Mrtvi aneks na papiru

Prije točno deset godina u Saboru je ratificiran Bečki ugovor o sukcesiji, koji su 2001. potpisale sve države bivše Jugoslavije radi bržeg i djelotvornijeg rješavanja raspodjele prava i obaveza, među koje spadaju pokretna i nepokretna imovina, diplomatska i konzularna imovina, financijska aktiva i pasiva, arhiva, mirovine te ostala prava, interesi i obaveze, poput privatne imovine i stečenih prava. Dosad se najdalje stiglo s raspodjelom diplomatskih predstavništava bivše države, a pitanje privatne imovine i stečenih prava – regulirano Aneksom G Bečkog ugovora, u kojem jasno piše da će “prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. decembra 1990. biti priznata, zaštićena i vraćena od te države” – nije ni dotaknuto. U Aneksu G piše i da će bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon posljednjeg dana 1990. biti ništavan, no te sasvim jasne odredbe međunarodnog ugovora, po snazi iznad ustava i zakona pojedine zemlje, u Hrvatskoj su još mrtvo slovo na papiru.

Primjena Aneksa G predstavljala bi ključ rješenja za nagomilane probleme i uskraćena prava kako izbjegličko-povratničke srpske populacije, tako i pravnih osoba iz Srbije koje su do devedesetih posjedovale imovinu u Hrvatskoj. U te probleme spada i imovina koja je devedesetih, na temelju kojekakvih ugovora i pritisaka, razmijenjena ili prodana, kao i pitanje stanarskih prava, prava vojnih lica na mirovinu za vrijeme provedeno u Hrvatskoj, pravo na isplatu dospjelih a neisplaćenih penzija građanima Hrvatske koji su rat proveli na krajiškoj strani, pravo na deviznu štednju… Kako bi onemogućili povrat vlasničkih prava (kako državljana Hrvatske srpske nacionalnosti tako i državljana Srbije), hrvatski su sudovi, u skladu s uputama Državnog odvjetništva, odmah nakon stupanja na snagu Bečkog ugovora u junu 2004. masovno odbijali sve zahtjeve srpskih pravnih i privatnih lica za mirnim rješavanjem sporova. Aneks G opstruiran je i tako što su činovnici Mladena Bajića tvrdili da se pitanja sukcesije ne mogu rješavati bilateralnim ugovorima, premda je to riješeno Bečkim ugovorom. Takvo mišljenje Državnog odvjetništva preuzeo je i Vrhovni sud.

– S pravne strane, taj je sporazum jako dobro napisan. Potpisani su različiti aneksi po kojima je trebalo dijeliti imovinu veleposlanstava i zlatne rezerve, i tu su se predstavnici država dobro dogovorili; problem je nastao kada je riječ o privatnoj imovini koju država mora vratiti vlasniku ili mu platiti odštetu. Budući da država nije znala kako bi postupila u takvom predmetu, Državno odvjetništvo dalo je mišljenje da sporazum treba osnažiti na način da se sklope bilateralni sporazumi, iako to u Ugovoru o sukcesiji nigdje ne piše. Došli smo u situaciju da na Vrhovnom sudu imamo dva oprečna stava: na građanskom, parničnom odjelu vrijedi stav da treba sklopiti bilateralni sporazum, a drugi, kazneni odjel, zauzima stav da je na snazi međunarodni ugovor, kao što je učinjeno na suđenju Peši i društvu u aferi “Maestro”. Tako je u hrvatskoj praksi ispalo da je Aneks G Bečkog ugovora o sukcesiji neki usputni dokument – ističe Mladen Dragičević, zagrebački odvjetnik s dugogodišnjim iskustvom u sudskim sporovima koji se tiču sukcesije.

– Taj problem nema veze s pravom, to je političko pitanje u kojem je prosječan građanin, vlasnik nekretnine, doveden u bezizlaznu situaciju i to samo zato što sudovi ne provode međunarodne ugovore i što svaka vlada taj problem nastoji prebaciti na sljedeću – kaže Dragičević, navodeći najpoznatiji slučaj, onaj zagrebačkog poduzetnika Filipa Brkića.

Brkić je nakon stupanja na snagu Bečkog ugovora od beogradske Investbanke kupio zgradu u Osijeku; iako je ta banka bila upisana u zemljišnim knjigama kao jedini vlasnik, država Brkiću ne dopušta knjižni upis na temelju pravovaljanoga kupoprodajnog ugovora, ali se zato sama 2007. upisuje kao vlasnik vrijedne nekretnine, pozivajući se na uredbu iz 1994. koja je poništena Bečkim ugovorom! Poslije direktnog kršenja Aneksa G (odlukom Županijskog suda u Osijeku koju je, očekivano, ukinuo Vrhovni sud), kao vlasnik se upisala tvrtka Hipo konzultants.

