Reži me!

“Mjere štednje nisu djelotvorne. Više od 26 milijuna Europljana nema posao, što je za deset milijuna više nego 2008. Sedam i pol milijuna mladih nema posao i ne obrazuje se. Naša je poruka da politika štednje ne funkcionira”, obratila se javnosti glavna tajnica Europske konferencije sindikata Bernadette Segol, za prosvjeda protiv mjera štednje u Bruxellesu, 4. travnja. Okupilo se ondje, po izvješću policije, 25 tisuća ljudi, a u četvrti europskih institucija neki su se i sukobili s organima reda. Glavna poruka europskih sindikata bila je kako rigorozne mjere štednje, koje su najrevnije oktroirane na periferiji Europske unije, ne daju nikakve rezultate te kako takvu pogubnu politiku treba napustiti.          Slične poruke poslali su i deseci tisuća Španjolaca u 53 grada diljem te zemlje; u Rimu je, pak, po policijskom izvješću demonstriralo 50 tisuća ljudi, organizatori tvrde i više. Grčka je već godinama simbol neuspješnoga financijskog inženjeringa Trojke, a proteklog tjedna u Ateni su se vrtjele dvije slike, virtualna i realna. Na prvoj, izabrana vlast i birokrati iz Unije zajedno pred kamerama slave mogućnost novog zaduživanja, jer je zemlja nakon četiri godine zabrane ponovno na tržištu obveznica. Na drugoj, deseci tisuća ljudi u prosvjednom maršu, eksplozija bombe ispred središnje banke… Grčka je nezaposlenost najveća u posljednje 33 godine, izvoz je pao za četvrtinu, predviđa se kako će ove godine još jedanaest tisuća ljudi u javnom sektoru izgubiti posao. Grčki bruto nacionalni dohodak kumulativno je pao za gotovo četvrtinu. Takav pad BDP-a zemlja nije doživjela ni u građanskom ratu.     Primjer države koja se fiskalnom konsolidacijom izvukla iz krize, smanjila javni dug i nezaposlenost te pokrenula pozitivne trendove u gospodarstvu – ne postoji. Politika štednje trebala je smanjiti javni dug i posljedično vratiti povjerenje investitora te oživjeti financijsko tržište. Očekivano, dogodilo se upravo suprotno: oni koji su najviše štedjeli i rezali, Grčka, Španjolska i Italija, imaju sve veći dug i najlošije ekonomske pokazatelje. Prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj  (OECD), grčki je javni dug 2008. iznosio 122 posto, a lani 187 posto BDP-a. U istom vremenskom razdoblju, španjolski javni dug skočio je sa 48 na 100 posto BDP-a, talijanski sa 118 na 146, irski sa 49 na 132 posto. Svaka država koja je rezala troškove sada ima znatno veći dug nego kada je s tim istim rezovima započela.

Politika štednje u okolnostima krize i recesije dovodi do smanjenja opće potrošnje: jednostavnom ekonomskom logikom, jasno je da proizvodnja ovisi o potrošnji koja je, uništena štednjom, sve manja, pa tako posljedično uništava i proizvodnju i trgovinu, odnosno smanjuje količinu novca koji se putem poreza slijeva u državnu blagajnu. Početkom prošle godine to je priznao i Međunarodni monetarni fond. Olivier Blanchard jasno je rekao kako su njihove mjere štednje kao plan izlaska iz krize za europske države bile pogreška. MMF je ustanovio kako svaki dolar ušteđen rezanjem budžeta smanjuje gospodarsku proizvodnju za dolar i pol. Nažalost, to ni danas nije službeni stav te institucije, tek mišljenje njenoga glavnog ekonomista, Blancharda. U toj sveopćoj konfuziji glavom je platila europska socijalna država. Desetljećima poželjan model i svjetski ideal, na kojem počiva i sama ideja poslijeratne, ujedinjene Europe, danas je opasno poljuljan krivim političkim procjenama.

Mjere štednje Grčkoj i ostalim zemljama u krizi predstavljene su kao apsolutno i jedino rješenje, bez alternative. Ustalila se već mantra o lijenim Mediterancima, koji su se predugo i previše zaduživali, živjeli iznad svojih mogućnosti, a sada plaćaju cijenu za to. No, ako je postojalo preveliko zaduživanje, onda je, sasvim jasno, postojalo i pretjerano posuđivanje. “Živite bogato”,  glasio je početkom 2000. slogan najveće marketinške kampanje za oglašavanje financijskih usluga u povijesti, američke Citi banke.

Imovina francuskih banaka iznosi više od 400 posto BDP-a te države, a u Velikoj Britaniji i više – njihova je imovina ondje pet i pol puta veća od tamošnjeg BDP-a. Imovina banaka u Njemačkoj, Francuskoj i Britaniji uskoro će biti dvostruko veća od godišnjeg BDP-a čitavog EU-a. Gotovo trećina francuskoga i nizozemskoga bruto nacionalnog proizvoda, 20 posto njemačkoga i više od 15 posto britanskoga bila je 2011. u lošim, toksičnim obveznicama Grčke, Irske, Italije, Portugala i Španjolske, za koje se procjenjuje da se neće  tako brzo uspjeti vratiti. Danas se vodi bitka za spas kreditora, a ne posrnulih perifernih ekonomija EU-a. Rizik banaka i pogrešne poslovne odluke prikazuju se kao sistemski rizik Unije i njenih građana, a njihovo spašavanje kao spašavanje sustava i borba za golu egzistenciju, po načelu – poslije banaka, potop! Država blagostanja sve je skromnija i manja zbog spasa Deutsche Banka i BNP Paribasa, a ne Grka, Španjolaca ili Talijana.

Kada je riječ o ekonomiji, Europska unija uspjela se pozicionirati kao nadnacionalna tvorevina, pa tako dominantna ideologija iz Bruxellesa i Berlina revno uništava nacionalne ekonomije država članica, posebice onih perifernih. S druge strane, Unija nije uspjela ustaliti vrijednosti tolerancije, bratstva, slobode i jednakosti na kojima bi trebala počivati. Nije uspjela u stvaranju zajedničkog identiteta, nego upravo suprotno – svojom je sumanutom gospodarskom politikom otvorila prostor ksenofobnim strujanjima širom Starog kontinenta. U sljedećem će se sazivu Europskog parlamenta tako naći više radikalno desnih, pa i profašističkih partija nego ikada prije. Dominantna europska ekonomska i politička doktrina štednje otvorila je put opasnom populizmu koji ju je objeručke prihvatio. Kao da tragične posljedice prošlog stoljeća Europi i njenim današnjim liderima nisu dovoljna opomena.

“Ekonomija, glupane”, krilatica je koju je skovao James Carville, savjetnik kandidata, pa predsjednika Amerike Billa Clintona; upotrijebio ju je u predsjedničkoj kampanji Clinton – Bush 1992., u utrci na čijem je kraju prvi  uvjerljivo slavio. Vladajućim elitama koje sistemski uništavaju ekonomiju i čitavo društvo, upravo to poručuju prosvjednici u Bruxellesu, Rimu, Madridu, Ateni i drugdje. U doba u kojem pravednija preraspodjela dobara među poslovnom i političkom elitom koja vodi ujedinjenu Europu zvuči gotovo poput psovke, bunt i demonstracije Europljana čine se kao jedini glas protiv takve sadašnjosti i budućnosti. Jedini, ali sve glasniji.