Veš života i smrti

Salonske teme hlape na trgu; nema potrebe otvarati onu o društvenoj relevantnosti suvremene umjetnosti u smislu njezine „komunikacije“, kad ste uvučeni u konkretan materijalizam susreta. Što govori prizor izvješene radne odjeće, tvorničkih halja ili kuta, na ogoljenoj površini maloga gradskog trga? Ako i ne znate da ste u epicentru deindustrijaliziranog gradića, avet bijele radničke kute na to će vas brutalno podsjetiti. Radničke krpe izložene na vjetrometini povući će i čitav kompendij loših emocija, dovući će publiku do grozne asocijativne stanice, podsjetiti na najgori propust u nekoj radnoj zajednici – na „grijeh nečinjenja“.

Pretpostavljamo, taj se asocijativni scenarij odigrao strelovitom brzinom 4. travnja oko podne, u susretu s radničkim vešom podignutim na tri metra visine posred križevačkog Trga J. J. Strossmayera, njegovom gradskom pročelniku Anđelku Nervi, kad je odlučio zabraniti perfomans “Križevčanka” umjetnice Selme Banić i zagrebačkoga kolektiva BLOK. Ali pazite, nije lako naći racionalni razlog zabrane vješanja rublja, makar i radničkih krpa u javnom prostoru – nije li glupo zabraniti nešto tako benigno? I kako ćete, kao gradski činovnik, objasniti da ne zabranjujete performans zbog čina vješanja veša nego zbog njegove metaforičke bagaže koja, dakle, nije benigna? Nije jednostavno, nelagoda izvješenog rublja nosi težak emocionalni teret – ne govori o životu, nego o smrti.

Članice kustoskoga kolektiva BLOK Ivana Hanaček, Ana Kutleša i Vesna Vuković za Novosti zato prepričavaju događaj, objašnjavaju logiku prostora i teme tog mudrog performansa. Križevci: prvi motiv teme. Grad danas industrijski mrtav. – Radnik, Čelik, Kalničanka, Plastor, Tiskara, TD Slon inžinjering, Mlinar, Zelinka, Križevčanka… neki su u nizu ugašenih tvorničkih pogona u Križevcima, o čemu nećete pronaći nikakvu informaciju na službenim stranicama Grada. O njima nema spomena ni na Wikipediji. Grad se počeo industrijalizirati 1903., kad je osnovan Mlinar koji je potiho ugašen, doslovno sravnjen sa zemljom (tek) prošle godine. Intenzivna industrijalizacija počinje u drugoj polovici 1940-ih – počinju naše sugovornice.

– O problemima deindustrijalizacije i nezaposlenosti u Križevcima nisu napravljene analize, nema tih tema u javnom diskursu. Ali, ako krenete pješice s juga, sa željezničke stanice prema gradu, dočekat će vas eutanazirani tvornički pogoni. Najprije Križevčanka, industrija mesa i mesnih prerađevina, čije sistemsko uništavanje počinje početkom devedesetih, u pretvorbi i privatizaciji, da bi je u potpunosti ugasili 2007. Zanimljivo, s posljednjim izdisajima Križevčanke u gradu se uređuju Strossmayerov i Nemčićev trg, za što je potrošeno nevjerojatnih 12 milijuna kuna, a betonizaciji ključnog mjesta okupljanja građana prethodila je sječa stabala, koja je naišla na proteste artikulirane u akcijama “Ne križaj Križevce”, na koje se gradska vlast oglušila – objašnjava BLOK.

Intervencija “Križevčanka” rezultat je suradnje dvaju festivala, križevačkog Cultureshocka (koji je, svjedoči organizatorica Jelka Vukobratović, na aktualnom natječaju Ministarstva kulture dobio 0,00 kuna za obilježavanje desetogodišnjice) i zagrebačkog UrbanFestivala. Istražujući žensku povijest grada, umjetnica Selma Banić naišla je na Magdu Logomer Herucinu, Križevčanku koja je prije dva i pol stoljeća najprije bila optužena za vještičarenje, a potom dekretom carice Marije Terzije oslobođena smrtne presude. Kako je lov na vještice nekad bio dio sistemskog obračuna sa ženama, otimanja njihove imovina i prisvajanja njihovog rada, pokušale su u urbanom prostoru Križevaca ponovno postaviti to pitanje: tko su i gdje su današnje križevačke vještice, Magde: – Kojim se suvremenim mehanizmima oduzimaju socioekonomska prava, ali i zajedničko vlasništvo i zajednički prostori u novoj rundi izvlašćivanja? Pitanje nužno vodi do suvremenosti deindustrijalizacije. A prilikom posjeta napuštenim pogonima Križevčanke, naišle smo na scenu koja je ostavila snažan dojam: u bivšem vešeraju još su visjele kute, kao da čekaju na radnike i radnice koji ih trebaju navući, kako su to desetljećima činili – pripovijedaju nam autorice.

Dozvola za umjetnički rad u javnom prostoru pretvorena je, brzom intervencijom pročelnika Nerve, u kompromisnu privremenost instalacije od par sati, a ne par festivalskih dana. Isti je činovnik, pogađamo, bio glavni promotor „obnove glavnog trga“. – Nakon tzv. uljepšavanja, Trg je izgubio društvenu funkciju. Danas je to brisani prostor, ispražnjeno mjesto (proizvodnje) zajedničkog – objašnjavaju članice BLOK-a.

Instalacija nije uključivala ‘samo’ radnički veš, publici se dijelila i literatura koja u formi plakata ženske anatomije kobasičaste utrobe i poruka “Križevčanka s vama kroz život”, “Spaljena na ovom trgu” i „Mir kolibama, rat palačama!“ (stilizacija Selme Banić) ukazuje na položaj nezaposlenih i obespravljenih Križevčanki, kao i svih žena.

– Uz razapete kute nagrižene od vlage i s još uvijek vidljivim imenima radnika koji su ih nosili, intervencija je uključivala i akciju malih bijelih plakata u DIY-estetici, koji su uz srednjovjekovni anatomski prikaz raskasapljenog/raspucanog ženskog tijela sadržavali i podatke o broju žena koje danas žive u Križevcima od poljoprivrednih poslova i o broju onih koje uopće nemaju prihode; riječ je o svakoj trećoj ženi – objašnjavaju kustosice, dodajući kako statistički podaci iz 2011. govore da 3774 Križevčanke žive bez prihoda, a sada ih je i znatno više.

– Tekstilna intervencija “Križevčanka” dogodila se u petak, a gradske vlasti su u subotnje jutro uklonile instalaciju i šlampavo je premjestile na manje vidljivo mjesto – govori kolektiv BLOK.

A što veli publika? Petkom je živo u Križevcima, ljudi iz okolnih sela dolaze u grad s navikom sajmenog dana, manifestacije zavidne višestoljetne tradicije, koja je ukinuta lani: – Puno se ljudi, starih i mladih, skupilo na Trgu, jedva čekajući ikakav razgovor o svakodnevici, nezaposlenosti, poljoprivrednoj mirovini od 600 kuna, devastaciji starog parka – zaključuju naše sugovornice slučaj “Križevčanka”.