– Klijenta Brkića smo savjetovali da kupi tu nekretninu; sada smatra da je krivo savjetovan, a savjetovan je na temelju načela povjerenja u zemljišne knjige i Ugovora o sukcesiji, koji je na snazi. Iako je zakon na njegovoj strani, mi smo kao pravnici bespomoćni. Mišljenje pravne struke je jasno: ne trebaju nikakvi dodatni elementi i nikakvi posebni uvjeti da bi se provodili međunarodni ugovori. Da se Bečkim ugovorom htjelo da se bilateralni sporazumi sklapaju, to bi se u njemu izrijekom i propisalo, no u tom međunarodnom aktu to nigdje ne stoji. Svi kažu da je Ugovor o sukcesiji prebrzo potpisan, kao da žele reći da ga sada ne treba poštovati jer država nije pazila pri potpisivanju, niti je razmišljala o posljedicama. To podsjeća na teatar apsurda – ističe Dragičević i dodaje da bi hrvatska praksa mogla biti vrlo štetna za državni proračun ako Aneks G jednom zaživi, jer će država morati isplaćivati odštete onima koji su “pravno stradali” u sukcesijskim sporovima.

A zašto Hrvatska ne poštuje taj međunarodni ugovor? Odgovor na to pitanje valja potražiti još u 1991., kada je donesena Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Hrvatske u vlasništvu institucija, republika, tvrtki i drugih pravnih osoba iz bivših jugoslavenskih država. Prema Uredbi, mnoge su nekretnine proglašene državnim vlasništvom, a Hrvatski fond za privatizaciju ubrzo ih je uključio u svoj katalog nekretnina za prodaju, pa ih je država rasprodala, ponajprije one najatraktivnije, na jadranskoj obali.

– Velik dio tih nekretnina je prodan jer se jednostavno radilo po onoj Rojsovoj “Tko je jamio, jamio je”. Izabrala bi se nekretnina nekog vlasnika iz Srbije, Crne Gore, Bosne ili Makedonije, kazalo bi se da se radi o neprijatelju i onda bi se na brzinu oglasila prodaja “izabranima”, i to po povoljnim uvjetima. Sada je Hrvatska došla u poziciju da te nekretnine ne može više vratiti. Posebna je priča imovina bivših banaka iz nekadašnje Jugoslavije, za koje je Hrvatska narodna banka kao likvidatore odredila domaće banke, a onda su te banke nekim transakcijama preuzele nekretnine tih banaka, a HNB to uopće nije nadgledao i tražio izvještaje banaka-likvidatora. Time je oštećen proračun Republike Hrvatske, ali DORH to uopće ne zanima – objašnjava Dragičević.

Iako društvena svojina više ne postoji ni u Ustavu Republike Srbije, ta je država, za razliku od Hrvatske, imovinu hrvatskih tvrtki uglavnom prepisivala na sebe i nije je po nekoliko puta prodavala trećim osobama, čime ju je zaštitila od rastakanja i kasnije privatizacije. Izuzetak je privatizacija Beopetrola koji je prisvojio Inine crpke u Srbiji, a Ina ih je nakon 2000. pokušala vratiti.

– Budući da je više nekretnina Srbija imala u Hrvatskoj nego Hrvatska u Srbiji, Srbija je pritiskala Hrvatsku da poštuje Aneks G. Kada je Srbija prodala Inine pumpe, ta priča više nije odgovarala ni Srbiji ni Hrvatskoj – dodaje Dragičević.

U Hrvatskoj je gotovo nemoguće pronaći predstavnika vlasti koji bi bio upućen u ovu problematiku; proslijedili smo pitanja i Državnom odvjetništvu i Vrhovnom sudu, ali odgovora nije bilo. Umjesto konkretnog odgovora iz Ministarstva vanjskih poslova, u kojem je Andreja Metelko Zgombić, pomoćnica ministrice Vesne Pusić, imenovana hrvatskom predstavnicom u Stalnoj zajedničkoj komisiji država nasljednica, rečeno nam je da je Aneks G u nadležnosti Ministarstva pravosuđa, a da je Ministarstvo vanjskih poslova samo koordinator. Iz Ministarstva na čijem je čelu Orsat Miljenić (koji se dosad uglavnom nije javno očitovao o problemima sukcesije i nepoštivanja Aneksa G) dobili smo odgovor da je napravljena platforma kao podloga za imovinskopravna pitanja, da se podaci o evidenciji i statusu imovine kontinuirano nadopunjuju i da je potrebno utvrditi jednoobraznu metodu za izračun vrijednosti nekretnina i oblik obeštećenja za imovinu koja se ne može vratiti. Tvrde da Bečki ugovor omogućuje zaključivanje bilateralnih sporazuma, kakve je Hrvatska zaključila sa Slovenijom i Makedonijom, i da je pitanje sukcesije izrazito složen problem koji ovisi podjednako o svim pregovaračkim stranama i o ostalim utjecajima zadanog okruženja, te je stoga teško predvidjeti dinamiku njegova rješavanja. Prema njihovim informacijama, od 2010. održano je sedam sastanaka stručne radne grupe za primjenu Aneksa G, ali je često mijenjan sastav članova i koordinatora te skupine.

