Radi se o apologiji, budalo!

Činjenice su svete, a komentari su slobodni – koliko puta su nas uvjeravali da je to osnova svakog dobrog žurnalizma? I dok “ispravljanje krivog navoda” u medijima još donekle i funkcionira na nivou tekućih politikantskih događaja, odnosno onoga što danas još uvijek, a uglavnom nezasluženo, zovemo politikom, ono je potpuno zakazalo kada su na djelu cijela polja društvenog bitka, kao što su primjerice znanost, umjetnost i filozofija.

Po teoriji, recimo onoj o ideološkim aparatima države, u društvu postoji obrazovno polje, znanstveno polje itd., ali ne postoji, ni kao ideologija, samostalno novinarsko polje. I tome je tako s razlogom. Jer ideologije koje se pojavljuju u medijima – iskrivljavajući činjenice i neobavezno komentirajući sve i sva – nemaju ni onaj stupanj samosvojnosti potreban da se oformi vlastito polje, već su one puke transmisije ideologija smišljenih negdje drugdje. Ili, rečeno u vremenskim, a ne samo prostornim koordinatama svake spoznaje, ono što piše u novinama puka je rezultanta sukoba, pa i političkih borbi, koje se događaju prije i poslije napisanih tekstova, u tzv. izvanmedijskoj zbilji.

Uzmimo za primjer jedan konkretni novinarski žanr, onaj ekonomskih analitičara. Pustimo na stranu, inače sociološki zanimljivu imanentnu prošlost pojave, cvata, izdvajanja u zasebne publikacije, pa onda i kraha “ekonomskog žurnalizma”. Sjetimo se da je svoju važnost ovakva novinska analitika u nas zadobila uglavnom 1980-ih, i to na valu “dezideologizacije”, “normalizacije”, ne na kraju i “ekonomizacije” jugoslavenskog društva. U kojem ismijavanje marksizma i njegove, do tada i u nas prisutne, kritike političke ekonomije, nije zamijenjeno ni nekom građanskom političkom ekonomijom, već pukim ekonomicizmom. A to znači slavljem od ideologije, shvaćene kao one državne, oslobođenog poduzetništva, koje će samo riješiti sve naše probleme. Samo ga treba izvući iz blokade, u koju je zapalo krizom jednog sistema, koji se treba naprosto skloniti ili prikloniti povijesnim promjenama koje nastupaju željeznom nužnošću. I tu je, a ne nikako u nacionalizmu, kao pukom ispunjavanju povijesnog vakuuma, srž propasti Jugoslavije kao države, ali i njezine privrede. Kada je sama socijalistička vlast odustala od socijalističkog emancipatornog projekta, znači i od nadilaženja a ne pukog ukidanja kapital-odnosa, postalo je svejedno tko će u djelo provesti “nužnost” restauracije kapitalizma. A pokazalo se da je najprikladniji ad hoc pronađeni prijelazni subjekt tog prevrata wannabe nacionalna buržoazija.

Vratimo li se problematici naših ekonomskih analitičara, oni su imali svoj trenutak slave, u kojem su mogli crtati prednosti tzv. potrošačkog društva u ružičastim bojama, kojima stara prašnjava knjiga “Kapital” ne može parirati. Pa u njoj, zamislite, piše i da je kapital društveni odnos! A mi znamo što su nama – čitaj novim poduzetnicima – napravili ti društveni odnosi, to društveno vlasništvo i sav taj njihov samoupravni hokus-pokus, u kojem su nestale tvrde materijalne stvari. Recimo privatno vlasništvo, posjed, stvari kao roba sa svojom realnom materijalnom vrijednošću… I zaista, govorili su tadašnji naši ostapi benderi, što ti vrijedi u ovakvom društvu i biti bogat, kada to bogatstvo ne možeš pokazati! Pa su ga pokazali.

