Siniša Švec: Danas na Radio 101 gledam bez emocija

Siniša Švec svojim je karakterističnim glasom i jedinstvenim načinom vođenja emisija, u kojima se nije libio iskazati stav i komentirati različite društvene i političke teme bez obzira na posljedice, obilježio najbolje godine legendarne Stojedinice: porazgovarali smo s njim o današnjem Radiju 101, krizi u eteru, ali i budućnosti radija kao medija.

Koliko ste dugo bili na Stojedinici? I kako ste uopće ondje završili: radio vas je oduvijek privlačio kao medij ili je to bio tek splet okolnosti? 

Na Radiju 101 proveo sam 27 godina, cijeli jedan život. Došao sam na Stojedinicu nekih sedam mjeseci nakon službenog početka emitiranja tog radija, 8. svibnja 1984. godine. Iako sam i prije toga svojim prijateljima ondje donosio najnovije ploče, koje sam dobivao iz Engleske, moj prvi izlazak u eter bio je u subotnjem “Radio-tulumu”, kada me Silvio Vrbanac pozvao da puštam glazbu u jednoj od najslušanijih i najpopularnijih emisija, putem koje su ljudi pozivali slušatelje na svoje tulume.

Radio na početku nije imao svoju fonoteku, tek kojih stotinjak ploča, pa sam ja – prepun glazbe i novih ploča – redovito hodočastio na glazbene šihte svojih prijatelja Mislava Octenjaka i Damira Dasovića. Tako me jednom prilikom moj drugi poznanik, tadašnji tehničar Neven Dubravčić Beli, s hodnika potkrovlja studentskog doma na Savi odvukao do urednika Vrbanca i predstavio kao izvrsnog DJ-a, premda to nisam bio. Ostalo znate: Vrbanac mi je odredio termin za “Radio-tulum”, ja došao s naramkom svježih engleskih twelve-inchera… Prva stvar koju sam pustio te tople kolovoške večeri bile su zvijezde kompanije 4AD, grupa Colourbox i njihov singl “Manic”… Za mene je to bilo toliko snažno iskustvo da sam nepunu godinu kasnije dao otkaz u fantastičnom poduzeću gdje sam zarađivao hrpetinu para i počeo na Stojedinici raditi za dvadeset puta manji honorar. Lijepo i ludo, zar ne? Prava i iskrena ljubav, koja je završila u suzama. Uostalom, tako uvijek završavaju velike ljubavi…

Ubijanje slušatelja u pojam

Kao voditelj ste stasali na Radiju 101, nekadašnjem bastionu slobodnog novinarstva. Nedostaje li vam danas, slušate li još taj radio, nakon svega što se s njim dogodilo?

Radio 101 je prošlost. Trebalo mi je dobrih osam mjeseci – nakon što je tadašnja uprava obznanila novčani bezdan, pa debakla sa štrajkom, stečajem i prljavom prodajom – da shvatim što se dogodilo, odnosno da priznam samom sebi kako je ljubavna priča s tri magične brojke gotova; bilo je kroz to vrijeme i suza i ozbiljne depresije, ali sada je to zatvoreno poglavlje. Danas na taj radio gledam bez emocija. Ljudi koji su ostali nešto rade, meni to uglavnom nije dobro, ali što se može. Bitno da je dobro njima, a naći će se još takvih. Isto tako, gledam ga kao nešto nepristojno i nepošteno, nešto što još koristi moj glas u programu, iako bi bilo džentlmenski da to ne čini: to bi trebao biti nekakav minimum ferpleja prema meni i drugima koji su otišli s toga nesretnog radija.

Uprava Radija 101 najavila je rasprodaju fonoteke, oko 11.000 CD-a, što je izazvalo vapaje javnosti. Kako se vi osjećate zbog toga, boli li vas to intimno?

Za mene je prodaja fonoteke barbarski čin. Čitam blesava objašnjenja nekakvih Thimmeovih savjetnika da je fonoteka prepuna starih, oštećenih CD-a, koji im u takvom stanju ne trebaju. To je apsurdno, po toj logici treba uništiti sve stare i oštećene knjige po bibliotekama širom svijeta! Fonoteku Radija 101 proglasili su smećem ljudi koji su možda svega triput u životu kročili u tu prostoriju. Vlasniku radija, naravno, nije do CD-a, nego do 70-ak kvadrata prostora koji je fonoteka zauzimala. Neki su predlagali da se dade na čuvanje i korištenje NSB-u; ja bih osobno, barem jedan njezin dio, izložio u Muzeju prekinutih veza.

Uz nekoliko izuzetaka, u Hrvatskoj više nema tzv. neformatiranih radijskih stanica, na svima je program gotovo identičan, iste vijesti, neobavezno čavrljanje sa slušateljima, informacije o stanju u prometu i vremenu… Zatire li se možda medijski prostor planski, dodjelom koncesija podobnima?

