno prije toga odložili oružje i podigli ruke u znak predaje.
Nenad Jovanović
Odeljenja na srpskom jeziku u Belom Manastiru – potencijala ima, nema volje
12 đaka u A modelu
Već nekoliko godina u Belom Manastiru nema upisanih učenika u razrede u kojima se nastava odvija na srpskom jeziku
Ako se u što skorije vreme ne preduzmu vatrogasne mere, jedini baranjski grad ostaće bez učeničkih odeljenja u kojima se nastava odvija na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. U belomanastirskoj osnovnoj školi samo su tri odeljenja u kojima se održava nastava po tzv. modelu A i u ta tri odeljenja ukupno je 12 učenika. U svih osam odeljenja na pravoslavni veronauk ide 53 učenika, a na negovanje srpskog jezika uključeno je njih 47.
Neupućenom se ove brojke možda i ne čine toliko alarmantnima, ali ako se ima u vidu da već nekoliko godina u Belom Manastiru nema upisanih učenika u razrede u kojima se nastava odvija na srpskom jeziku, stvari postaju znatno jasnije. Svesni problema koji nagriza srpsku zajednicu, predstavnici Grada, škole, srpskih udruženja, crkve i roditelja u kratkom su vremenu u prostorijama Srpskog kulturnog centra u Belom Manastiru održali dva inicijativna sastanka s ciljem da se postojeće stanje popravi. Zaključak je da potencijala ima jer je poslednji popis stanovništva u Hrvatskoj pokazao je da je srpska nacionalna manjina u jedinom baranjskom gradu i dalje najbrojnija, a ne treba zanemariti i činjenicu da je u ovom trenutku u belomanastirskom vrtiću petnaestak mališana uključeno u odelenje na srpskom jeziku.
Dosadašnja je praksa pokazala da je model A najbolji, što su potvrdili i pripadnici drugih nacionalnih manjina koji žive u Hrvatskoj. Model C, ili negovanje maternjeg jezika, prihvatljiv je samo u onim sredinama u kojima nema uslova za formiranje odeljenja po modelu A što u Belom Manastiru nije slučaj jer postoji dovoljan broj učenika i kvalitetan nastavnički kadar.
Govoreći o prednostima A modela, Slobodan Živković, predsednik Odbora za obrazovanje, kulturu i sport Zajedničkog veća opština, istakao je sve prednosti upisa i naglasio pozitivne primere škola iz Vukovarsko-sremske i Osječko-baranjske županije županije te posebno naglasio da se u konkretnom slučaju ne radi o nacionalizmu i o segregaciji nego isključivo o neophodnosti očuvanja identiteta što ne bi trebalo biti sporno jer to pravo konzumiraju i druge nacionalne manjine.
Belomanastirski dogradonačelnik Predrag Stojanović problem pak vidu u izostanku svesti kod roditelja, tim više jer u gradu deluje nekoliko dobro organizovanih udruženja od kojih su neka usmerena upravo na rad s decom. ZVO će kroz nabavu knjiga i udžbenika, kako je najavio Živković, pomoći svim roditeljima koji odluče svoje mališane upisati na pohađanje nastave po modelu A ali to ni izdaleka neće biti dovoljno.
Suština rešenja problema prvenstveno leži u svesti svakog roditelja, a da li će inicijativni sastanci biti dovoljni kako bi se ta svest promenila, možda će pokazati već sledeći sastanak koji je dogovoren, a na kojem bi se trebali pojaviti roditelji čija deca već idu u školu, ali ne pohađaju A model.
Zoran Popović
Nastavak previranja u srpskoj zajednici Karlovačke županije
Propao pokušaj puča
Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac prozvao je dožupana Sinišu Ljubojevića zbog pokušaja smjene Rade Kosanovića
Većinom glasova VSNM Karlovačke županije odbacio je ponuđenu ostavku predsjednika Rade Kosanovića. Dvanaest članova je bilo protiv ostavke, četiri za i jedan je bio suzdržan. Kosanović je ponudio ostavku jer je u posljednjih godinu dana došlo do blokade rada predsjedništva i Vijeća. Dio članova je bojkotirao rad i nisu dolazili na sjednice koje zbog nedostatka kvoruma nisu održavane.
Od sedam odbora koji djeluju, tek su dva Odbora izvršila svoje obaveze i napravila godišnje planove rada. Sjednica je trajala više od dva i pol sata, a prisustvovao joj je i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, koji je oštro kritizirao još jedan pokušaj puča u županijskoj srpskoj zajednici direktno za to prozvavši dožupana Sinišu Ljubojevića, zamjenika načelnika općine Krnjak Iliju Matijevića, ali i još neke, kako ih je nazvao – “jastrebove” .
