Ukrajinsko-arapska zima

Što bi kazao narod, oči mi iskapaše čitajući i čitajući nebrojene tekstove, umne i one druge, o ovome što se dešava u Ukrajini, a zapravo mnogo više mimo nje, unaokolo. Pri svemu tome ne izlazi mi iz glave Bliski istok i ono što je kroz evo tri godine i kusur napisano o takozvanom arapskom proljeću. Puno sam toga tamo vidio i vlastitim očima i, bitno je, uglavnom se ne poklapa sa silom napisanih tekstova. Tako je kako je.

Shvatio sam da u pričama o kobajagi arapskom proljeću isto kao i o kobajagi demokratizaciji Ukrajine postoje, uz ostalo, dva potpuno različita pristupa. Jedan je onaj koji uspostavljaju predstavnici akademskih zajednica i raznih, nebrojenih, “centara” za razne “studije” i slični. Drugi je onaj što ga sugeriraju ljudi mnogo bliži sili, ratovima i politici temeljenoj na čistoj interesnoj pragmi. Šta košta da košta, računato i u ljudskim životima. Tuđim, naravno.

U crno-bijelom razvrstavanju istina proizvedenih u ove dvije škole većina “akademaca” polazi od teorija o ljudskim pravima, međunarodnom poretku, od Povelje Ujedinjenih naroda, od sloboda, suvereniteta itd. Znam mnoge ubijeđene da je “arapsko proljeće” doista postojalo kao plod buđenja obespravljenih masa protiv diktatora, da je time okrenuta nova stranica istorije i da je, sve to skupa, manje-više uspjelo. Možda ne baš skroz, ali klica je zasađena i sigurno će proklijati. Predstavnici druge “škole”, surovo realniji, kazat će kako je priča o ljudskim pravima u svemu tome brutalno zloupotrijebljena, sve do farse. Geostrategija prostora i geostrategija energija jedino je što se u svemu računalo. Kako onda, tako i sada. Proljeću je dato lijepo ime, asociralo mu je čak i na onaj Prag ’68. a nije mu bilo ni nalik. Sve države “proljeća” razvaljene, totalitaristi uklonjeni, održali se naoružani. Asad još traje i trajat će, a kako su se tu preračunali organizatori spontanosti, duga je priča. I Egipat još traje jer je sila domaće vojske bila jača i lukavija od sile nametnute izvana.

Onda je došla Ukrajina. I ono što o njoj znamo i ne znamo. Znamo uglavnom ono što nam sugeriraju škole akademaca i raznih centara koji silno vole demokraciju i ljudska prava. Jedna njihova istaknuta članica kaže ovih dana javno kako su “inspiratori demonstracija u Ukrajini bile organizacije civilnog društva koje su se pobunile protiv Janukovičevog ugrožavanja prava na slobodu okupljanja i protiv visoko korumpiranog sistema”. I onda, onako usput i ispotiha nastavlja: “Kasnije su krenule i druge stvari…” Te druge stvari, diskretno pomenute, su čisti fašisti, neonacisti, ekstremni antisemiti, zločinci, snajperisti. Organizirani, podržani i de facto priznati onako kako je to bilo i u “proljeću” Libije, prethodno u Iraku, sada Siriji… Uz krvavu pozadinu sistema poznatih po borbi za ljudska prava kakvi su Saudijska Arabija, Katar, Turska itd.

Oni što se manje bave ljudskim pravima kao temeljima međunarodnog poretka spremni su hladno da kažu kako presedan sa Ukrajinom i Krimom, recimo, nije napravljen na relaciji Kosovo – Krim, već mnogo ranije, na primjer na relaciji Kuba nekad i NATO sad u Ukrajini. Geostratezi prostora i energije, po njima, ne ratuju zarad ljudskih prava. Oni ratuju za dominaciju sile, prava na žandaranje po svijetu i profitiranja od toga. Ukrajina i Krim jesu bili neutralni dok nisu pritisnuti preko noći da odaberu “ili – ili”. Rusija ili Evropska unija. Bez raketa u Ukrajini kojima je manje od 60 sekundi leta do Moskve, ili sa njima. U svijetu koji više nije jednocentričan mada stari “centar” to nije u stanju da svari. Kao i u svijetu u kojem je i takozvanim arapskim proljećem urušen bezbjednosno-energetski poredak, a od ljudskih prava napravljena šprdnja. Legitimiran je svijet u kojem postoje samo uspomene na vremena kada se Povelja UN-a koliko-toliko poštivala, a samo je sila ostala kao argumenat. Da to neće izaći na dobro pametnima je bilo sasvim izvjesno, ali akademizam je odavno izgubio smisao pred realnošću sile i onih što su se opasno zaigrali, vjerujući da su “posebni”.

Arapsko proljeće je mrtvo, a ono pripremano ukrajinsko već je prekriveno debelim snježnim pokrivačem. Pupoljak tu nema šanse. Stvari su bizarno iste. U osvajanje takozvane demokracije, a za interese centara daleko od Tripolija, Kaira, Damaska, u igru su gurnuti najgori mogući teroristi, proglašeni “oslobodiocima”. Kao u Ukrajini. Gori od onih koji su srušeni. Da paradoks bude potpun, Kairo je “odbranjen” vojnim udarom koji je za mnoge danas bolja solucija od Muslimanske braće. Taj “uspjeh” (da budemo cinični) u Tripoliju se, nažalost, nije desio. U Siriji, Asad bi danas na svakim poštenim izborima dobio većinu. Zato što je alternativa koju Sirijcima nude “demokratski centri” iz velikog svijeta za njih stotinu puta gora. Bio sam tamo i to vidio nedavno.

Priča o početku drame tamo je danas već šablon, kao u Ukrajini. Prvo doista pravedni zahtjevi studenata i onih “centara”, a onda su “krenule i druge stvari”. Krađa revolucije: instruktori izvana, ekstremisti iznutra, poznate obavještajne službe, rušenja, snajperi… Kada je pala krv, bilo je kasno za povratak. I tako do danas. U Siriji potpuno, a možda i nepovratno razorena zemlja, više od sto hiljada mrtvih. Zemljom hara stotinjak hiljada najgorih zlikovaca, fanatika i terorista prozvanih na Zapadu “umjerenim borcima protiv totalitariste”. Naravno, Asadov “totalitarizam” objašnjenje je tu samo za naivne.

Posljednja vijest iz Sirije kaže da se više stotina Čečena, najkrvavijih koljača iz Sirije, sprema za prebacivanje na drugi front, u Ukrajinu. Tamo ih nestrpljivo čekaju. Desni sektor, onaj profašistički “revolucionaran”, doveden i organiziran kao one “kasnije druge stvari” u interpretaciji pomenute aktivistkinje, u ponedjeljak je provaljivao u Parlament u Kijevu. Prvi val demokratizacije, po njima, nije uspješan. Dileme nema, oni sigurno, kao i teroristi u “arapskim proljećima”, ne krče puteve ljudskim pravima, već interesima uklopljenim u imperijalne strategije. Međunarodno pravo, poredak i pravila igre već su uklonjeni. Put za razna lažna proljeća a zapravo zime širom je otvoren. Na iste ili slične načine kao jučer na Bliskom istoku, danas u Ukrajini, a sutra ko zna gdje… Šta će o tome ko kazati, posebno kibiceri sa distance, doista je postalo manje interesantno od onoga što rade piromani, u ime ljudskih prava. Preko leđa i ljudi i prava.