Salva im!

Grad je malen, neugledan i prašnjav. Najviša zgrada ima tek tri kata, i to je hotel u kojem ponekad odsjeda predsjednik. Cijela država, površine Francuske, ima svega dvjesto kilometara asfaltiranih cesta, ali planovi su veliki. Zemlja je bogata naftom, bogata je zlatom i drugim resursima. U glavni grad Jubu stižu poduzetnici sa svih strana, iz Kenije, iz Eritreje, iz Ugande. Otvaraju male radnje s nadanjima o prosperitetu i velikoj zaradi. U centru grada veliki je sat koji odbrojava dane do konačne nezavisnosti koja će označiti kraj pedesetogodišnjeg sukoba sjevera i juga.

Tako je to izgledalo 2011. godine u Južnom Sudanu, tik prije proglašenja nezavisnosti. Najmlađa država na svijetu krenula je hrabro i s planovima koji će napokon označiti osamostaljenje crnačkog juga od arapskog sjevera. No danas, niti tri godine poslije, Južnim Sudanom ponovno teku potoci krvi, a val međuetničkog nasilja kao da je nemoguće zaustaviti. Poginulo je više od 10 tisuća ljudi, a gotovo 200 tisuća ih je raseljeno i prognano. Mnogi se nalaze u izbjegličkim kampovima poput kampa Dzaipi na sjeveru Ugande, blizu granice sa Sudanom. Dzaipi je tranzitni kamp u koji se svakodnevno slijevaju pripadnici naroda Dinka i sad ih je već oko 30 hiljada, iako je kamp dizajniran za njih oko 3000! Pobjegli su pred naoružanim pripadnicima plemena Nuer, a najviše ih je stiglo iz naftom bogate pokrajine Jonglei. Oni sretniji nalaze se u bijelim UNHCR-ovim šatorima dok većina spava ispod drveta koje im je ujedno i zaštita od kiše. Sa sobom su uzeli nekoliko lonaca i par komada odjeće i to je sve. Mnogi su ranjeni. Jedan slijepi starac pokazuje rupu od metka u području kralježnice i mjesto gdje je metak izašao, negdje oko desnog bubrega. „Pucaju čak i u slijepce!“, uzviknuo je starac revoltirano i uzbuđeno.

Tabitha, majka troje djece, koja živi ispod drveta s nekoliko lončića u kojima kuha kašu kaže: „Moja djeca i ja cijenimo svu pomoć koju smo dobili od nevladinih organizacija, ali hrane je jedva dovoljno čak i za djecu. Većina nas u kampu nemamo novac kako bismo nešto kupili.“ Mnogi su u kamp stigli iz grada Bor, a sukob ih je uhvatio na spavanju. Uzeli su što su mogli i pobjegli glavom bez obzira!

U Južnom Sudanu, dakle, postoje dvije struje sukobljene oko želje za vlašću, oko kontrole nad resursima. S jedne strane, tu je legitimno izabrani predsjednik Salva Kiir Mayardit, a s druge njegov bivši zamjenik Riek Machar. Vrijedi spomenuti kako je cijela situacija zapaprena i međuplemenskim tenzijama, jer u Južnom Sudanu plemena ima preko šezdeset, a dva najveća su Dinka i Nuer. Salva Kiir iz plemena je Dinka i rimokatolik, a po osamostaljenju od Sudana, 9. srpnja 2011., inauguriran je za predsjednika. No u srpnju ove godine otpustio je cijeli kabinet Vlade, a Machar ga je optužio za uvođenje diktature. To je dovelo i do pokušaja puča 16. prosinca prošle godine.

Kiirov suparnik Reik Machar rođen je 1953. kao 26. dijete jednog poglavice iz plemena Nuer, metalske je struke i prezbiterijanac je. Iako ga je Kiir optužio da stoji iz puča ovaj je to opovrgao, no sad je izvjesno da je bilo upravo tako. U vrijeme građanskog rata od 1997. do 2000., paktirao je sa sjeverom, a onda osnovao svoju miliciju, da bi se 2002. ponovno vratio južnom pokretu. Nakon što je stvarni dugogodišnji vođa za samostalnost juga John Garang poginuo u zrakoplovnoj nesreći 2005., Kiir kao zamjenik postaje predsjednik, a Machar potpredsjednik autonomnog Južnog Sudana. Na zapadu poznat kao suprug Emme McCune, mlade britanske humanitarke, koja je ostavila civilizacijske pogodnosti da s njim živi u njegovom tukulu (okrugla mala kućica od blata sa slamnatim krovom). Ona gine u prometnoj nesreći u Nirobiju 1993. u 29. godini.