– Cijenim ljude koji su stvarali srpsku zajednicu na ovom području da to nisu morali, a te ljude ovdje se neće vrijeđati niti ću to dozvoliti. U zadnjih godinu dana ništa niste učinili, bavite se osvajanjem vlasti i zaboravili ste glavne ciljeve, a slični sukobi traju više od dvije godine. Takav rad vam se može obiti o glavu, a Rade Kosanović nije zavrijedio da se prema njemu tako odnosite. Siniša, blokirali ste, opstruirali rad vijeća i to znadete. Slično je bilo i u slučaju županijske organizacije SDSS-a prije dvije godine i to par mjeseci uoči redovitih unutarstranačkih izbora. Zašto ovakve sukobe prenosite i na SNV? Ne razbijajte ono što smo zajedno godinama stvarali. Dobili smo zamjenike župana, gradonačelnika, načelnika općina, ali i dobili smo probleme, a za ta prava smo se borili godinama, rekao je Pupovac.
M. Cimeša
Predavanje o Šekspiru i Hamletu
VSNM ZG i biblioteka SKD Prosvjete u povodu 450. rođendana pjesnika i najvećeg svjetskog dramatičara Williama Shakespearea organiziraju predavanje prof. dr Zorana Paunovića “Hamlet kao politička i psihološka drama”. Predavanje će se održati u utorak, 22. aprila 2014. s početkom u 19 sati u dvorani biblioteke (Preradovićeva 18/I).
Zoran Paunović je profesor, esejista i prevodilac. Predaje englesku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Autor je knjiga “Gutači blede vatre” u kojoj se bavi američkim romanima Vladimira Nabokova i “Istorija, fikcija, mit” koju čine eseji o anglo-američkoj književnosti. Preveo je nekoliko desetaka djela američke i engleske književnosti, među njima djela Austera, Nabokova, Conrada, Vonneguta, Barnesa. Najznačajniji je njegov prijevod romana “Uliks” Jamesa Joycea. Dobitnik je nekoliko nagrada iz oblasti prevodilaštva. Urednik je edicije Klepsidra u izdavačkoj kući Clio i potpredsjednik Srpskog PEN centra.
Prilika za razvoj zapuštenog dijela Hrvatske
Ljekovito bilje Banije i Korduna
Ljekovito bilje ovih krajeva posebno je cijenjeno ali niti ga tko bere, niti otkupljuje, pa bogatstvo ostaje neiskorišteno
Za svaku bolest u prirodi postoji biljka koja ju može izliječiti ili barem ublažiti, poznsta je misao stara nekoliko tisuća godina. Staništa ljekovitih biljaka stoljećima su smatrana pravim bogatstvom, posebno su njegovana i čuvana, smatrana su pravim bogatstvom, da bi danas, upravo na tim područjima poput Banije i Korduna, stanovnici živjeli u neznanju i siromaštvu, ne primjećujući oko sebe rijetko ljekovito bilje koje su svjetske farmaceutske tvrtke spremne platiti i suhim zlatom.
Već nekoliko godina na Baniju dolazi požeški botaničar Josip Albert, profesor u mirovini, koji pomno istražuje ljekovito bilje na ovom području.
– Kada sam prije desetak godina prvi put došao na Baniju bio sam zaprepašten bogatstvom biljnog svijeta, posebno rijetkih vrsta ljekovitog bilja, koje ovdje nitko niti ne primjećuje, a kamoli da bere. U biljnom svijetu Banije i Korduna leže milijuni, a siromašno stanovništvo ovog velikog područja o tome nema pojma. Ljudi preživljavaju teško radeći na njivama jednako kao njihovi pradjedovi, više gubeći nego dobivajući. Usput gaze i zaoravaju jedinstveno ljekovito bilje najveće svjetske kvalitete, kaže Albert.
Naime i u Europi se mogu naći ljekovite biljke koje rastu na Baniji i Kordunu, ali za farmaceutsku industriju nisu pogodne jer su uglavnom zagađene raznim pesticidima, kiselim kišama, blizinom velikih prometnica i tvornicama koje ispuštaju otrove. Ovdje na Baniji i Kordunu, u krugu promjera pedesetak kilometara, jedini dim je onaj kada čoban naloži vatru da ispeče kukuruz. Zbog toga je ljekovito bilje ovih krajeva posebno cijenjeno ali niti ga tko bere, niti ga tko otkupljuje, pa ogromno bogatstvo ostaje neiskorišteno.