Da je i Srbija pasivna oko problema imovine i vlasništva običnih ljudi i pravnih osoba, tvrdi pomoćnica direktora Agencije za restituciju Radmila Nikšić, koja se tim pitanjima u Ministarstvu pravde bavila od 1996. do raspada zajednice Srbije i Crne Gore.

– Nema odgovarajućeg državnog tela koje bi se posle nestanka SFRJ i SCG bavilo primenom Sporazuma o sukcesiji i zaštitom interesa naših pravnih i fizičkih lica. Sukcesija nije samo podela ambasada, diplomatsko-konzularnih predstavništava ili zlatnih poluga, nego i Aneks G, koji se odnosi na sudbinu ljudi koji potražuju svoju imovinu. Kod nas nema ni političkog ni državnog sluha da se istraje na autentičnim obavezama koje proističu iz Sporazuma o sukcesiji, pogotovo Aneksa G, u kome je cjelokupan korpus imovinskih i drugih pitanja. Naša država svojim sugrađanima ne pomaže da do nje lakše dođu. Ako je već nemoguće doći do izvorne imovine, treba osigurati barem pravednu nadoknadu za zaostalu imovinu i potraživanja. Političari dolaze i odlaze, a vredna imovina čeka pravedno razrešenje, jer suština celog pitanja nije u pravu, nego u dobroj volji i želji da se ono primeni – kaže Radmila Nikišić.

Ističe da je Ministarstvu pravde podneseno 65.000 zahtjeva fizičkih osoba i oko 300 pravnih subjekata koji potražuju imovinu od Hrvatske, čija je vrijednost od tri do pet milijardi eura; sudeći po broju pristiglih zahtjeva, takve je imovine s druge strane neusporedivo manje. Najviše prijava odnosilo se na građevinske objekte, stanove i poslovne prostore u velikim gradovima – Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku, Dubrovniku. Brojne srpske tvrtke imale su imovinu u Hrvatskoj: samo je Simpo Vranje imalo objekte na 4.711 četvornih metara, čija je vrijednost bila oko 17 milijuna eura. Spomenimo i imovinu poduzeća ŽTP Novi Sad, SIZ-a za zaštitu djece Apatin, Dječjeg odmarališta Kragujevac, Dječjih odmarališta Smederevska Palanka-Gradac… Kao primjer otimačine Radmila Nikšić spominje i istarski Rovinj, prije rata zvan i “malim Beogradom”, u kojem su Srbi do 1991. imali 970 kuća, vikendica i stanova.

Naša sugovornica ističe da je Srbija propustila priliku da to pitanje podigne na nivo UN-a, jer su imovinska prava zagarantirana brojnim međunarodnim dokumentima čiji je potpisnik i Srbija, a i Hrvatska je kao članica EU-a obavezna poštivati privatno vlasništvo; iako se očekivalo da će nepoštivanje Ugovora o sukcesiji biti jedna od posljednjih i najtežih prepreka ulasku zemlje u tu zajednicu, to se nije dogodilo… I odvjetnik Mladen Dragičević se pita kako smo pored nepoštivanja međunarodnog ugovora uopće uspjeli zatvoriti Poglavlje 23.

– Hrvatska je morala poštivati međunarodne ugovore da bi ušla u EU, ali to očito nikoga ne zanima, pa ni međunarodnu zajednicu – kaže Dragičević i dodaje da hrvatski građani o Evropi puno bolje misle nego što ona uistinu funkcionira, jer su upravo evropski sudovi do apsurda doveli neke pravne stečevine.

Od potpisivanja Bečkog ugovora o sukcesiji i njegove ratifikacije u nacionalnim parlamentima održano je bezbroj susreta na najvišem državnom nivou, a po pitanju Aneksa G ništa se nije događalo, osim što su se mijenjali članovi Komisije za sukcesiju i svakog se puta kretalo iz početka. Samo u posljednje tri godine izmijenila su se tri predstavnika Srbije. Kako je 24. januara iz Komisije otišao Oliver Antić, inače savjetnik predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, Vlada je na tu dužnost imenovala profesora novosadskog Pravnog fakulteta Rodoljuba Etinskoga, koji nam je odgovorio da će mu trebati izvjesno vrijeme da se upozna s materijom i da će nam tražene informacije vjerojatno moći dati nakon sljedećeg sastanka Stalne zajedničke komisije, koji bi se trebao održati u Sarajevu, ali još nije dogovoreno kada.

I dok među srpskim zvaničnicima vlada zavjet šutnje o problemima privatne imovine i stečenih prava iz Aneksa G, Hrvatska krši međunarodne ugovore kupujući vrijeme i iscrpljujući oštećene, koji se više i ne nadaju da će taj međunarodni akt ikada zaživjeti, čime bi ostvarili barem pravednu naknadu za svoje izgubljeno vlasništvo.