Po glavi stanovnika

Tonom pravednika, uz jedva primjetno podrhtavanje glasa, srpski je premijer Aleksandar Vučić izjavio: “Sledeće izbore sasvim ćemo sigurno da izgubimo!” I to nakon potpunoga izbornog trijumfa, pošto je njegova Srpska napredna stranka osvojila većinu s kojom može sama vladati… Zašto je onda to rekao!? Zato, objasnio je u televizijskoj emisiji “Upitnik”, jer će njegova Vlada raditi ono što je dobro za Srbiju, bez obzira na to što će  reći birači. A to će, uz ostalo, biti rigorozne mjere štednje – one će omogućiti da se Srbija izvuče iz sadašnje bijede, pa će “naša deca” živjeti u normalnoj i prosperitetnoj zemlji. “Tako je radio i moj prijatelj Gerhard Šreder, izgubio je izbore, a njegova naslednica gospođa Merkel sada uživa plodove. Slično bi se moglo dogoditi i Dejvidu Kameronu u Britaniji…”, kazao je Vučić.

U jednome je Vučić svakako u pravu. Politika koja sadi “cvijeće za daleka neka pokoljenja”, kako se nekad pjevalo, nema mnogo šansi u zemlji današnje bijede. Nažalost, voditeljica ga nije pitala zašto se uspoređuje s bivšim njemačkim kancelarom, a ne navodi  puno bliži i aktualniji primjer. To je mađarski premijer Viktor Orban koji je, nedugo nakon srpskog političara, ponovno trijumfirao na izborima, premda je u prethodnom mandatu provodio reforme koje su zemlju izvukle iz recesije. Što je u Mađarskoj drugačije, zar i Mađari nisu nakupili goleme deficite? Zar i njihove reforme nisu bolne, jer se i one uglavnom temelje na štednji? Razlika je u tome tko sve štedi, tko sve plaća račune za prevladavanje recesije, odnosno koga sve bole te bolne reforme…

Naravno, ne možemo znati što će se sve događati u Srbiji i Vučića unaprijed osuđivati za grijehe poput Milanovićevih. Ali sama činjenica da se oslanja na MMF, da opetovano citira Margaret Thatcher i misli kako će njegova politika doživjeti izborni krah upravo zato što je ekonomski uspješna, daje dovoljno razloga za sumnju. Takva politika uvijek čuva interese krupnoga kapitala, a običnim ljudima tovari na leđa sav teret dugova.

Po čemu je Orban drukčiji? U svome prvom mandatu, povukao je poteze od kojih drugi zaziru, a u Hrvatskoj se smatraju nemogućima. Najčešće se spominje uvođenje posebnog poreza za banke, no to je samo početak. Mađarska je ukinula i deviznu klauzulu koja kod nas ima status svete krave. Da je ona nedodirljiva, posebno nas uvjerava Hrvatska narodna banka, s bivšim i sadašnjim guvernerom na čelu: ako imamo deviznu štednju, tvrde oni, i krediti se moraju revalorizirati prema trenutačnoj vrijednosti deviza, jer inače banke ne bi mogle poslovati, odnosno mogle bi pretrpjeti velike gubitke. Ono što je kod nas nemoguće, napravila je Mađarska, u kojoj forinta stalno slabi. U Hrvatskoj, međutim, kuna ima isti tečaj još od davne 1994., što zapravo znači da stalno jača, jer je inflacija u međuvremenu iznosila oko 80 posto. To ipak nije dovoljno da HNB počne vjerovati u stabilnost kune, iako u rukama drži i škare i platno i kroji tečaj po svojim pravilima. A ni vladajuća politika (bivša i sadašnja) nikada Narodnu banku nije pitala zašto ne vjeruje sama sebi… U međuvremenu, banke na manipulacijama s deviznom klauzulom uzimaju svojim klijentima golem novac.

