Maligne tvorevine

Nakon što su mjesec dana na Međunarodnom sudu u Haagu iznosile dokaze o genocidu koji je tijekom rata u Hrvatskoj počinila ona druga strana, Hrvatska i Srbija prepustile su haškim sucima da odluče o sporu nadajući se, svaka za sebe, najpovoljnijem ishodu.

Za Hrvatsku, najpovoljniji ishod bio bi onaj po kojem bi srpska protutužba bila odbačena, dok bi Srbija bila osuđena za genocid počinjen progonom više od 200.000 Hrvata s područja okupiranih od strane JNA i pobunjenih Srba, praćenim razaranjima i ubojstvima na stotine i desetke ljudi u različitim mjestima, od Vukovara do Dalmacije. Srpska strana, naprotiv, nada se odbacivanju hrvatske tužbe i osudi Hrvatske za genocid zbog etničkog čišćenja više od 200.000 Srba tijekom i nakon operacije “Oluja”, kada su stotine ljudi ubijene od strane hrvatskih postrojbi u mjestima poput Gošića, Grubora i Varivoda, a razrušeno je i zapaljeno na tisuće njihovih kuća.

Skupo plaćeni pravni timovi dviju država radili su na sporu dugo i ozbiljno, pa nije da nemaju osnova za takva očekivanja. Tužbe su pažljivo sročene i argumentirane tisućama stranica dokaznog materijala o ulogama državnih politika u poticanju zločinačkih aktivnosti i o nesporno počinjenim ubojstvima, progonima, razaranjima i pljačkama. Obje strane izrazile su zadovoljstvo velikim poslom koji su obavile, pa ipak, obje se pribojavaju da će njihove tužbe na Međunarodnom sudu biti odbačene zbog toga što svi ti nesumnjivo počinjeni zločini, uključujući i samo etničko čišćenje, možda nemaju obilježja genocida na način na koji je on definiran UN-ovom Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. O tome su u godinama prije početka rasprave iznošene u javnosti brojne dvojbe, pa i od strane vodećih političara, i tome je u pravnoj argumentaciji posvećena velika pažnja; dok se želi dokazati kako se ono što je počinila druga strana kvalificira kao genocid, potrebna je posebna pravna vještina da se dokaže kako se vlastiti zločini ne mogu tako okvalificirati.

Svjesne tog problema, obje strane dale su nakon iznošenja predmeta pred haških sucima slične izjave. “Neka sud odredi kakva je pravna kvalifikacija tih zlodela koja su izvršena prema Srbima iz Hrvatske. Mislim da smo do sada već ostvarili veliki deo našeg cilja, a to je da pred najvišu instituciju UN-a iznesemo istinu o stradanju Srba u Hrvatskoj”, izjavio je šef srpskog pravnog tima Saša Obradović, dok je hrvatski ministar pravosuđa Orsat Miljenić naglasio kako je “prvi i osnovni cilj Hrvatske bio prezentirati ono što se stvarno dogodilo, i za što mi teretimo Srbiju da je napravljeno, a to je agresija na Republiku Hrvatsku”. Zatim je zaključio: “Očekivanja su, znači, već ispunjena kroz to”, što je pomalo čudan stav zna li se da je Hrvatska mogla tužiti Srbiju za agresiju, što bi joj bilo lakše dokazati, ali se umjesto toga odlučila za genocid.

Očigledno, jedina opcija koju nitko ne očekuje je ona u kojoj bi obje države bile osuđene. Dok ističu kako je Međunarodni sud za njih forum na kojem je zapravo bilo najvažnije iznijeti istinu o stradanjima vlastitog naroda, ministri i šefovi pravnih timova o toj se opciji ne očituju, iako su pred istim forumom iznijeli hrpu argumenata da su njihove dvije zemlje nacionalističke tvorevine, uspostavljene na velikodržavnim aspiracijama svojih demokratski izabranih vođa, uz raspirivanje mržnje prema drugim nacijama, za koju obje strane tvrde da je bila uvod u zločine magnitude genocida.

