Tomislav Klatež
Netko je, relativno nedavno, slagao Tomislavu Čadežu da ima polemičkog dara, a Čadež jedva dočekao da povjeruje u još jednu zabludu o samome sebi, pa se dao u iskakanje iz žbunja, skakutanje oko gležnjeva, grebanje i cijukanje, jer takvi su dosezi tog dara. No što je tu je, imamo to što imamo, Čadež je naša predstečajna realnost, zaključili su urednici “Jutarnjeg lista”, pa su Čadežove polemičke pokušaje redovno počeli oglašavati na naslovnoj stranici. Čadež uživa, oko njegovih dirljivih nastojanja na planu stilizacije trača vrti se intelektualni život palanke, i napisat će što god treba samo da ostane važan ili da mu ostane umišljaj o važnosti. Dajte mu još lažnih ljevičara, još jugonostalgičara i hrvatofoba, još samoproglašenih boraca za ljudska i manjinska prava: svu će tu bagru Čadež nabosti na svoje oštro polemičko pero, jer je Čadež o svakome – a pogotovo o takvim podlacima i anacionalnim parazitima – načuo kakvu prljavu budalaštinu koju će spremno plasirati u novine.
Njegovi “polemički” arsenali obiluju tuđim nekretninama i pokretninama, iskonstruiranim prizemnim motivima i tjelesnim izlučevinama: to je najbolje što je svaka naša mala palanka uspjela smisliti da svede na svoju mjeru sve čemu zavidi, sve što joj smeta, sve što ne može razumjeti. Tomislav Čadež jednokratni je glasnogovornik šankova i deskova po kojima hrvatska intelektualna klatež domoljubno-domobranske provenijencije oplakuje svoju nedarovitost i kukavičluk: nevolja je samo u tome što ti šankovi i deskovi predstavljaju centralnu struju ovdašnjeg javnog života. Nevolja je ali nije ništa neočekivano, kao što je u skladu s očekivanjima i činjenica da šankovi i deskovi tokom svih ovih godina, na primjer, nisu uspjeli o “Feral Tribuneu” i njegovim osnivačima iznijeti ništa dublje i ozbiljnije od tračeva, neobjašnjive zlobe, izmišljotina te zavisti i s njom povezanih frustracija.
Od Čadeža se nismo nadali ni dubljem ni pametnijem – bilo bi to ravno očekivanju da će se, nakon svega, poslovni i profesionalni propalica poput Ninoslava Pavića povući u doživotnu osamu i šutnju, kad je već izbjegao zatvor – pa se ovdje nećemo opterećivati tom vrstom Čadežovih deficita. Pozabavit ćemo se, zapravo, samo jednim mjestom iz Čadežova sastava, mjestom koje zorno pokazuje što se dogodi kad se jedan podkapacitirani kazališni kritičar upne da bude originalan u blaćenju “Ferala” s pozicija ogorčenog i pravedničkog hrvatstva: u tom smislu, doduše, letvica je odavno toliko visoko podignuta da su i uravnoteženiji člankopisci iz Pavićeve štale redovno ispadali smiješnima. U Čadežovu slučaju, svjedočimo težem samoranjavanju.
Čadež je napisao da bismo se Viktor Ivančić i ja trebali ispričati, “prije svega obiteljima žrtava”, zbog ispovijedi merčepovca Mire Bajramovića, koja je 1. rujna 1997. objavljena u “Feral Tribuneu”. Iz te opširne ispovijedi Čadež uzima rečenicu-dvije u kojima Bajramović govori o broju ljudi koje je ubio. Ne zanima Čadeža što je Bajramović “Feralu” ispovjedio neusporedivo više istine nego onoga za što se zna ili za što se može pretpostaviti da je donekle plod bolesnog napuhivanja. A te smo dijelove objavili samo zbog odluke da ćemo sasvim poštovati autentičnost Bajramovićeva iskaza, da bi svatko za sebe mogao procijeniti vjerodostojnost njegova svjedočenja te napraviti barem skicu njegova psihološkog profila. Količina istine u njegovoj ispovijedi, pak, nije ostavljala prostor za dilemu – objaviti ili ne objaviti. Tomislava Čadeža ne zanima činjenica što su nekoliko sati nakon izlaska “Ferala” s Bajramovićevom ispovijedi uhapšena osmorica bivših pripadnika policijske jedinice Tomislava Merčepa: uz ostale, uhapšeni su Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak, Siniša Rimac i sam M. Bajramović. Ta ispovijed i to hapšenje bili su prvi, krajnje nevoljki, korak u pravosudnom rasvjetljivanju ratnih zločina nad civilima srpske nacionalnosti. Većina tada uhapšenih i optuženih do danas je već odležala pravomoćno dosuđene zatvorske kazne zbog zlodjela u Pakračkoj Poljani.
Proces protiv Tomislava Merčepa započeo je na zagrebačkom Županijskom sudu 2012. godine i još traje. Optužen je, prema zapovjednoj odgovornosti, za ratne zločine nad srpskim civilima na području Zagreba, Pakraca i Kutine: Državno odvjetništvo smatra ga krivim za više od četrdeset ubojstava i nestanaka, uključujući i zagrebačku obitelj Zec, te za mučenje i pljačku najmanje sedam osoba. Najveći dio dokumentacije za pisanje te optužnice proslijeđen je Državnom odvjetništvu iz Tužilaštva Haškog suda. Prije nekoliko mjeseci, ovaj potpisnik svjedočio je na suđenju Merčepu, i to uglavnom o Bajramovićevoj ispovijedi. Merčepov odvjetnik postavio je podosta pitanja, no ostao je bitno ispod Čadežovih dosega kad je riječ o relativizaciji zločina i zamjenjivanju teza u vezi s Bajramovićevom pričom. Odvjetnik, za razliku od Čadeža, ipak sebi nije mogao dopustiti da sasvim ignorira proteklih šesnaest-sedamnaest godina.
Čadež, naravno, može, jer njega ne zanimaju činjenice, optužnice, svjedočenja, dokazi, presude i slične nebitnosti. Njega zanima samo tko je koga kome poslao i u kojem je udbaškom centru moći skovana ta zavjera protiv Republike Hrvatske i njezinih certificiranih eskadrona smrti. On je opsjednut mračnim motivima i spletkarskom pozadinom, ali ne zato da bi otkrio istinu nego da bi je relativizirao, da bi je uvaljao u blato tračeva i glasina u kojima se tradicionalno koprca tzv. hrvatska javnost: to je Čadežov prirodni ambijent, to je okruženje u kojem uživa, to je njegov teren koji ćemo tiho napustiti, ostavljajući Čadeža da i dalje vjeruje u zabludu kako je ispravno postupio kad je svoje prokazivačko-ekshibicionističke talente i domoljubna čuvstva investirao u novinarstvo.