Radoslav Zelenović: Mistifikacija je da su hrvatski filmovi ostali u Beogradu

S Radoslavom Zelenovićem, direktorom beogradske Jugoslovenske kinoteke i subotičkoga Međunarodnog festivala evropskog filma Palić te nekadašnjim urednikom filmske redakcije Televizije Beograd, razgovarali smo u povodu otvaranja nove zgrade Kinoteke, koju je nakon 20-godišnje borbe uspio osigurati u središtu Beograda: na pet nivoa i na oko 4.800 kvadrata reprezentativnog prostora u Uzun Mirkovoj ulici 1 nalaze se direkcija Kinoteke, suvremeno opremljena velika dvorana sa 260 i dvije manje sa 130-ak mjesta, muzej predmeta iz historije filma, čitaonica, fonoteka… Tako je ova 65-godišnja ustanova zaokružila fascinantan sustav: njezin bogati filmski arhiv na Košutnjaku, s oko 100.000 kopija, među deset je najvećih u svijetu, no zbog širine filmskog nasljeđa što ga pokriva procijenjen je kao jedan od pet najvažnijih. U razgovoru krećemo od (teških) pitanja vezanih uz odnose Jugoslovenske i Hrvatske kinoteke.

Nema međusobnih potraživanja

Kad se u Hrvatskoj govorilo o problemima Hrvatske kinoteke, gotovo redovito se isticalo kako je “puno filmova koji joj pripadaju nakon raspada države ostalo u Beogradu”…

To je mistifikacija. Jugoslovenska kinoteka je kao zajednička ustanova funkcionisala do 1972, kad je u Ljubljani odlučeno da državi kinoteka više nije potrebna. Jugoslovenska kinoteka tada je najpre postala beogradska institucija, potom su se njome naizmence bavile gradske i republičke vlasti, da bismo 1993. postali centralna nacionalna institucija. Hrvatska kinoteka je svoj materijal povukla 1981, poslavši nam pismo zahvale, a slovenačka je kamionima odvezla svoju građu dve nedelje pred rat.

Pitanje povrata dijela filmske građe nastale između dva svjetska rata i kasnije postavljalo se i na susretima ministara kulture dviju zemalja?

Bude li se to rešavalo na političkom nivou, biće mnogo teže: sad smo izišli iz izbora i u kampanji su kandidati svašta pričali, ali kultura je bila nešto potpuno nevidljivo. Dakle nikakvih međusobnih potraživanja nema. Otkupljivali smo materijale od hrvatskih građana, nalazili smo ih na raznim mestima i štitili sredstvima koja je u to vreme davao Grad Beograd. Ima nekih materijala koje smo prvo od tadašnjih saveznih i drugih službi dobili na čuvanje pod određenim uslovima, ali ti su uslovi vrlo jasni i oni se poštuju. Osim toga, od 1972. do 1994. prošlo je mnogo godina: čuvanje filmova košta, a praviti sada nove depoe potpuno je besmisleno, jer se sa analognog ide na digitalni format. Čuvanje filmske trake postaje ozbiljna arheologija, a nestaju i zanimanja potrebna za to. To su neke stvari koje mi arhivisti dobro znamo. Na svaki Dan Jugoslovenske kinoteke, 6. jula, sastajemo se i razgovaramo, tada počinje i Festival nitratnog filma, jedinstven u svetu. Ako mi arhivisti budemo rešavali te sporove, a rešavamo ih, neće biti nikakvih problema. Svako ko želi da posudi, da napravi kopiju nekog filma, to može ako poštuje arhivističke principe; ko želi da pogleda neki film, treba samo da se najavi, to se ništa ne plaća. Često nam iz Hrvatske dolaze Daniel Rafaelić i Nenad Polimac, a upravo imamo gosta koji priprema emisiju o bivšim jugoslovenskim TV zvezdama…

Svetski filmski brend

U imenu Kinoteke ostalo je “jugoslovenska”: kako ste se borili protiv pritisaka da to mijenjate, kojih je, pretpostavljamo, bilo?

Ako mislite da je to bilo lako, nije. Ali stvar je dosta jednostavna ako neko hoće da čuje: ne čuvamo mi samo filmsko nasleđe poslednje Jugoslavije, već čuvamo filmsko nasleđe svih Jugoslavija, jer čuvamo filmove nastajale od 1895. godine. Sem toga, Jugoslovenska kinoteka je ozbiljan filmski brend u svetu: da smo menjali imena kako su se menjale države, bilo bi malo neukusno, a ni posledice ne bi bile baš jednostavne. A lično mislim da je jako dobro da na jednom mestu imamo, i za istraživače i za ostale koji su zainteresovani, sačuvane filmove koji su činili celinu tog prostora koji se nazivao jugoslovenskim. Ipak, važnija od svega toga je činjenica da imamo ozbiljan problem da sačuvamo kulturno nasleđe koje nam je povereno. Jer kulturna dobra su neobnovljivi resursi i jedna od najskupljih stavki svake države. Film ima tu specifičnost da ne treba nikakav čarobni štapić da neka ličnost ili događaj od pre sto godina tu pred vama ponovo oživi. Osiromašenje takvih institucija dovodi do osiromašenja naroda, i kultura niti sme niti može da bude briga pojedinca, pa ni nas koji smo u Jugoslovenskoj kinoteci.

Kao što ste rekli, filmaši se, pogotovu arhivisti, suočavaju i s još jednim ozbiljnim problemom – čuvanjem digitalnih filmova?

Svi mi koji se bavimo ovim poslom moramo da znamo da je film na životnoj prekretnici. Digitalna era je tu: snimanje filmova, prikazivanje filmova – sve je smišljeno, samo nije smišljeno kako će ti filmovi da se čuvaju. To je nešto šta me kao čoveka koji je poslednjih 20 godina posvetio filmskoj arhivistici jako onespokojava. Verovatno ćemo ubrzo, za pet godina možda, da se susretnemo sa time da ćemo ostati bez hiljada filmova snimljenih u digitalnom obliku, koji neće biti sačuvani zato što su pripremani digitalni bioskopi, digitalna snimanja, ali ne i digitalni arhivi. E to je posao za nas arhiviste, to je naša priča.

Nekad Hičkok i Melvil, danas Van Dam i Džeki Čen

U jednom ste intervju kazali kako je u Srbiji nestala srednja klasa u ekonomskom smislu, ali da i dalje postoji po kulturnim potrebama. Potvrdila je to i izrazita posjećenost ovogodišnjeg Festa. Kako tumačite taj fenomen?

Naviku da se ide u bioskop nisu uspeli da unište ni televizija, ni video, ni internet.

Publika voli kad joj se ugađa: imamo stalnu komunikaciju s njom, dan-dva u mesecu dajemo filmove po izboru publike, pažljivo razgovaramo o tome šta ćemo prikazivati, imamo mesečni program Kinoteke koji se deli besplatno… Ali kao dugogodišnjeg urednika filmskog programa na televiziji nervira me šta smo nekad program uređivali i osmišljeno plasirali filmove: trideset filmova Hičkoka, četiri Melvila, 50 nagrađenih Oskarom, Festove premijere… Sad imate situaciju da se javni servis takmiči sa komercijalnim televizijama: kad gledate filmski program, čini vam se da osim Van Dama i Džekija Čena niko drugi ne snima filmove.