U Mađarskoj je, također, praktički ukinut drugi mirovinski stup, čime su, nakon uvođenja poreza i ukidanja devizne klauzule, banke pretrpjele treći teški udarac. Riječ je o bitnom dijelu mirovinske reforme, koju su Svjetska banka i MMF proglasili rješenjem budućnosti. Ukratko, ukinula se međugeneracijska solidarnost, pa svatko mora štedjeti za svoju mirovinu na vlastitom računu. Ti su računi u privatnim fondovima, naravno, u vlasništvu banaka, a novac se u njih uplaćuje po sili zakona. Fondovi tim novcem spekuliraju, a eventualnim dobitkom povećavaju individualne uloge. Većina evropskih zemalja poznaje taj sustav, ali kao dobrovoljni odnos banaka i onih pojedinaca koji žele još jednu, dodatnu mirovinu; nisu pristale da njime zamjene normalni mirovinski sustav, da se po sili zakona doprinosi uplaćuju u privatne fondove te tako građani treće dobi pretvaraju u burzovne špekulante, u čije se ime fondovi kockaju njihovim mirovinama, odnosno golim egzistencijama. Među tim zemljama su Njemačka, Češka i Slovenija, ali ne i Hrvatska, Mađarska i neke druge zemlje u tranziciji, koje su oduševljeno provele što se od njih tražilo. Sada država posuđuje novac za stare penzije (tzv. prvi stup) od istih fondova u koje ih je prije toga uplatila i, naravno, plaća im kamatu. Puna šaka brade.

Ukratko, Orban je pokvario posao i stavio klipove u kotače nekih glavnih mehanizama kojima krupni kapital izvlači novac iz zemalja nekadašnjega Istočnog bloka. Naravno, postoje i drugi mehanizmi. U Hrvatskoj je to i devizni tečaj, a u eurozoni jedinstvena valuta  za ekonomski vrlo različite zemlje (što je, primjerice, jedan od bitnih faktora slovenskih nevolja). Jesu li, dakle, mađarski birači nagradili upravo te poteze? U Mađarskoj se i dalje teško živi, cijene rastu, nema posla, ljudi su s mnogo toga nezadovoljni, uključujući i način trošenja novca iz europskih fondova. Skromni rast od 1,2 posto (što je, doduše, nedosanjani san hrvatske vlasti) sam po sebi ne bi bio dovoljan za trijumf kakav je Orban doživio. Ali on je pokazao biračima nešto mnogo važnije: pokazao im je da je vlast i na njihovoj, a ne samo na strani kapitala. Da čuva njihove džepove, kao i nacionalne interese. To je, najvjerojatnije, presudilo izbore. Usput rečeno, Orbana već odavno zapadni mediji optužuju da ruši demokraciju i da je njegova stranka na rubu fašizma, a on im odgovara da su oni upravo  suprotno – najbolja obrana od fašizma. Ako se zna da je kriza rodilište fašizma, da mu je otac krupni kapital a majka visoka buržoazija, Orban je vjerojatno u pravu – iako, sasvim sigurno, ne spada u ružičnjak demokracije. Ali zna se i pod čijim su utjecajem mediji koji ga optužuju.

Pobjednici u Hladnom ratu vjerojatno su, po srednjovjekovnom običaju, imali pravo na tri dana pljačke; “Jagma, jagma!!!”, vikali su oduševljeno turski osvajači, pa je tako ta riječ ušla i u naš jezik. Za suvremene „Turke“ ne postoji vremensko ograničenje: njihova sablja-dimiskija je globalizacija, kojom sijeku već gotovo četvrt stoljeća. Uz domaću pljačku i kooperativne vlasti, to je zaustavilo razvoj niza zemalja, a neke, poput Hrvatske, ekonomski vratilo u daleku prošlost. Gospodinu Vučiću bi bilo dobro da se ne uspoređuje s korifejima neoliberalizma. I ne samo njemu.