Užitak u pisanju

Tomaž Šalamun: Godišnje doba (sa slovenskoga prevela Ksenija Premur, Naklada Lara, Zagreb, 2013)

Književna je kritika uvijek, posebno u sferi onoga u nju imanentno utkanoga i neizbježnog osobnog, svjesnog i nesvjesnog zbira različitih uokvirujućih konteksta, na neki način i ispovijest. Ispovijest, naravno, o samom iskustvu čitanja, ali i sinkronijsko-dijakronijski pregled stanja onih konteksta i čitatelja/kritičara pod njihovom dominantom. Kritika se, dakle, eksplicite trudi više ili manje formalizirano izreći dotad neizrečeno o tekstu i iskustvu čitanja, ali i, obično nešto implicitnije, skicira i kritičarev horizont očekivanja te formativni kanon; iole pomnijem čitatelju otkriva štošta što bi prozvani kritičar, u ime neke neodržive “objektivnosti” i “nepristranosti”, moguće htio prešutjeti.

Kako sam o Šalamunu, u različitim kontekstima, pisao već u više navrata, ostaje mi samo da ono što je iz apostrofiranih tekstova čitljivo još jednom, kako ispovjednom i priliči, pomalo ritualizirano ponovim: Šalamun je za mene kao kritičara jedan od najznačajnijih živućih svjetskih pjesnika, a za mene kao pjesnika/čitatelja (koliko god te dvije uloge bilo teško ili nemoguće razdvojiti), jedan od najvažnijih pjesnika uopće. Njegove su mi pjesme, uz nekolicinu drugih autora, još u nekim ranim danima otkrile poeziju s velikim P, zapravo jedinu moguću poeziju, i izmakle taj označitelj iz učmale baruštine raznoraznih “Rodova o jeziku”, “Horvatskih domovina” i sličnih nacional-identitotvornih bezvezarija. A to otkriće mi je, u ispovjednom je maniru dozvoljeno, pa možda i nužno reći, iz temelja i na više načina promijenilo život.

Potvrde da u tome nisam jedini pristižu sa svih strana: Šalamun je najprevođeniji i međunarodno najprisutniji slovenski pjesnik (preko sedamdeset svezaka pojavilo se na stranim jezicima), a snažno je utjecao na sada već generacije, prije svega američkih autora. Pritom treba imati na umu da nije riječ o pukim epigonima – već i zato što je Šalamunov u principu jednostavan i formalno nezahtjevan no jedinstveni stil gotovo nemoguće imitirati: Šalamun je kao Ramonesi, praktički je nemoguće pisati kao on a da to nije isprve očito. U toj njegovoj inačici “poetike triju akorda”, već zloglasno produktivnome pjesniku (preko četrdeset knjiga stihova) ipak savršeno uspijeva da, posljednjih godina, možda i desetljeća, ne donoseći ništa presudno formalno niti tematski novo, neprestano piše i istovremeno ostane uvijek svjež i uzbudljiv, iz pjesme u pjesmu, iz knjige u knjigu, iz stiha u stih.

Još jedan takav obrtaj nepresušnoga pjesničkog perpetuum mobilea donosi i posljednja na hrvatskom otisnuta, izvorno 2010. objavljena knjiga: sve toliko puta već opisane odlike Šalamunovog gustoga lirskoga toka moguće je ispratiti i ovdje. Sastavljeno, uz nekolicinu astrofički organiziranih i jednu field composed poem, uglavnom od distiha, “Godišnje doba” opet čeprka po nepreglednoj riznici popularne i visoke kulture, osobnih i službenih povijesti i amalgamira ih u divlju i čudnu tvorevinu u kojoj zaista anything goes, u kojoj vlada, kako kaže naslov jedne od pjesama, posvemašnja parataksa. Ova standardno duhovita i bizarna sezona – slalom, naravno, svim sezonama – čita se brzo i sukcesivno, i iz njega je teško izdvajati pojedinačne pjesme; osamljene, one nerijetko gube nešto od svoje magije.

Čovječe! Koristi me češće!, reći će pjesnik u pjesmi “Bijelo polje”. I to je zaista dobar, možda i nužan savjet. Jer, kruh je na krvi namazan.