Tijekom desetak godina, požeški botaničar locirao je nekoliko vrsta rijetkog ljekovitog bilja na Baniji. U blizini Selišta kraj Gline pronašao je stanište menthe aquatice, jedne od najkvalitetnijih vrsta mente na svijetu. Nedaleko Topuskog, na jednom zapuštenom i napuštenom polju otkrio je odoljen, čudesnu biljku još čudesnijeg korijena, za koji bi svjetske farmaceutske tvrtke bile spremne platiti pravo bogatstvo. Nažalost, još se nije našao netko tko bi ovu biljku pobrao, osušio i prodao. Koliko je ljekovito bilje Banije učinkovito i kvalitetno, na osobnom primjeru potvrđuje prof. Albert.
– Prije nekoliko godina dijagnosticiran mi je zloćudni tumor prostate. Odbio sam operaciju, otišao na Baniju, ubrao nekoliko biljaka, od kojih je najvažnija vrbolika, zatim sjeme komorača, latice nevena i korijen koprive. Nakon nekoliko mjeseci, tumor prostate potpuno je nestao i ja sam danas zdrav čovjek – kaže Albert.
Poput profesora Alberta, biljni svijet Banije i Korduna već pola stoljeća pomno proučava karlovački botaničar Vladimir Peršin, koji se specijalizirao za prirodni lokalitet u Blatuši, nedaleko Vrginmosta.
– Biljni lokalitet u Blatuši još je 1964. godine proglašen posebnim botaničkim rezervatom, a trenutno je riječ o najugroženijem staničnom tipu u Evropi. Naime, na ovom području nalazi se vrlo rijetka i reliktna zajednica bijele šiljkice, što je najveća prirodna i biološka vrijednost na svijetu. Jedino ovdje, u Blatuši, bijela šiljkica se zadržala u svom tipičnom obliku, a na svim botaničkim kartama, Blatuša i njena bijela šiljkica označeni su crvenom bojom jer ovoj rijetkoj i nježnoj biljčici prijeti izumiranje. Spašavanje ove biljke prelazi okvire Vrginmosta, Sisačko – moslavačke županije, pa i Hrvatske. Riječ je o svjetskom botaničkom problemu jer je riječ o jedinstvenom raritetu. Zanimljivo je da o Blatuši i njenoj reliktnoj biljki, srednjoškolci cijelog svijeta uče u školi, posebno je proučavaju studenti botanike svjetskih sveučilišta, a djeca iz Topuskog, Vrginmosta, Vojnića ili Gline za nju nikada nisu niti čula. Mnogi je jednostavno gaze šetajući Blatušom, lovci i krivolovci nemilice je uništavaju, strojevi drvosječa i drvokradica kljaštre ovu biljku, dok ekolozi cijelog svijeta strepe nad njenom sudbinom. Nema sumnje da je potrebno učenike osnovnih i srednjih škola na Baniji i Kordunu obavezno, barem na jednom satu biologije, odvesti u Blatušu, pokazati im jedinstvenu reliktnu zajednicu i objasniti im što njeno očuvanje znači za širu zajednicu. – mišljenja je Vladimir Peršin.
Stariji stanovnici Banije i Korduna ipak znaju dosta toga o ljekovitom bilju. Njihovi roditelji, posebno bake i djedovi, itekako su pronalazili u prirodi biljke, sušili ih i spravljali čajeve koji su liječili prehlade i različite upale. Vremešna Ljubica Nišević čija je kuća u samom botaničkom rezervatu u Blatuši, itekako poznaje vrijednost ljekovitog bilja.
– Doktori i apoteke bili su daleko u vrijeme mojih djedova i pradjedova. Ljudi su se snalazili za lijekove u prirodi, pa sam tako i ja od starijih naslijedila skromno znanje o nekim ljekovitim biljkama. Čajeve spravljam od koprive, petrovca, majčine dušice, lazarkinje i drugih biljaka. Ako se piju redovito, svaki dan po šalicu, dvije, stječe se imunitet pa nema prehlada i viroza. Osim toga, željezo iz koprive pročišćava krv, majčina dušica smiruje i opušta, a mnoge biljke liječe upale. U mojoj ostavi uvijek je nekoliko vrsta čajeva od raznog bilja. Žao mi je što nitko ne organizira otkup ljekovitog bilja na ovom području. Mnogi ljudi iz ovih sela sakupljali bi biljke, prodavali ga u nekoj otkupnoj stanici i tako zaradili koju kunu, a otkupljivač bi sasvim sigurno te biljke moga plasirati na tržište. No, za sada o tome nema niti nagovještaja, što je velika šteta jer na ovom dijelu Banije i Korduna, ljekovitog bilja, koje nije zagađeno, ima napretek – kaže Ljubica Nišević.
