Naprijed u prošlost
Damir Šodan: Cafe Apollinaire (V.B.Z., Zagreb, 2013)
Damir Šodan, pjesnik, prevoditelj i dramski pisac, već dobar zbir godina obitava na u lokalnim razmjerima poprilično neslavnoj adresi, u neposrednoj blizini pjesnika kojima nitko normalan ne želi biti nadohvat riječi i mača, poput, recimo, sarajevskoga stihoklepca, psihijatra i ratnog zločinca Karadžića. Šodan ih, naravno, promatra preko rampe rešetki – zaposlen je kao službeni prevoditelj Međunarodnog tribunala u Den Haagu. Ova crtica iz biografije sama po sebi ne bi bila važna, da mi se ne čini da njegovo (sada već trajno) izmještenje s “ovih prostora”, kao i permanentno daljnje izmještanje iz te novousvojene sredine, na specifičan način obilježavaju kako njegovo pjesništvo samo, tako i njegovu autorsko/prevoditeljsko/uredničku poziciju u domaćem književnom polju. U prvom slučaju to se odnosi na sveprisutan i utemeljujući nomadizam njegovih posljednjih pjesničkih knjiga (“Cafe Apollinaire” četvrta je po redu), svjetonazorski i tematsko-motivski, ali, pomalo metaforički rečeno, prisutan i na stilsko-izvedbenoj razini, a u potonjem na ogroman trud koji ulaže u uspostavljanje i obnavljanje kontakata s kurentnom, nevjerojatno raznolikom, zanimljivom i vrijednom, no poslovično slabo sondiranom lirskom produkcijom ukrug planete, prvenstveno onom anglofonom ili primarno u engleskim prijevodima dostupnom.
Generacijski kvorumaš, također član uredničkoga postava časopisa, Šodan se prvom knjigom (“Glasovne promjene”, 1996.) javio nešto kasnije nego većina vršnjaka te već tada, iako još uvijek dobrano pod kabanicom onodobnoga eksplicitnog tekstualizma hibridiziranog drugim medijima i pop-kulturom, poetički ostao na margini prozvanog kruga. Ili, Vukovićevom klasifikacijskom doskočicom – Šodan je sjajan primjer kvorumaša koji je od samog početka znao da nije kvorumaš.
“Cafe Apollinaire”, ostajući i dalje uglavnom onkraj lokalno dominantnih poetičkih zasada, donosi novi korak ka komunikativnosti, transparentnosti, solidnoj referencijalnosti pjesničkog izraza. Putopisnost, odnosno pomalo paradoksalna ukotvljenost u neprestanu promjenu mjesta i konteksta (nerijetko upravo “pjesničkim poslom”), presudno uokviruje njezin tek nominalno rasuti horizont. Naprotiv, kronotop puta vrlo je često to što ove anegdotalne, bezbrojnim referencama gusto prošarane narative drži na okupu. Najrazličitijim točkicama na karti svijeta (Cascais, Bohinj, Rennes, Cork, Tel Aviv, Jaffa, Las Palmas, predgrađa Jakarte, Žrnovnica, Copacabana, Tokio…) defilira tako čitava menažerija neobično umreženih likova – tek ilustrativno i u ime ljepote nabrajanja: Ornella Muti i Tereza Avilska (u istom dahu), Wittgenstein, Kerouac, Pamuk, Holan, Chamfort, Marat i Robespierre, Mihalić, Brueghel, Tito & Platon, Silvana Mangano, Franco, Marx & Engels itd., itd. – koji uknjižene sastavke (od strofički organiziranih dužih pjesama do proznih mikroeseja) čine dinamičnim poprištem jedne sveopće makro i mikrohistorijske mistifikacije. Povijest nije materija / za agnostike i bedake – čujemo i eksplicitni eho poretka, iz usta redovnice, iz smjera institucije koja polaže ekskluzivno pravo na interpretaciju i značenje vlastitih utemeljujućih spisa koji su nekom nesrećom, cinično prezrene poante, završili u kanonskim temeljima tzv. zapadne kulture. Šodan im, sasvim “agnostički” i “bedački”, rašivajući čvrste hegemonijske narative, često duhovito pokazuje srednji prst.
Najuvjerljiviji je Šodan upravo u tim specifičnim, jasnim i sugestivnim “transhistorijskim končetima”, a najslabiji kad mu se učini da baš svaki osobno/književni doživljaj može po sebi biti pjesma. Najčešće, ipak, cilja visoko, i pogađa.