Smisao kao lijek

Dnevnik 3

Tjerali su marketing, a istjerali – neviđenu sprdačinu! Pozivni natječaj za novi slogan Hrvatskih željeznica proizveo je lavinu duhovitih ismijavanja, iz kojih izvodimo zaključak kako Hrvatska ima spore željeznice i brze satiričare. Evo nekoliko dobrih prijedloga: “S nama Ana Karenjina nikad ne bi umrla”; “Mi nikad ne bismo izručili Antu Gotovinu”, “Selma nije stigla na fakultet”; “Mi prevozimo Godota”; “HŽ – jer stizanje na vrijeme je za Japance”; “Otkrijte Hrvatsku kakva je nekad bila”; “Trainstoppers”; “Kad kasnite, uvijek ćete biti uvjerljiviji ako se izvučete na naš račun”; “Mirko, pazi vlak! Hvala Slavko, sutra ti javim kako je prošlo”; “U svakom gradu, al’ u krivo vrijeme”; “Povratak biblijskim brzinama”…

Novinarka Vanja Vučković prepoznala je dobru temu dan prije konkurencije (Nova TV se, u duhu HŽ-a, priče sjetila tek idućeg dana), ispitala što Željeznice misle o fijasku, usnimila nekolicinu stručnjaka, pa njezin uradak nije bio puko telegrafsko nabrajanje najboljih dosjetki, već i dobra analiza. Za kratki prilog puna šaka brade!

RTL Danas

Hrvoje Krešić spreman je za svaki intervju, a kroz sam razgovor ide suvereno – nema tog sugovornikova kontrapitanja na koje će ostati nespreman. Milanović na njega ne reagira nervozno kao na Mislava Bagu ili Anku Bilić Keserović, pa smo u 14-minutnom intervjuu mogli čuti puno više supstance. Mogli smo, ali nismo. Premijer, naime, po svaku cijenu traži izgovore, kuka, izvlači se, petlja, ukratko “žalostan je jer je to tako”. Zašto nije promijenio javnu potrošnju? Zato što to traje “60 godina, jer je to kultura prema kojoj nešto meni pripada, nešto mene ide, bez obzira na to jesam li to zaradio ili ne”. Pa nije li on osobno izabran da mijenja tu kulturu? “Privatni sektor se”, kaže on, “kresao i smanjivao i unatoč tome ne izlazi iz krize.” Pa kako će, jadan ne bio, kad država sve pojede! Premijer se žali i na to da mu oporba ne daje nikakve ideje. “Opozicija koja je tu zato da predlaže, ne predlaže: nikakav, ni suvisao ni nesuvisao prijedlog nije dala.” Svašta. Pa oporba ne radi ni svoj posao, što bi radila njegov! I iz njegove oporbene faze pamtimo samo rečenicu kako ga bole prepone. Ipak, kako doznajemo, Milanović – koji nigdje nije uočio osobnu odgovornost – Hrvatskom bi vladao još jedan mandat. To je ta kultura o kojoj on govori, meni nešto pripada, ide me, zaslužio to ili ne. U slučaju još jednog mandata mogle bi se ponoviti riječi kralja Pira: “Još jedna takva pobjeda i gotovi smo.”

Drugi format

Psihijatar i neurolog Viktor Frankl davno je skovao logoterapiju, koja se može svesti na uvjerenje da čovjek čiji život ima smisao ili smislen cilj može nadvladati najteža iskušenja. Smislom se liječi, smisao daje snagu. Frankl je preživio Auschwitz, pa je itekako znao što govori – kao i naš Branko Lustig, čovjek koji je nakon iskustva najstrašnijeg mjesta ovog planeta odlučio napraviti sve što može da se to više nikad ne ponovi. Tamo gdje je kod drugih mržnja, kod Lustiga vidimo ljubav, tamo gdje kod gorih ljudi kulja poriv za osvetom, njega vodi ideja misije, ustrajnog objašnjavanja kako ne ubija Nijemac Židova, nego mržnja ubija ljude. Lustig ima 82 godine. Bogu hvala, njegov Festival tolerancije opet će krenuti u Zagrebu, a na njemu će se, kako je producent posebno naglasio, naći i film o jednoj kod nas nepoznatoj temi. Antisemitizmu u Poljskoj u prvih nekoliko poslijeratnih godina, o čemu je plastično govorila i serija “Naša majke, naši očevi”, koja se nedavno odvrtjela na HTV-u. Poljaci o tome šute, a ne bi smjeli.

Glas za čovjeka

Namjerio se junak na junaka! Branimir Bilić i Renato Matić opalili su jeremijadu kakva na našim dalekovidnicama odavno nije viđena. “Hrvatsko društvo je tvornica korupcije, ona je postala način i stil života od kojega ne odustaje nitko – to nije paralelni, nego stvarni sustav”, rekao je Matić u Bilićevoj emisiji “Glas za čovjeka”. I nije pogriješio.

Podsjetit ćemo kako je Hegel, jedan vrlo umni Nijemac, državu opisao kao “stvarnost moralne ideje”, kao “sliku i stvarnost razuma”. Ona je kod nas, naprotiv, leglo i izvorište kriminala, rodno mjesto naše društvene tragedije, kolektivnog posrnuća koje neće dobro svršiti. Dušan Bilandžić posvjedočio je o rodnom mjestu tog sustava sasvim precizno. Na jednoj od prvih sjednica Predsjedništva SR Hrvatske, Franjo Tuđman došao je s idejom da se plaće članova Predsjedništva povećaju sa 1.800 na 8.000 njemačkih maraka. “Franjo, pa iz čega će to naša privreda plaćati?” zapitao je užasnuti Bilandžić, ali je Tuđman odmahnuo rukom i učinio kako je zamislio. U socijalizmu, ta se pojava osuđivala pod imenom “voluntarizam”. Već 1992. i 1993. Tuđman je podijelio oko 400 stanova raznim kupljenim likovima: političarima, intelektualcima, sindikalistima, takozvanoj jurlinističkoj opoziciji. Država se tu s jedne strane odlijepila od realnog tla, od crne zemlje i odletjela u nebo fantazmi, a s druge tu je presječena svaka veza s ćudoređem. Te je besmislene odredbe (“kultura”) mogao ukinuti bilo tko, pa i Zoran Milanović, ali nije. Utoliko je ovo propadanje, propadanje s konsenzusom političkih takozvanih elita. Dok je u Njemačkoj država zbiljnost ćudoredne ideje, kod nas je ona tvornica nemorala, jedna od rijetkih koja nije dovedena do stečaja.

“Stranačko jednoumlje je u temeljima države i dok se ti temelj ne propitaju, neće biti ništa”, zaključio je Matić i to također nije zvučalo glupo. Hrvatska danas ima samo dvije frakcije jedne te iste stranke: desno krilo SKH-a otišlo je u HDZ gdje prakticira kriminal, dok je lijevo ostalo u SDP-u i prakticira posvemašnje neznanje.

Pred kraj emisije, Bilić je ispalio pitanje sezone: “Kad će u Remetinec ili pred hrvatske zakone različiti kalmete, linići, jakovčići, pa ja ću reći još i ježići, vrhovnici, pavići, todorići, štrokovi, končari, ispričavam se nekome od ove elite ako ga nisam nabrojio, i drugi dio bankarske, odvjetničke, pa i medijske mafijaške strukture, dakle jednog hrvatskog kutleraja?”

Nama se čini – nikad!