Uvečer 14. prosinca 2013. počeo je sukob između članova predsjedničke garde. Nepoznate uniformirane osobe zapucale su na mitingu SPLM-a, vodeće stranke čiji je predsjednik Salva Kiir. Već sljedećeg dana, Kiir je zatražio od generala Mariala da razoruža svoje vojnike iz „Tigar bojne“, što je i učinjeno, ali su navodno razoružani samo Dinka vojnici što potvrđuje problem plemenske pripadnosti. U toj svađi vojnici iz plemena Nuer preuzeli su kontrolu skladišta naoružanja i samog stožera. Drugog jutra, Dinke su protuudarom istjerale „pobunjenike“. No nakon toga nisu stali već su krenuli po Jubi s namjerom ubijanja Nueraca, otimajući stvari i imovinu. U okršajima koji su uslijedili između vojnika Dinka i Nuer plemena korištene su, uz sveprisutne AK-47, i teške strojnice i minobacači. Napadnuti su i UN-kampovi gdje su civili potražili zaklon.

O stanju u Južnom Sudano razgovarali smo sa Sinišom Marlotom, vojnikom koji je svoj put u mirovnim misijama započeo još 2005. u Afganistanu. U vrijeme proglašenja nezavisnosti Južnog Sudana boravio je u Kartumu, glavnom gradu Sjevera, a upoznat je s mnogim akterima trenutne krize, s nekima čak i osobno. „Po nekima, ovo je tipični plemenski sukob koji je stalno u većoj ili manjoj mjeri prisutan u tom području, između Dinka i Nueraca. Sad se umiješala i Rebecca Garang, istovremeno udovica bivšeg vođe i savjetnica sadašnjeg predsjednika Kiira, koju je Kiir optužio da je stala na stranu pobunjenika“, kaže Marlot. Jedan od glavnih razloga ovog sukoba svakako je nafta koje u Južnom Sudanu ima napretek. Štoviše, ona čini čak 95 posto BDP-a! No Južni Sudan zbog dugogodišnjih ratova nema infrastrukture ni rafinerija i potrebna su velika ulaganja.

Nafta se crpi na sjevernoj granici i distribuira u susjedni Sudan, bivšu neprijateljsku državu od koje su se odcijepili. Zaradu od nafte, naravno, zadržava Vlada, osim onog dijela koji eksploatiraju Kinezi i Indijci. U intervjuu na samom početku sukoba pobunjeni Machar je rekao da će njegove trupe, sad kad kontroliraju ta naftna polja, sami kontrolirati eksploataciju i iz toga isključiti Jubu, te na taj način direktno poslovati s Kartumom. „Otvoriti ćemo poseban račun na koji će se slijevati prihodi od nafte, a sve za ekonomski boljitak naroda Južnog Sudana. Juba će biti isključena iz toga.“

„E sad kad je nafta upletena, slobodno možemo govoriti o građanskom ratu“, objašnjava Siniša Marlot, mirovnjak s bogatim sudanskim iskustvom. Iako mnogi analitičari žele prikazati ovaj sukob tek kao sukob unutar vladajuće partije, nezaobilazno je i međuetničko pitanje o sukobu dva najveća plemena, Dinka i Nuer. Štoviše, u Adis Abebi potpisan je mirovni sporazum, ali sukobi ne jenjavaju. U izbjegličkom kampu Dzaipi na sjeveru Ugande nalaze se pripadnici naroda Dinka koji su protjerani krajem prosinca 2013. iz svojih domova u gradu Boru. Na bijeg su ih natjerale naoružane skupine plemena Nuer. Mladi momak, Izaia Dene, sa svojih 18 godina nagledao se rata i previše za jedan tako mladi život. No majica Bob Marleya koju s ponosom nosi u čistoj je suprotnosti s njegovim stavovima o pripadnicima plemena Nuer. „Kad bi sada u kamp ušao jedan Nuer, ne bi se dobro proveo! Mi s njima jednostavno ne možemo živjeti. Ušli su u naše domove, popalili i popljačkali sve, nagnali nas u bijeg… Još ni danas ne znam gdje su mi roditelji i hoću li ih ikad više vidjeti“, suzdržavajući bijes odgovara mladi Izaia, pripadnik plemena Dinka.