Vladimir Jurišić
Mogućnosti zapošljavanja u ekološkoj poljoprivredi
Vrtna poljoprivreda
Ključno je povećati motivaciju stanovnika u ruralnim sredinama za ekološku proizvodnju u vlastitim vrtovima
Poljoprivredni fakultet u Osijeku provodi projekt “Eko-Eduko park” s ciljem da se u Slavoniji i Baranji poveća interes za uvođenje ekološke proizvodnje u ruralnim sredinama i motivira dugotrajno nezaposlene osobe na stjecanje znanja i vještina u vrtlarstvu, kako bi se povećale mogućnosti za zapošljavanje i samozapošljavanje. Da bi se s tim projektom i njegovim ciljem upoznali Baranjci, u općinskom središtu Petlovcu održan je okrugli stol na temu “Mogućnosti zapošljavanja u ekološkoj poljoprivredi”, koji je vodila docentica s Fakulteta dr. sc. Snježana Tolić. Slični okrugli stolovi organizirat će se i u drugim baranjskim jedinicama lokalne samouprave.
Dr. Tolić je naglasila razliku između tradicionalne i suvremene intenzivne poljoprivrede. Ova druga se temelji na primjeni visoke tehnologije s isključivim ciljem stvaranja profita kroz smanjenje troškova proizvodnje, iz koje se isključuje rad i briga o zaštiti okoliša. Nasuprot takvoj proizvodnji stoji ekološka poljoprivreda, koja se temelji na zasadama tradicionalne poljoprivrede i koja omogućava malim poljoprivrednim gospodarstvima i pojedincima da, uz relativno mala ulaganja, pokrenu proizvodnju ekoloških proizvoda za vlastite potrebe i za tržište. Pri tome je ključno povećati svijest i motivaciju stanovnika u ruralnim sredinama za ekološku proizvodnju u vlastitim vrtovima, gdje se može nadzirati kvaliteta od sjemena do finalnog proizvoda.
Potražnja za ekološki certificiranim proizvodima postoji u inozemstvu i na domaćem tržištu. Kupci danas sve više vode brigu o kvaliteti proizvoda i traže kvalitetne izvorne tradicionalne proizvode. U Austriji je ekološka proizvodnja organizirana na 545.000 ha, što čini 20 posto poljoprivrednih površina. U projekte ekološke proizvodnje u Austriji uključeno je 22.000 stanovnika, koji opskrbljuju austrijsko i njemačko tržište ekološkim proizvodima i stvaraju godišnji prihod veći od milijardu eura.
Za ekološku proizvodnju nisu potrebna velika ulaganja i velike površine. Ekološka proizvodnja za vlastite potrebe u “kućnim vrtovima” iz vlastitih kompostišta, u koja se smješta organski razgradiv otpad, postaje hit u velikim gradovima jer se ljudi žele ponovno vratiti prirodi. Usitnjenost oraničnih površina na području Slavonije i Baranje pruža mogućnost ljudima dugotrajno nezaposlenima, da se uključe u projekt “Eko-Eduko park”.
J. Nedić
Humanitarna priredba daruvarskog Pododbora SKD Prosvjeta
Koncert za Persidu
SKD Prosvjeta Daruvar i ostala kulturna društva iz okruženja velik udio svog stvaralaštva mogu zahvaliti jednoj osobi – Persidi Žutinić Larma, koja je godinama svoje znanje iz područja povijesti umjetnosti, scenografije, likovne umjetnosti, kostimografije i lutkarstva nesebično godinama prenosila na djecu i mlade, prvenstveno pomažući im u predstavama, priredbama i drugim oblicima kreativnog izražavanja. Potvrda za dugogodišnji rad i predanost stigla je i prošle godine kada je Persida primila počasnu nagradu na proslavi desete godišnjice rada i postojanja SNV-a Daruvara.
Upravo zbog toga, kao jedan oblik pomoći i zahvale SKD Prosvjeta organizirala je u daruvarskom kinu “30. svibnja” humanitarni koncert za svoju učiteljicu i mentoricu Persidu koja se zbog teškog zdravstvenog stanja ujedno našla i u nezavidnoj životnoj situaciji. Ovom gestom željelo se pomoći dugogodišnjoj prosvjetnoj djelatnici, pedagoginji i slikarici ikona, kao i njezinoj djeci. Upravo su djeca i mladi bili glavni akteri na dobrotvornoj priredbi. Velik dio programa pripao je učenicima iz Srednje škole Pakrac i pakračkog učeničkog doma s kojima je Persida radila, a odazvali su se i ostali; oni koji su imali prilike raditi s Persidom, koji ju poznaju ili jednostavno žele pomoći: SKD Prosvjeta Moslavina iz Garešnice, Zajednica Mađara Daruvar, Češka Beseda Gornji Daruvar, Zumba kids, udruga Impress, klapa Stentoria i naravno, SKD Prosvjeta Daruvar.