Na neki ste način u pravu: u devedesetima se, uz privatizacijsku pljačku, grabež državne imovine i njezino prelijevanje u Tuđmanovih famoznih 200 obitelji, događala preraspodjela medijskog prostora. Dijelile su se koncesije na nezamislivo duge rokove, od deset do petnaest godina, a dobivali su ih likovi koje je drug Pašalić odredio kao ljude od stranačkog povjerenja. Podijeljeno je sve što se moglo i što je zakon dopuštao, pa se tako u posljednjih desetak godina nitko novi nije pojavio na radijskome tržištu, jer ne postoje slobodne frekvencije. Formatiranje je započelo kasnije, medijskim fejsliftingom Obiteljskog radija u Antenu Zagreb. Format je tu algoritam za zgrtanje novca, bez svijesti o zatiranju medijskog prostora, no pokazao se i kao izvrsno lobotomizirajuće sredstvo za pretvaranje slušatelja u opčinjene zombi-likove konzumerizma. “Oh, kako je vani lijep dan”, cvrkuće iz zvučnika hipsterizirana radio-voditeljica, “a da bi vam bio još ljepši, otiđite u šoping-centar i kupite nepotrebnu stvar, jer jedino tako ste kul i prihvatljivi društvu. A u međuvremenu, ako vidite gužvu u prometu, nazovite nas pa ćemo vam reći da je gužva u prometu!” Maloumno, zar ne?

Džuboks-program isprekidan reklamama savršen je za šoping-centre i kao poligon oglašivačima, no je li tako formatirani tip radija dugoročno održiv? 

Možemo gunđati, negodovati, pa i ismijavati format, pogotovo ove nakazne varijante njemačkoga, non-disturbing, podgrijanoga medijskog čušpajza, no s prvim formatiranjem radija započeo je ireverzibilan proces. Najtragičnije je što neki više ne moraju sputavati svoju programsku kreativnost, pa svjesno kopiraju glupavi Antena-format i sami sebe pretvaraju u poluinteligentne promotore kvazisadržaja; pritom mislim na HR 2 i neke urednike koji valjda smatraju da su tako u trendu… kakva tragična zabluda! Format koji guraju Antena, Soundset, u posljednje vrijeme Otvoreni, pa i Radio 101 (koji, po mojoj slobodnoj procjeni, ima više od 70 posto formatiranog sadržaja), već bere prve žrtve. Dovoljno je usporediti slušanost tih stanica otprije godinu dana i danas, pa da se shvati da je ljudima sve manje super slušati “najbolji glazbeni miks” i “samo dobru glazbu” na “tvom friendly radiju”.

Kada i ako netko konačno uključi pamet, shvatit će da se format može raditi i tako da nitko ne prepozna format i da ga takvo formatiranje ne iritira, kao što iritiraju ove cvrkutave platforme za sviranje izlizane pop-glazbe. No kako smo mi u svemu zadnji, tako će se i promjena formata i fino sadržajno preslagivanje radija dogoditi jednom u budućnosti, kada radio više nikome neće biti interesantan. Jer će se sve potencijalne slušatelje već ubiti u pojam kombinacijom iste glazbe i besmislenih informacija.

Treba pooštriti kriterije

Postali ste poznati i po neobuzdanim komentarima društveno-političkih događaja, zbog čega ste nekoliko puta bili i suspendirani. Hoće li još biti takvih generacija voditelja i novinara ili je kritičko promišljanje u eteru zauvijek onemogućeno? 

Radio sam oduvijek shvaćao kao privilegij da javno kažem ono što većina misli ili barem većina onih kojima sam okružen. Znao sam da su neke izgovorene stvari na tankoj granici dobrog ukusa i politički nekorektnoga humora, no nikada nisam dvojio treba li ih javno komentirati. Ipak, treba biti pošten pa reći da to ne bih mogao nigdje drugdje osim na bivšoj Stojedinici; to je bio slobodan medijski prostor, do jednog trenutka otvoren svakome tko je imao što suvislo kazati ili komentirati. Drugdje nešto takvo nije bilo moguće… A u budućnosti? Eter je praktički zacementiran isforsiranim feel-good cvrkutanjem o glupostima tipa svjetski dan žaba, svjetski dan šaha, dan muškaraca koji plaču na poeziju ili urnebesno veselih “izvještaja” sa snimanja lokaliziranih spotova za Pharrellov “Happy”. Prvo, da bi nešto komentirao, moraš biti informiran. A većina trenutačnih radijskih “zvijezda” informirana je kao i svaka opica u zoološkome vrtu. Drugo, ako želiš aktivirati suvisli sadržaj, vlasnik ti to neće dopustiti… Tako da je s financijskom propašću Radija 101 nestala i posljednja mogućnost za kakvu-takvu medijsku provokaciju. Najtužnije je što neki ljudi medijskom provokacijom smatraju Milivoja Luleka i njegovo telefonsko maltretiranje starog i neukog svijeta.