Kako je vidljivo iz tužbi i dokaznih materijala koji su nakon zaključenja rasprave postali dostupni javnosti, objema stranama bilo je jako stalo da najprije dokažu kako su zločini bili rezultat nacionalističke politike koju je vodila druga strana. Uvjerljivosti argumentacije pravnih timova pritom se doista na malo čemu može prigovoriti, osim možda na jednostranosti koju, uostalom, dvije države cijelo vrijeme jedna drugoj zamjeraju. No kako se tužba i protutužba međusobno skladno nadopunjuju, mora se priznati da su udruženim naporima Međunarodnom sudu isporučile prilično cjelovitu sliku.

Za hrvatsku stranu nema sumnje da je “srpska nacionalistička ideologija igrala ključnu ulogu prije i tijekom genocidnog sukoba u Hrvatskoj” i da je “politička doktrina srpskog ekspanzionizma stvorila klimu za genocidne politike usmjerene na uništavanje hrvatskog stanovništva koje je živjelo u područjima označenima za pripajanje Velikoj Srbiji”. Izražavajući uvjerenje kako je to nužno za ispravno razumijevanje činjenica, Hrvatska je iznošenje svoje tužbe započela upravo prikazivanjem uspona velikosrpskog nacionalizma. Za Hrvatsku, cijela priča počinje Titovom smrću, kao “prijelomnom točkom koja će voditi sukobu na Balkanu i genocidu u Hrvatskoj”.

Iako su mnogi smatrali da je Tito bio zaslužan što je međuetnički sukob iz Drugog svjetskog rata okončan i zamijenjen periodom većeg međusobnog povjerenja, upozorava hrvatski pravni tim, Titova rješenja zapravo su indirektno doprinijela kasnijem sukobu, jer je njegova jednopartijska diktatura suzbijanjem slobode govora potiskivala različite interese, uključujući i one nacionalne. O kakvim se to ranijim međuetničkim sukobima i različitim nacionalnim interesima radilo, u hrvatskoj tužbi pritom nema spomena, no konstatira se kako Titovi nasljednici “nisu bili u stanju zadržati isti stupanj etničke i političke stabilnosti”. Zbog dugotrajne ekonomske krize 1980-ih došlo je do frustracija koje su postale plodno tlo za demagoške aktivnosti. Za hrvatsku tužbu povijest etničkih sukoba u Jugoslaviji tako počinje događajima na Kosovu 1981. godine, da bi jedan od ključnih događaja uspona srpskog nacionalizma, koji je tražio reviziju ustava iz 1974. i statusa autonomnih pokrajina, bio Memorandum SANU-a iz 1986. godine, a potom dolazak Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji i njegovo raspirivanje velikosrpskog nacionalizma 1988. i 1989. godine. Hrvatska, inače, na neobično sažet način izlaže kako je došlo do ustava iz 1974. On se naprosto pojavljuje nakon višegodišnjeg kretanja Jugoslavije prema ekonomskoj liberalizaciji i decentralizaciji. Hrvatska tužba dalje izlaže dokaze o širenju teza o genocidnosti Hrvata u srpskim medijima koncem 1980-ih, o Miloševićevim izjavama o tome kako svi Srbi trebaju živjeti u istoj državi, o govoru mržnje drugih političkih vođa poput Vojislava Šešelja, o rehabilitaciji četništva i povijesnom revizionizmu srpskih intelektualaca, o nacrtima za prekrajanje granica uz progon nesrpskog stanovništva, te o kasnijoj povezanosti vođa srpske pobune u Hrvatskoj s nalogodavcima iz Beograda, koja je potvrđena u mnogim presudama Haškog tribunala.

