Rehabilitacija Staljina

Pojava antisemitizma funkcioniše kao lakmus u nacionalističkim sredinama sa neraščišćenim bagažom iz prošlosti ili sa projektom budućnosti koja bi trebalo da uspostavi čiste koncepte proverenih nacionalnih vrednosti. U takvim nastojanjima često dolazi do incidenata: grupe ošišanih mladića prebiju nekog, iscrtaju svastiku na nekom zidu ili se u kulturi plasira stara priča o jevrejstvu kao uzroku svih zala modernog doba. Nedavno je u srbijanskoj javnosti osvanuo novi spisak nepodobnih ljudi, dopunjen i nekolicinom desničarskih analitičara, koji su se pod silom teže budućeg premijera Aleksandra Vučića našli na evropskoj strani klackalice, dok je PR Antiterorističke jedinice Radomir Počuča preko svog Facebook naloga pozvao iste one ošišane mladiće da se obračunaju sa Ženama u crnom, koje su obeležavale petnaest godina od zločina nad albanskim civilima na Kosovu.

Kontroverzni pesnik Nebojša Vasović, na privremenom radu u Kanadi, oglasio se nedavno preko izdavačke kuće Konras knjigom “Zar opet o Kišu?”, kojom je na tragu svog ranijeg antisemitskog pamfleta (“Lažni car Šćepan Kiš”, Narodna knjiga, 2004) pokušao da još jednom nacrta svastiku na Kišovom zidu. Kada je kritičar Tihomir Brajović to vrlo precizno detektovao u Vasovićevoj knjizi, u “Politici” se oglasio sam Vasović sa taksativnim obrazloženjem svog antisemitskog pogleda na svet. U tekstu “Ko se boji protokola još?”, objavljenom prošlog vikenda u famoznom Kulturnom dodatku prestoničkog lista, Vasović je izneo program koji bi sigurno potpisala većina književnih poslenika, program koji abolira dželate i krivicu prenosi na žrtve. Zaista, ovakva inverzija pada na plodno tle ne samo ovog dela Evrope. Ona je poput nuklearnog reaktora koji ostaje bez hlađenja.

U suštini, Vasović je napisao knjigu koja rekapitulira “književne” ideje iz njegovog prethodnog pamfleta (“Lažni car Šćepan Kiš”): Kiš je tu viđen kao najnepismeniji i najnetalentovaniji pisac koji je ikada postojao. Nezasluženo je glorifikovan, a sve što mu se događalo zapravo je sam inscenirao kako bi profitirao na mrskom Zapadu. Ovakav model tumačenja događaja jedan je od najproduktivnijih danas i ovde. Po njemu je i ubijeni premijer Zoran Đinđić sam kriv za svoje ubistvo, a ne Vasovićev “književni” kolega Milorad Ulemek Legija iz Narodne knjige (gde su obojica 2004. objavili svoje ukoričene otadžbinske ideje) i njegovi nalogodavci iz senke, kriv je Bris Taton a ne navijači koji su ga nasmrt pretukli i bacili s visine na pločnik. Tako je i Kiš, prema ovoj interpretaciji, jedini krivac za polemiku i progon s kraja sedamdesetih godina, što je njemu donelo slavu, a Vasovićevim prethodnicima, poput Dragana Jeremića, sramotu i poniženje. Stoga je Vasovićev diskurs pun resantimana i mržnje, on progovara u ime svih onih koji su u toj polemici bili poraženi i sve do devedesetih godina ostali u senci, hraneći se teorijama zavere, koje su kulminirale 1999. sa vazdušnom kampanjom NATO-a, koju su mnogi od njih tumačili kao rezultat plana svetskih moćnika, pre svega Jevreja. Isti model mišljenja u svojoj analizi koristi i Nebojša Vasović. Njega u biti ne zanima Kišova literatura, već “Kišova ideologija” i sve što je napisao o njemu bilo je iz potrebe da pokaže jeremićima po domaćim književnim kuloarima da se tu nije radilo ni o kakvom književnom kvalitetu, već o manipulaciji koju su orkestrirali Jevreji na svetskoj sceni, koji su “anonimnog” Kiša “za tri meseca proizveli u književnu veličinu” svetskog ranga. O tome Vasović otvoreno govori u svojoj knjizi, a potpuno ogoljeno u svom najnovijem antisemitskom pamfletu koji je Ljiljana Smajlović objavila u “Politici”.

Vasović tvrdi da je “jevrejstvo likova” u “Grobnici za Borisa Davidoviča” u stvari “suština Kišove ideološke vizure”, kojom je on pokušao da “zamagli korene i metode revolucije”, te da “zločinačku ideologiju i praksu boljševika pripisuje samo jednom – Staljinu, čime se izbegava pitanje odgovornosti jevrejskih revolucionara pre Staljina”. Ovde se dolazi do pitanja logora, koje Vasović ovakvim stavom opravdava, jer kako se ispostavlja, nije Staljin taj koji je patentirao zločine, revolucionarno nasilje i logore koncentracije, već naprotiv, “jevrejski revolucionari pre njega”. Stoga je bilo “legitimno” njihovo istrebljenje. Iz tog stava, Vasović crpi legitimitet za svoje “čitanje” Danila Kiša.

Poslednju instancu predstavlja Vasovićeva naklonost prema “Protokolima sionskih mudraca”, kojima on duguje sve: pogled na istoriju, literaturu, geopolitiku, savremenu scenu. On kritikuje Kiša zbog “jednostranog prikazivanja Sergeja Nilusa“, izdavača “Protokola”. Osuđuje Brajovića zbog toga što ga denuncira kod onih koji upravljaju srbijanskom književnom scenom. A ko su ti ljudi koje Vasović vidi kao lokalne moćnike? Niko drugi nego Filip David, koga je Miloševićev režim izbacio sa posla početkom devedesetih, a nacionalistički književni klan potpuno marginalizovao. Davida nema nigde, ali dokle god živi, predstavlja nepodnošljivu činjenicu za antisemite i nacionaliste Vasovićevog tipa. Iako je Filip David jedan, u antisemitskoj optici emigrantskog pesnika on se umnožava i postaje oni. Neprijatelj je, prema starom receptu “Protokola”, obavezno u množini. Ima ih svuda. Upravljaju sistemom iz senke. Promovišu svoje antinacionalne ideje i podmeću literaturu srpskoj deci u vidu stripa “Zavera” Vila Ajznera. Za Vasovića ne samo da je nedopustivo narušavanje verodostojnosti “Protokola”, već se samo promovisanje literature koja ih demistifikuje uzima kao čin preporučivanja svetskim moćnicima.

Pa gde je onda jedino čvrsto tlo za Nebojšu Vasovića: ako je u intelektualnom smislu to u “Protokolima”, onda u egzistencijalnom to nije Kanada, već Putinova Rusija. Uostalom, tamo “Grobnica za Borisa Davidoviča” nikada nije ni prevedena, a kada bi se Kiš kojim slučajem danas pojavio u Putinovom carstvu, prošao bi gore nego Pussy Riot u Sočiju, išiban korbačem i poslan u logor.