Što bi se trebalo promijeniti da se stane na kraj krizi u eteru?

Trebalo bi promijeniti Zakon o medijima i jednostavno pooštriti kriterije koje moraju ispunjavati nakladnici, a onda i vršiti adekvatan nadzor nad emitiranim programom. No da me se krivo ne shvati, nadzor ponajprije kao pomoć, a tek onda kao sredstvo penalizacije.

Neki vaši kolege sa Stojedinice otvorili su prvi hrvatski internetski radio, Radio 808. Mislite li da je u tome budućnost i da je FM-u odzvonilo?

Potez nekolicine bivših kolega bio je istovremeno i hrabar i očajnički. Rođen više iz muke i potrebe nego kao pažljivo pripremljen projekt prebacivanja težišta medija u virtualni prostor, Radio 808 uspio je zahvatiti mali dio bivšeg slušateljstva velikog brata iz Gajeve 10 i privući ponešto mlađeg svijeta u internetsku “iluziju” radija. Činjenica je da po svojoj kvaliteti taj radio zavređuje prisutnost na FM-u, što se ne bi moglo reći za mnoge koji eter zagađuju već cijelo desetljeće. Ponavljam, kod nas su promjene spore i kasne za globalnim trendovima, pa će tako i FM prosperirati sve dok bežični internet ne bude sveprisutan, jako brz i jeftin. Prevedeno na postotke, kada 4G signalom bude pokriveno više od 75 posto teritorija, internetski radio postat će ozbiljna stvar. Do tada, ostaje igračka entuzijasta.

Radio 101 bio je rasadnik novinarskih imena, neki su zahvaljujući njemu napravili i političke karijere, no većina se ipak nije snašla i danas je bez ikakvog angažmana. Što s tom, danas gotovo nezaposlivom generacijom? 

Izvrsno pitanje! Umjesto angažiranja “konzultanata” s pomodnom mantrom o clockovima, 3eb-jevima, moodyboardovima i sličnim degutantnim mistifikacijama radijskog programa, svaki normalan vlasnik medija trebao bi zaposliti dvoje, troje ili četvero iskusnih novinara i urednika kao savjetnike i prenositelje znanja na mlađe kolege. Jer ti ljudi – a pričam o nama koji smo otišli s te nesretne Stojedinice – imaju akumuliranog znanja, iskustva i dubinskog razumijevanja medija puno više od tih samoproglašenih konzultanata, čije su premise u formatiranja programa u startu pogrešne. Osnova svega je vrijeme provedeno uz radio; naime, ljudi radio slušaju puno više nego što to piše u njihovim starim skriptama, skinutima s interneta.

 Kako vi osobno danas živite, čime se bavite? Je li radio i dalje nešto što osjećate svojom vokacijom?

Živim skromnije nego prije, od jednog honorarnog posla do drugog. U međuvremenu čitam, slušam glazbu. Družim se s interesantnim i značajnim ljudima iz eno-gastro miljea, pa puno kuham i ugošćujem prijatelje koji, nakon večere, vade male vudu-lutkice, pa ih onda zajedno probijamo iglama i veselimo se kada nekoga zaboli trbuh, iscuri mu oko, dobije grbu ili se smanji na veličinu štakora, vrapca ili svinjice.

Kako vidite Hrvatsku za deset godina? 

Kao Terezin podbradak s vasobrkićevskim diplomskim radom – znači kao staru, neveselu i smežuranu, s lažnom diplomom iz znanja i poštenja.

U posljednje vrijeme regionalna glazbena scena cvate, premda se gotovo ništa od toga ne može čuti u radijskom eteru, osim na Radio Studentu. Je li to pogubno za domaću glazbenu industriju?

Već sam nekoliko puta odgovarao na slična pitanja. Stvar je prilično trivijalna: radiostanice sviraju “hitove”, a hit je ono što ljudi prepoznaju kao hit. E, tu nastupa famozna kvaka 22 – radio pojačanim puštanjem neke pjesme stvara hit, no programski direktori ne uvrštavaju pjesme, pogotovo domaće, koje po “istraživanju” među svojim slušateljstvom nisu prepoznate kao hit, a to, naravno, nisu jer se ne puštaju… Zato imate eter zatrpan starim stvarima Jure i Filma, Psihomodo popa, Prljavog kazališta, Dine Dvornika i ostalih, dok su mladi bendovi gurnuti na marginu. Ako se netko i uspije izboriti za ulazak na plejlistu, može očekivati da mu se pjesma vrti između tri i pet ujutro… Da ne pričam o tome kako format tretira regiju kao strano tržište, pa se bendovi ni na taj način, jer nisu komercijalni, ne mogu domoći etera.