Pljuska nezrelom društvu

Može li se tragični događaj iz prošlosti i zločin koji se zaista dogodio, uprizoriti kao klasična kazališna predstava? Točnije, može li se ubojstvo djevojčice Aleksandre Zec, njezinog oca Mihajla i majke Marije tokom zime 1991. u Zagrebu, koje je počinilo petoro ljudi u odorama Hrvatske vojske, predočiti kao kazališna igra nakon koje ćemo tek moći reći da nam se predstava sviđa ili možda pak ne? Takav pristup po prirodi stvari nije moguć. Ono što jest moguće kod ovakvih traumatičnih tema zove se suočavanje s neugodnim istinama prošlosti putem kazališta.

U takvom slučaju, u pravilu od društvenog mrmljanja i udaraca ispod pojasa stradaju redatelj, glumci i kazalište koje postavlja takav problem. Primjerice, palestinski redatelj Julian Mer-Khamis ubijen je 2011. zato što je u izbjegličkom naselju postavio “Životinjsku farmu”. Ali ono što jest jedino važno glasi: jesu li estetika i etika na kazališnim daskama dovoljno odvažne u govoru o onome, o čemu većina uglavnom šuti.

Na ovo pitanje krajnje potresno odgovara predstava “Aleksandra Zec” u režiji Olivera Frljića i dramaturškoj obradi Marina Blaževića, te u produkciji HKD Teatra koja je premijerno izvedena u Rijeci. Uspjeh predstave proizlazi primarno iz estetskog senzibiliteta putem kojega je Frljić uspio postići elementarni tip katarze  – izvan politikantstva i nacionalnog obračunavanja – a vezano za jedan zločin koji je s nacionalnim obračunom imao jako puno veze i od kojeg se u prošlosti najradije okretala glava. Probe su bile praćene sporadičnim anonimnim telefonskim pozivima upravi kazališta, direktor HKD Teatra Nenad Šegvić ekspresno je proglašen “četnikom” a na dan premijere javio se i stanoviti Mile Biondić, predsjednik veteranske udruge iz Rijeke, kako bi zatražio da se predstava, ni manje ni više, nego smjesta – zabrani. Bilo je demonstranata ispred kazališta u vojnim odorama pred samu premijeru, no nitko od takvih individua nije ušao na predstavu koja, prema onome što smo na njoj doživjeli, svima njima začepljuje usta.

O Oliveru Frljiću svatko može misliti što god želi, ali on nije jeftini politikant. U programu predstave citira se pitanje Ivana Gorana Kovačića: “Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca, gdje ima otac kćerku, majku sin?”, navodi se da je predstava posvećena svoj djeci žrtvama rata, a čitava predstava nikoga ne optužuje nego tek u bolnom grču svačiju savjest tjera u plač. Redatelj je ovom izvedbom izbio važan adut iz usta urlatorima na hrvatsko-srpskim stranama jer “Aleksandru Zec” nije želio vidjeti kao hrvatsku krivicu za srpsko mučeništvo nego kao – na početku i na kraju – ubijenu djevojčicu od 12 godina koja nikomu nije bila kriva i koja zaista jest stvarna žrtva, simbol besmislenosti svakog ubijanja.

Frljić to postiže tako što minimalističkim sredstvima stvara univerzalnu poetsku simfoniju obiteljskih odnosa nad kojom visi tragedija: pišu se zadaće uz sitne prepirke, roditelji pospremaju djecu u krevet nakon umivanja, a onda samo jedno zvono na vratima ruši čitav svemir i smisao svakog dječjeg odrastanja. U predstavi se razgovara s mrtvima i živi pričaju međusobno – roditelji i djeca – o svojoj budućoj egzekuciji, boje se, tresu i drhte, što čitavu tragediju u emotivnom smislu, bez imalo suvišne patetike, povećava do onih razmjera koji publici ne dopušta da bude ravnodušna ili da ima naknadna opravdanja.

Nema drugog načina nego da se šuti i kleči ispred grobova nevinih žrtava. Postoji scena u kojoj mrtva Aleksandra Zec razgovara s četiri današnje djevojčice s kojima priča o svakodnevnim stvarima i u jednom trenutku im spominje da su nju u školi 1991. zvali “malom srpskom kurvom”, kao i scena u kojoj se detaljno rekonstruira s koliko metaka u glavu su na Sljemenu ubijene majka i kći. Ništa od svega toga u gledalištu ne pobuđuje mržnju ni prema kome nego tek duboko gađenje i sram. Ova predstava po tko zna koji put pokazuje da su otrovni bukači sa strane, oni što govore o “našoj” i “njihovoj” djeci, nesretna i mržnjom opterećena stvorenja iz uvijek iste zadimljene i smrdljive balkanske krčme iz koje dopire uvijek ružni, histerični, zadrigli govor osvete i bijesa.

Više od toga, taj zagušljivi i dosadni govor nacionalističkog gnjeva i stalnog prebrojavanja kostiju – to je možda i najveća vrijednost ove predstave – djeluje tako jadno uz strašnu zatečenost nad smrću svakog čovjeka. Ili kako to uz dosta ironije kaže Oliver Frljić u knjizi “Aleksandra Zec” Tamare Opačić koja je u nakladi HKD Teatra, i uz pomoć Srpskog narodnog vijeća, tiskana uz ovu predstavu: “Aleksandra Zec i njezini roditelji jesu ‘naše žrtve’, jer su ih ubili pripadnici ‘naše vojske’, u ‘našoj zemlji’ a te iste ‘naše ubojice’ oslobodili su ‘naši sudovi’, a pojedine od njih odlikovali i amnestirali ‘naši državni poglavari'”. Predstava “Aleksandra Zec” na neki crno intiman način pokazuje ono čime ćemo se još dugo morati baviti: hrvatsko je društvo posve nezrelo za suočavanje s onim što ne ulazi u službeno nametnute interpretacije Domovinskog rata.

Odnosno, “kao i Antigona, mi se još uvijek spotičemo o previše leševa koji nisu dobili pravo da budu ukopani…” Predstava u kojoj, uz zagrebačku glumicu Ivanu Roščić, igraju glumci HNK Ivana pl. Zajca Jelena Lopatić, Tanja Smoje i Igor Kovač te riječki studenti glume Nikola Nedić i Jurica Marčec, te četiri djevojčice od 12 godina iz dječjeg dramskog studija, isprepletena je mučnim fantazijama i stvarnim podacima sa suđenja.

Ono što na kraju ostaje više je od zločina i od kazne – to je poema o čistoći života bez nacionalnih oznaka koji tek u smrti – otkupiteljski – obvezuje nas nijeme promatrače u borbi protiv uvijek istog zla.