Ti dokazi o usponu srpskog nacionalizma toliko su brojni da ih Srbija u svojoj protutužbi ni ne pokušava u cijelosti opovrgnuti, ona sve to djelomično priznaje i pokušava se distancirati od Miloševića, no samo da bi ustvrdila kako je cijela ta priča potpuno irelevantna za rat u Hrvatskoj, koji je svojim nacionalizmom ionako skrivila hrvatska strana. Srbija počinje podsjećanjem na ono što hrvatska tužba prešućuje, a to je genocid nad Srbima u NDH, zatim tvrdi da hrvatski nacionalizam iz perioda NDH nikada nije prestao djelovati, da je ustaška emigracija vršila razne upade u Jugoslaviju i da Hrvatska prešućuje kako je i do ustava iz 1974. došlo nakon snažnog hrvatskog nacionalnog pokreta koji je 1971. suzbio Tito. Za srpsku protutužbu, ponovni uspon hrvatskog nacionalizma počinje osnivanjem HDZ-a 1989. godine, na čije čelo dolazi budući predsjednik države Franjo Tuđman, koji je na stranačkom skupu početkom 1990. ustvrdio kako je NDH “predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda prema samostalnošću” i zahvalio Bogu što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, a ranije u svojim “Bespućima povijesne zbiljnosti” objavio kako genocidi “s druge strane, dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda… pa to može imati i pozitivne učinke na kretanja u budućnosti”.

Međusobne optužbe pljušte tako da na gotovo svaku Miloševićevu izjavu o Srbima u jednoj državi dolazi Tuđmanova o Hrvatskoj u povijesnim granicama, na svaki govor mržnje nekog saborskog zastupnika izjava nekog skupštinskog zastupnika, na nacionalistički članak u srpskim novinama isti takav u hrvatskim novinama, na organiziranje HOS-a organiziranje srpskih paravojnih postrojbi, na nazivanje cijelog naroda ustašama nazivanje cijelog naroda četnicima. Dok se srpska strana navodno ograđuje od Miloševića i tvrdi da za rat nije kriv samo srpski nego i hrvatski nacionalizam, hrvatska strana u svojem je odgovoru optužuje za relativizam i tvrdoglavo brani svojeg prvog predsjednika, navodeći da su mu izjave izvučene iz konteksta. Primjerice, nije on rekao da je NDH bila izraz težnji hrvatskog naroda, “već je zapravo rekao” da “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću”.

Hrvatska strana pod teretom brojnih dokaza ipak će ponegdje dopustiti postojanje svog nacionalizma, iako uporno negirajući da su u Hrvatskoj uz nekoliko nacionalno motiviranih ubojstava bile raširene prakse poput otpuštanja i dizanja objekata u zrak po nacionalnoj osnovi. Jako joj je stalo da pokaže kako je taj nacionalizam bio defanzivnog karaktera i kako se pojavio kasnije od srpskog, tek kao odgovor na velikosrpsku agresiju i zločine nad Hrvatima. To, opet, za srpsku tužbu ionako nije bitno, jer ona pak tuži za događaje iz 1995., kada je hrvatski nacionalizam već dobrano razvijen.

Za srpsku stranu progon hrvatskog stanovništva i zločini u Vukovaru 1991. i drugdje tijekom rata ne predstavljaju genocid, a u svakom slučaju za njih nije kriva Srbija, ali zato progon i ubojstva nakon “Oluje” imaju za nju nesumnjiva obilježja genocida. Za hrvatsku stranu prvi događaji predstavljaju genocid za koji je odgovorna Srbija, dok zločini iz legitimne vojne operacije “Oluja” predstavljaju tek gomilu nepovezanih incidenata. Sve to su, kako smo naveli, pravni timovi potkrijepili tisućama stranica dokaza o ubojstvima, progonima i razaranjima, zadovoljno ustvrdivši kako su svoj posao obavili i kako je sada samo pitanje kako će suci te zločine okvalificirati.

Hrvatska i Srbija davale su jedno vrijeme naznake postojanja volje za prihvaćanje odgovornosti i političko pomirenje, no pokazalo se da za takvo rješenje spora, koje bi jedino značilo uspjeh za obje strane, nedostaje zrelosti; nacionalizmi, koje su se tako pomno potrudile opisati, još uvijek su dovoljno aktivni. Umjesto u optužnice protiv počinitelja brojnih nekažnjenih zločina, odlučile su još jednom uložiti golema sredstva u međusobno optuživanje, prihvaćajući unaprijed da opisani zločini možda i ne zadovoljavaju kriterije Konvencije. No kada je riječ o međunarodnom pravosuđu, dosadašnje iskustvo kaže kako presude mogu biti sasvim neočekivane. Pa iako nitko ne očekuje da će obje države biti osuđene, ustrajavanjem na tužbama one su pokazale kako su i na to spremne, u svakom slučaju više nego na pomirenje.