Tonči Kursar: Živimo u doba reducirane demokracije

Foto: Jovica Drobnjak

Docent zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Tonči Kursar nedavno je s kolegicom Anom Matan uredio zbornik “Demokracija u 21. stoljeću?”, okupivši rasprave niza domaćih i stranih autora o krizi predstavničke demokracije, iza koje stoji neravnoteža između korporacijskih interesa i interesa praktički svih ostalih skupina društva. O toj globalno aktualnoj temi razgovaramo uoči izbora za parlament Evropske unije, čiji je demokratski deficit također predmet analiza u zborniku.

Iako se EU smatra političkim okvirom u kojem se donose presudne odluke, uloga parlamenta još uvijek je slaba, odaziv na izbore nizak, a ni političari na njima ne nude rješenja za Evropu, već govore o tome kako će tamo štititi nacionalne interese, dok kampanju zapravo vode na domaćim pitanjima, poput ćirilice lani. Što pokazuju ti fenomeni?

Danas imamo problem da EU i nije mišljena kao standardna politička zajednica, iako joj se sve više tako prilazi. No ona to neće biti ni u skorije vrijeme zato što oni koji donose oduke o Evropi, a to se primarno odnosi na šefove velikih država i Evropsku komisiju, i nemaju takvu perspektivu niti im je ona neophodna da bi funkcionirali. EU je mišljena primarno kao jedna vrsta ekonomskog prostora za čije je uređivanje sasvim dovoljna sadašnja vrsta kompetencija Komisije, koja kao ima neku vrstu legitimnosti preko evropskih izbora, odnosno direktne potpore vođa većih nacionalnih država, dok one manje uglavnom statiraju. Stvara se povremeno atmosfera da bi moglo doći do evropske demokracije, no ovako postavljena EU za tim nema neke posebne potrebe jer bi to kreiralo jedan tip problema za koje ona ni tradicionalno, a ni u perspektivi uopće nema kapaciteta. To se odnosi na još striktniju koordinaciju života oko 500 milijuna ljudi i svega što ide s tim, a mislim da je malo političara koji su spremni uhvatiti se takvog zadatka.

Dva poraza ljevice

Nacionalne države postale su nemoćne u odnosu na globalne tokove kapitala kada je riječ o zahtjevima za socijalnom pravdom. Može li EU postati format u kojem bi se realizirali takvi zahtjevi ili je i ona samo kotačić u tom kretanju?

Koliko ja vidim, ono što EU nudi svojim građanima je to da ukoliko imaju problem u okviru svoje nacionalne jurisdikcije, načelno mogu otići potražiti sreću u bilo kojem drugom kutku tog zajedničkog prostora. To je jedan potpuno drugačiji koncept od onoga što smo mi očekivali od teritorijalno regulirane zajednice, što EU nije jer nije nacionalna država. Ona je primarno jedna vrsta prostora reguliranog određenim pravilima po kojima subjekti koji posjeduju kapital imaju prednost jer je to otvoreni prostor za njihove aktivnosti. Ostali su u poziciji da u okviru tog golemog prostora nude svoje usluge, nadajući se da će se u nekom kutku uspjeti realizirati. Očekivanja koja dio građana ima proizlaze iz koncepta nacionalne države, no EU im nudi samo neke prigode, bez posebnih obaveza prema njima kao pojedincima. Može li Unija s takvim postavljanjem prema svojim građanima biti konkurentna na globalnom planu, ostaje da se vidi. Do sada su njeni građani imali jednu prilično zavidnu socijalnu zaštitu u odnosu primjerice na azijske zemlje, a danas se nalazimo u situaciji da Unija, kao snaga koja ipak koordinira nacionalnim državama, faktički ide prema tome da održi konkurentnost snižavanjem troškova rada i socijalne zaštite.

Dio autora u zborniku navodi da je demokratski deficit EU-a posljedica deficita u državama članicama. Funkcija nacionalne demokracije kao mehanizma koji je osiguravao boljitak masama propada, a vi ne očekujete ni da će se EU razvijati u smjeru preuzimanja te funkcije?