Bilo bi obrtanje s nogu na glavu sada zaključiti kako im je sve to omogućila vulgarna ekonomska znanost, koja nije shvatila ni što je predmet njezinog istraživanja – kapital. Da stvarnost nije obrnuta: nalog vremena za bogaćenjem manjine pod svaku cijenu, pa i onu uništenja većeg dijela dotadašnje proizvodnje, proizveo je i ova znanstvena “nerazumijevanja” vlastite uloge zainteresiranih analitičara. To da primjerice strojevi po sebi nisu kapital, ako služe u narodnoj privredi zadovoljenju potreba stanovništva, ali to mogu postati u špekulativnoj privredi privatnih vlasnika koji trguju tvornicama kao robama, nisu slučajne znanstvene omaške. Podsjetimo “zaboravne” ekonomiste, naše sada “izliječene ljevičare”: za Marxa kapital nije novac ili strojevi, premda to mogu postati oblici kapitala. Kada je novac samo sredstvo plaćanja, on nije kapital. Ali uložen recimo u kupnju radne snage, omogućuje on svome vlasniku prisvajanje viška iz rada, pa tako postaje i kapitalom. Oruđe kojim seljak obrađuje svoju zemlju nije kapital. Ali oruđe u posjedu zemljoposjednika Todorića ima potencijal kapitala.

Kapital je i u socijalizmu bio i danas ostao odnos koji odlučuje o posebnom načinu na koji se stvari čini korisnima. A taj način je vrlo promjenjiv. Jer kapital je sklon metamorfozama. Kapitalist, piše Marx, a navodi američki znanstvenik Michael Harrington u knjizi “Suton kapitalizma”, i u nas davno prevedenoj (Globus, Zagreb, 1979.), počinje kao gusjenica, a samo ako mu se omogući prisvajanje viška rada, pretvara se u leptira. On ulaže novac u proizvodnju robe, birajući onu za koju misli da će mu donijeti najveći dohodak, bez obzira na društvene posljedice. Kapital je, animističkim jezikom rečeno, novac koji “stvara” novac. U Marxovoj terminologiji: vrijednost koja stvara dodatnu vrijednost. Kao društveni sistem kapitalizam nije jednostavno vezan uz proizvodnju, pa je zato od odlučnog značenja koji oblik poprima kapital. I baš je u ovoj analizi društvenog aspekta kapitala vidljiv Marxov “prokapitalizam”. Što to znači? Pojedinačnog kapitalista možemo doživjeti kao pukog kradljivca viška rada. Ali u svojoj društvenoj funkciji on je puno više od toga. Marx piše: “Kao fanatik realizacije vrijednosti, on nemilosrdno gura čovječanstvo u proizvodnju za ljubav proizvodnje i time u razvoj društvenih proizvodnih snaga i stvaranje materijalnih uvjeta proizvodnje koji mogu osigurati osnovu za viši društveni oblik čije je temeljno načelo pun i slobodan razvoj svakog pojedinca.” Znači li to da i Marx idealizira kapitaliste? Nikako. On samo govori da “u tom ludilu ima sistema”. I to toliko da puko zamjeranje kapitalistima što kradu višak rada radnicima i zahtjev za nekom redistributivnom pravdom na demokratskoj osnovi ne pogađaju marksističku kritiku cijelog jednog načina proizvodnje, u njezinoj dubini.

Cijela akademska nemarksistička ekonomija, a kamoli samo njezina novinarska ekspozitura, ima problema s priznanjem činjenice kako je kapital način na koji se rabe oruđa za proizvodnju, sirovine i radnici, tako da je vlasnik sredstava sposoban iscijediti višak iz radne snage koju kupuje. Čekate li dan kada će država priznati kako je podigla BDP tako da je povećala količinu neplaćenog rada, koji se oduzima radničkim klasama (ne samo putem radnog zakonodavstva, već i nizom institucija tzv. financijalizacije), nećete ga dočekati, a baš to se stalno događa. To da je eksploatacijski odnos urođen kapitalizmu apologetski analitičari rješavaju pukim odstranjenjem teme iz svog diskursa.

I više od toga: buržoaska ekonomika koja mistificirajuće, odnosno postvareno izjednačava društvene odnose i materijalne stvari, oprirodnjuje profit do nečega što proizlazi iz biti strukture same stvarnosti. U toj spram više stvarnosti neprijateljskoj idili nema mjesta ni za kakvu klasnu borbu. A ako se radništvo u nju ipak upušta, to je samo njihova budalaština i rad na vlastitu štetu. Zato se toliko toga iz moderne povijesti u medijima kakvi su danas – usprkos svetosti činjenica – nije nikada dogodilo.