Velika zahvala ide Daruvarčanima i Daruvarčankama koji su ispunili dvoranu do posljednjeg mjesta, a ovako plemenita svrha bila je jak motiv mnogima uz sakupljanje dobrovoljnih priloga. Organizatori zadovoljni odazivom zahvalili su se svima, a tom im je prilikom u ime domaćina tajnica SKD Prosvjete Daruvar Jasmina Trkulja zahvalila na podršci.
D. Havranek
Stogodnjak (212)
18. 4. – 25. 4. 1914: nakon što se ban Škrlec usprotivio kandidaturi Valerijana Pribićevića za zastupnika u hrvatskom Saboru, ne navodeći pritom i razloge svoga protivljenja, oglasio se i sam Pribićević, davši izjavu za “Agramer Tagblat”. Kazao je da je uvijek bio pristalica pozitivne politike na zakonskoj osnovi. Stoga je, kaže, bio iznenađen kad je iz novina saznao da ban nije zadovoljan njegovom kandidaturom. “Ako su ban i ministar Pejačević protivni kandidaturi, trebali su to svoje mišljenje na vrijeme reći i iznijeti i svoje razloge. Ovako se nigdje ne spominju razlozi zbog čega je danas moja kandidatura nemoguća, a prije je bila moguća. Poslije svega što je u javnosti o meni kazano, sada mi je moralno i politički nemoguće da odstupim. No, ako bih se uvjerio da bi moja ličnost remetila sklad između bana i koalicije, ja ću ispitati hoću li se pridružiti klubu koalicije…” kazao je, uz ostalo, Pribićević u svojoj izjavi.
* neobičan apel pristigao je u Zagreb. Šalju ga parohijani Aljmaša, mjesta na Dunavu, i kažu: “S desne strane reke Dunava, između sela Adonja i Dunapantelija, u stolnobeogradskoj županiji leži velika politička opština – Racaljmaš. Osnivači ovog mesta su Srbi (17. stoljeće). Jezgra stanovništva usljed nepovoljnih privrednih prilika i zbog gonjenja mesne vlastele, iseli se. Glavna seoba im beše Novi Sad gde osnovaše i danas postojeću bogatu ‘almašku crkvu’… Ono nekoliko porodica, koje ostadoše u mestu i njihovi potomci održaše se, te i danas se grčevito pridržavaju narodnosti i vere svoje pradedovske… U toj nevolji našoj, obraćamo se narodu srpskome gde u množini i u bogatstvu živi, obraćamo se na njega da primeti rod svoj, krv svoju međ’ inoverijom zaboravljenu – kojeg nismo još nikad molili ni prosili – al sad… sad smo prinuđeni, jer hoćemo crkvu svoju! Pomozite nam sveti hram opraviti! Pomozite prvi i posljednji put, da još i nadalje živimo, da i nadalje čuvamo svetu crkvu i grobove predaka naših…”
* neke srpske zemljoradničke zadruge na Baniji zamolile su od svojih imovnih općina da ih novcem podupru u unapređenju poljoprivredne proizvodnje. Odgovoreno im je da novca nema, pa tako ni poticaja. Ali, onda se saznalo da je jedna općina, Topusko, ipak dobila novac – oko 800 kruna. Ratari se pitaju – kako i zašto i otkud dvostruka mjerila? “Ako naše zadruge ne mogu dobiti pripomoć samo radi toga jer su srpske, onda je to nešto drugo. Ili možda naše zemljoradničke zadruge ne mogoše da se podupru prije drugih radi toga jer su na čelu njihovu i u njima sami ratari, a ne možda neka gospoda koja traže slavu i izborni popularitet…”
* u Zagrebu je održana konferencija Srba učitelja iz Hrvatske i Slavonije. Glavni referat podnio je Joco Oreščanin, jedan od organizatora konferencije. Pritom je posebni naglasak stavio na reformu i moderniziranje školstva i uz ostalo kazao: “Nacionaliziranje narodne škole, demokratizacija školske uprave, odvajanje škole od političkih oblasti i stvaranje samostalne školske administracije, a nadzor nad školama mora biti stručan – eto, to nam treba…”
Đorđe Ličina