Da, ona se neće moći u skorije vrijeme u tom smislu razvijati zato što ne postoje pretpostavke. Kada govorimo o demokraciji koja je štitila prava socijalno depriviranog stanovništva i onih koji isključivo nude svoj rad na tržištu, ona je bila na snazi od 1950-ih do polovice 1970-ih godina, dok je vladala jedna vrsta kejnzijanskog konsenzusa. Kada se on iz različitih razloga raspao, snage krupnije buržoazije počele su tražiti novi dogovor koji je uspostavljen na osnovu dvaju poraza lijevih snaga. Jedan je poraz ljevice na Zapadu s dolaskom konzervativnih vođa i uspostavom neoliberalnog konsenzusa, a drugi je pad Berlinskog zida i značenje 1989. godine, neovisno tko što mislio o komunističkim državama. Našli smo se u situaciji u kojoj se o demokraciji sve manje mislilo kao o mehanizmu koji služi i za poboljšanje socijalne perspektive deprivilegiranih slojeva. Naime, raspon problema o kojima se demokratski odlučuje sve se više reducira već posljednjih 30-40 godina. Smatrajući da su političari “nedovoljno ozbiljni” da bi značajnije odlučivali o tako važnim pitanjima kao što su ona o prometu novca, odnosno monetarnoj politici, to se polako izuzimalo iz nadležnosti. To je samo jedna od mjera kojima se demokracija reducirala na bavljenje nekim identitetskim odnosno moralnim pitanjima, a sve manje onim stvarima koje se odnose na materijalnu reprodukciju života. Iako korištenje demokratskih kapaciteta varira od zemlje do zemlje, to je reduciranje u osnovi neprijeporno.

Eksplozije nezadovoljstva

Demokratsko odlučivanje sve više gubi utjecaj jer je globalni kapitalizam prerastao nacionalne okvire u kojima ono djeluje?

Generalno je upravo tako. Demokracija je bila zamišljena za funkcioniranje u manjim ili srednjim nacionalnim državama, a globalni kapitalizam ju je naprosto prevladao. Ne samo u perifernim, nego i u drugim evropskim državama događa se pad odaziva na izbore, što je jedan od pokazatelja postupnog delegitimiranja poretka formalne demokracije. Na izbore će i dalje izlaziti građani koji su statični, odnosno vezani uz taj nacionalni teritorij u kojem demokracija formalno još postoji, poput radnika javnog sektora i umirovljenika. Međutim, bjelodano je da taj teritorij masovno napušta radna snaga koja se u njegovom okviru ne može realizirati. To ima katastrofalne učinke na one koji i dalje inzistiraju na mehanizmima nacionalne demokracije jer se njihov socioekonomski sistem naprosto neće moći reproducirati. Kao neku vrstu reakcije na to dobivamo povremene eksplozije nezadovoljstva, što je također jedna vrsta demokratskog djelovanja kroz artikulaciju bijesa, a za koje političke elite, kao što smo primjerice vidjeli u Brazilu, povremeno znaju kazati da su “primile poruku”. Uvažavanje poruka je, naravno, pokušaj gašenja vatre jer političari primarno nastoje pacificirati teritorij koji drže. Bez obzira na to koliko ovaj globalni kapitalizam vladao, oni su ipak primarne adrese na koje se usmjerava bijes uznemirenog demosa koji reagira jer postojeći mehanizmi ne funkcioniraju. Uvijek imamo nešto entuzijazma uoči izbora, pa smo i u Hrvatskoj 2011. kod dijela građana vidjeli zanos da će se stvari promijeniti. No one su se dodatno pogoršale, a da nacionalne političke elite još nemaju nekakav ozbiljan odgovor. Ako se generalno pogledaju rješenja u okvirima kojih djeluju, postavlja se pitanje koliko one doista imaju prostora za djelovanje.

Čini se da su političke elite u nezgodnoj poziciji jer su nasuprot raspoloženju birača često prisiljene provoditi imperative novog doba, a u Italiji i Grčkoj je zbog dužničke krize narod čak bio sasvim izbačen iz kombinacije. Hoće li takva situacija biti dugotrajna?