U kampu Dzaipi, pitate li bilo kojeg Dinku što misli o Nuercima, svi će odgovoriti isto. Međuetnički mržnju očito ne može spriječiti nikakvo primirje potpisano na vrhu, niti mirovne misije izvana. „Napadali su nas devedesetih, napadaju nas i sad. Kako možemo živjeti s njima kad će danas-sutra opet planuti i sve nas pobiti. Imam sreće što smo izvukli živu glavu“, kaže Samuel Kuer, još jedan mladi čovjek, tek sedamnaestogodišnjak, koji se nalazi u kampu Dzaipi na sjeveru Ugande.

Rat sjevera i juga trajao je od 1955. I okončan je sporazumom 1972. kojim je Južnom Sudanu zajamčena autonomija i vlastito zakonodavstvo. Mir je trajao samo deset godina. Tadašnji sudanski predsjednik Jaafar Nimeiri poništio je sporazum 1983., a pukovnik John Garang pokrenuo je borbu za nezavisnost. On će kasnije, 2005., postati „otac domovine“ i prvi predsjednik autonomnog Južnog Sudana. Autor ovog teksta u glavnom gradu Južnog Sudana, Jubi, boravio je upravo u vrijeme oko proglašenja nezavisnosti 2011. godine. Euforija je bila neizmjerno velika, a ujedno i neizvjesnost. Investitori sa svih strana počeli su dolaziti u zemlju i otkrivati nove poslovne prilike, graditi i ulagati. Epilog proglašenja nezavisnosti je preko 10 tisuća mrtvih i 200 tisuća raseljenih stanovnika. Ugandska vojska ušla je u Južni Sudan na strani predsjednika Kira, a prema informacijama mnogih izbjeglih poduzetnika koji se trenutno nalaze u Kampali, u glavnom gradu Južnog Sudana, Jubi, trenutno je teško naći i jednog Nuera. Zbog straha od osvete izbjegli su iz naseljenih područja. Prema podacima UN-a, u Ugandi se trenutno nalazi oko 60 hiljada izbjeglica, a očekuje ih se i do 100 hiljada. Najpogođenija populacija u cijeloj su priči djeca, ponajviše novorođenčad. U kampu Dzaipi, svakodnevno iz bolničkih prostorija izađe najmanje jedna nova majka. Djeca često nemaju topli dom i spavaju ispod drveta zajedno s majkama.

Izgleda da su ljudski životi i ovog puta nebitni u usporedbi sa željom za vlasti i resursima, a euforija oko nezavisnosti i nadanja da će „naša vlastita država“ donijeti i blagostanje, pokazali su se, po tko zna koji put u povijesti, čistom farsom.

Rat vladajućih frakcija

Južni Sudan nezavisan je od 9. srpnja 2011. godine i najmlađa je država na svijetu. Poslije gotovo 50 godina građanskog rata protiv arapskog sjevera, crnački i kršćanski jug izborio se za slobodu. Ratni sukob koji prerasta u građanski rat vodi se između dviju frakcija unutar vladajuće partije. Na jednoj je strani predsjednik Salva Kiir, po plemenskoj pripadnosti Dinka, a na drugoj njegov zamjenik Riek Machar, po pripadnosti Nuer. Cijeli sukob prerasta u međuetničku borbu punu mržnje.

Prema podacima UN-a, više stotina tisuća ljudi protjerano je iz svojih domova. Oko 60 hiljada nalazi ih se u Ugandi, 12.000 u Keniji, 28.000 u Etiopiji i oko 20.000 u Sudanu. Prilikom proglašenja nezavisnosti, mnogi su južnjaci masovno iseljavali sa sjevera u svoju novu domovinu. No neobična igra sudbine, tri godine poslije, natjerala ih je da ponovno izbjegnu na taj isti sjever s kojeg su puni euforije bili odselili.