Kultura katastrofe

Ni pola posto ne mari ova država za kulturu. Kao da nije riječ o notornosti budžetskog statusa kulture i višedesetljetnoj deprimaciji njezinim društvenim rangom, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić objavila je na medijskoj konferenciji 28. ožujka da je “stanje u kulturi zastrašujuće katastrofalno”. To “stanje” sada ima empirijsku potvrdu, rezultati natječaja za Javne potrebe u kulturi RH pokazuju da je kulturu nakon rebalansa proračuna dopalo 0,49 posto državnog budžeta. U odnosu na prošlu godinu, riječ je o padu od oko jedan posto i jasnom kontinuitetu državne politike u kojoj je kultura žilav i bezvrijedan sektor, poput ostave za metle na izlazu iz zgrade korporacije.

Trend budžetskog pada kulture traje, upozorava ministrica na medijskoj konferenciji, od predrecesijske 2007. godine, dok je “drastičan pad započeo sa 2009. i potom kontinuirano nastavio do 2011. godine”. “U budućim rebalansima naprosto nema više prostora za rezanja u kulturi. Ako do njih dođe, bit će to zakonski udar na plaće”, zaključuje ministrica prognozu nove mjere štednje.

Ministarstvo kulture je dakle za 2014. godinu podržalo projekte u vrijednosti od svega 206 milijuna kuna, što je 12 posto (!) traženog iznosa od milijardu i 720 milijuna kuna. Povećanje interesa za budžetiranje kulturne proizvodnje u vremenima kontinuiranog budžetskog pada naizgled je logična stvar, ali samo jedan pogled na strukturu i dinamiku budžetskih stavki daje materijala za ozbiljan razgovor, umjesto uobičajene egzaltacije.

Uostalom, retorika objave egzaltiranih stavova nakon koje slijedi kabinetska šutnja i komunikacija onlajn poznat je, temeljni kredo haenesovske kulturne politike, koju ovaj ministričin performativni višak o katastrofalnosti statusa kulture tek jasno podcrtava – kao finalnu figuru njezina neuspjeha.

Naravno, procjena o uspjehu haenesovske politike jako ovisi o statusu vaše vjere u komplementarnost kreativizacije domaće kulture kao umjetnosti i/ili turizma u EU-u i proste, stabilne bankomatske strukture budžetske kulture kakvu oduvijek poznamo. Samo, o čemu sada ovisi status naše vjere u svrhu ovakve institucije, ako aparat baždaren na 0,5 posto bespogovorno čeka sljedeći rebalans? Aparat očito ne razmišlja o vlastitoj prefiguraciji, toliko puta paušalno vrijeđanoj ali sada nužnoj – strukturnoj promjeni. I zašto, dopustimo si malo naive, glavna institucionalna adresa nije obavijestila korisnike da možda, uskoro, trajno zatvara svoja vrata i prelazi u agencijsku sobicu za metle jer je gotovo nestao njezin predmet, jer se kulturna proizvodnja odjednom nije samoobnovila, nije se stvorio feniks iz pepela pauperizirane provincije? Zašto se, konačno, kulturni profesionalci uopće ne boje takvog scenarija?

Poanta je, naime, baš u pauperiziranoj provinciji, lokalnim zajednicama koje su ove godine “zbog nedostatka sredstava” korisnike uputile na nacionalnu adresu, iako to nikako “ne sugeriraju” regule iz EU-a.

Na terenu budžetskih stavki stvar se najprije oslanja na odluku ekipe Ministarstva kulture da “podrži čovjeka, a ne kuću”, što je prispodoba strategije sveopćeg usitnjavanja kulturnih projekata do granice njihovog proizvodnog apsurda, a u korist većih projekata koji “imaju kontinuitet” i zaslužuju održivi razvoj. Definicije festivalskog monopolizma u kulturi su općenito diskutabilne, već i zato što Ministarstvo kulture o tome, kao o rijetko čemu, ima jasnu misao: festivali od nacionalne skrbi bespogovorno su odabrani. K tome, ovogodišnja novost raspodjele kulturnog budžeta je navodni dekret da se “reže svima”, s naglaskom na eksplicitnu iznimku glazbenoscenske djelatnosti, čija je ukupna svota ove godine narasla za svega nekoliko tisuća kuna i iznosi sedam milijuna, 794 tisuće i sto kuna, pri čemu osnovnim festivalskim elementima (Osorske večeri – 600.000 kuna; pripremna godina (!) Zagrebačkog muzičkog biennala u organizaciji HDS-a – 400.000 kuna; Varaždinske barokne večeri – 700.000 kuna, Hrvatska glazbena mladež – 450.000 kuna; nakladnička djelatnost Cantus d.o.o – 470.000 kuna) nije otpala ni lipa s glave.

Ministarski legitimno i u neskladu s egalitarizmom mjera štednje, prioriteti kulturne politike kao politike kulturnih projekata upadljivi su poput upornog brijunskog Teatra Ulysses Rade Šerbedžije, koji se godinama potpomagao uslugama zagrebačkog proračuna. Odlučeno je da ove godine bude jednostavnije, pa da državna svota bude udvostručena (800.000 kuna).

Popis pokolja kulturnjačke projektne sitneži dug je i neplodan, ali statistika o najvećem uvaženom postotku (60 posto) traženih sredstava knjižničnog fonda i njihovih djelatnosti izgleda frapantno u usporedbi s dijelovima budžeta investicijskih potpora, na čiji su ovogodišnji mali iznos u kabinetu kulture posebno osjetljivi. Oko 17 milijuna kuna dodijeljeno je knjižnicama u Hrvatskoj, što je iznos godišnjih sredstava obnove dvaju vukovarskih muzeja (stalni postav u dvorcu Eltz i Muzej vučedolske kulture). Investicijske potpore ukupno dobivaju 53 milijuna i 300 tisuća kuna, a njihova struktura najbolje govori o implicitnom paradoksu ovakvog načina financiranja. Pod ovom su se egidom, naime, našli svi kulturnjački luzeri lokalnih sredina, pa većinu obnova gradskih muzeja u Hrvatskoj financira država. Osim toga, investicijskim potporama pripadaju i čudnovati elementi poput “uređenja prostora Kabineta grafike HAZU” (100.000 kuna), “nabava scenske tehnike i opreme” Dubrovačkih ljetnih igara (200.000 kuna), “opremanje i uređenje prostora” Glumačke družine Histrioni (100.000 kuna).

Ministrica kulture požalila se na manji iznos budžeta za zaštitu baštine, pri čemu je sigurno mislila na odobrene programe zaštite arheološke baštine (oko šest milijuna kuna), a ne na finiju razliku, programe zaštite na nepokretnim kulturnim dobrima, što je (u najvećoj mjeri) šifra financiranja ogromnog broja konzervatorskih odjela po čitavoj Hrvatskoj koje je tako “organizirao” ministar Božo Biškupić.

Konačno, zaštita nepokretnih kulturnih dobara uglavnom sakralne baštine (i uz obavezu projekata u trogodišnjem ciklusu) osvojila je ove godine oko 74 milijuna kuna. Zašto su onda u ekspozeu katastrofe zazivali “čovjeka, a ne kuću”? Zato što haenesovska politika nastavlja staru ideju, starom retorikom: misli kreativne industrije, piši popravak susjedove štale.