To je jedna dugotrajna situacija u kojoj će biti vrlo malo pozitivnih pomaka. Povijesno gledano, SAD je krajem 19. stoljeća imao vladavinu tzv. baruna. Međutim, javile su se određene političke snage koje su počele više računati na narod, što je poslije dovelo do promjena za Rooseveltovih godina. Doduše, desetljećima je trajalo to reagiranje na jednu situaciju ogromne neravnoteže između bogate manjine koja je postala dramatično neosjetljiva i deprivilegiranih masa. U svakoj zemlji dio političke scene mora naći odgovor na tu situaciju. Samo to očito neće ići brzo i vjerojatno će trebati jako dugo da se nađe neki adekvatan odgovor koji bi značio novu ravnotežu. Današnja politička arhitektura EU-a i njenih država pritom ne pomaže jer čak i kada se pojavi neki vođa koji je sklon ugroziti postojeći konsenzus, on ne može koordinirati svoje djelovanje s drugim takvim političarima ukoliko oni nisu na vlasti u drugim članicama. Znakovita je za to sudbina francuskog predsjednika Hollandea koji je krenuo s idejom promjene, ali je reterirao, uostalom kao i Mitterrand 1980-ih. Taj neoliberalni konsenzus još uvijek je čvrsta priča, on nije dovoljno načet i ne postoje dovoljno artikulirane političke snage, a snage koje djeluju unutar tog konsenzusa imaju puno više prostora da izmanevriraju one koji bi htjeli promjenu.

Konzumeristička kultura

Predstavlja li za demokratizaciju evropskog prostora problem i dugotrajna tradicija nacionalnih država?

To je svakako jedan problem, a drugi je ovo postojanje određenih snaga kojima sadašnja organizacija tog prostora ide na ruku. Zašto bi one razvijale jedan mehanizam s prilično nejasnim konzekvencama kada im ide dobro u okviru sadašnje organizacije? Bile bi eventualno važne političke snage koje bi unutar tog evropskog prostora mogle ponuditi neki program, međutim sada vidimo da primjerice francuski socijalisti postaju neraspoloženi prema EU-u. Uvijek postoji taj neki nesporazum između Unije kao velike cjeline i manjih jedinica u kojima je i dalje prisutan osjećaj da mogu upravljati svojom sudbinom, da nacionalna demokracija funkcionira i da je moguće utjecati na političare.

Ipak se u tom EU-parlamentu polako oblikuju evropske stranke koje se ideološki profiliraju. Je li to put prema nečemu?

Moguće da je to put, ali to će oblikovanje zaista trajati desetljećima, ukoliko se u međuvremenu ne dogodi nešto kataklizmičko što bi ubrzalo stvari. Danas u EU-parlamentu doista imamo obrise neke politike, kulise nečega što bismo mogli nazvati zajedničkom politikom, ali još smo daleko od stvaranja političke zajednice jer nema ozbiljne političke snage u Evropi koja s time zapravo računa.

Dosta ste pesimistični oko mogućnosti promjena putem demokratskog mehanizma. Može li se nešto postići samim promjenama u modelu demokracije?

Nisam totalno pesimističan. Mislim da ono što neki autori nazivaju “vrtloženje demosa”, a to je onaj oblik demokratskog djelovanja koji se realizira kroz mjestimične eksplozije nezadovoljstva, nije potpuno besperspektivno i da nije bez rezultata. Međutim, s druge strane vidim dosta problema u ideji da ćemo ovu formalnu demokraciju popraviti tako što ćemo imati više participacije građana, iako je to trenutno živahna priča u teoriji demokracije. Naime, kapitalistička demokracija bila je praćena specifičnim razvojem konzumerističke kulture, stvarajući iluziju da se možete realizirati u tzv. kartičnom kapitalizmu, dok je netko drugi plaćen da vodi brigu o zajedničkim poslovima. Zbog toga sam skeptičan, tim više što se zahtjevi za participacijom sudaraju s dominantnom snagom kapitalizma, pogotovo kada bi se postavilo pitanje treba li nam više demokracije u poduzećima.

Razočaravajućim su se, barem kod nas, pokazala i očekivanja od više direktne, naročito referendumske demokracije?

To samo govori da je moderna demokracija, iako je svi slavimo, uvijek bila jedna vrsta kontroverznog projekta. Nama se danas događa da je ljevica, koja je bila entuzijastična u traženju više referendumske demokracije, došla u situaciju da počinje odbacivati referendum u ime liberalizma. No ne moramo shvatiti te rezultate kao jednom za svagda zadane ako na politiku gledamo dinamično. Ovo treba uzeti uz veliku dozu opreza, ali ja bih ipak zadržao taj demokratski mehanizam neovisno o svim trenutnim implikacijama.