Endehaška kulturna politika
Rory Yeomans: Visions of Annihilation: The Ustasha Regime and the Cultural Politics of Fascism 1941-1945 (University of Pittsburgh Press, 2013)
Uskršnje proglašenje NDH poslužilo je režimu za široko korištenu stilsku figuru o “uskrsnuću” hrvatske države. No posrijedi nije bio tek prigodni šlagvort nastanka države. Britanski povjesničar Rory Yeomans u “Vizijama uništenja” navodi kako je sakralizacija politike bila središnji element kulturne politike NDH. Značaj koji je imala vidljiv je i iz toga da nije u bitnome evoluirala niti se modificirala kroz sve četiri godine ustaškog režima, čak ni nakon ideoloških promjena između kraja 1941. i sredine 1942., kada je “revoluciju krvi” zamijenila tzv. revolucija duše.
Ustaše su se još od vremena imigracije predstavljali kao najbolji katolici. To ih je određivalo spram pravoslavnih Srba, ateističkih komunista, religioznih Židova i urbanih liberala. I dio klera tako ih je vidio. Svećenik i ustaški službenik Dragutin Kamber povodom prve obljetnice NDH u “Vrhbosni” je napisao da su ustaše najbolji katolički vjernici. Uz bombu, pištolj i nož, krunica je bila sveprisutan simbol ustaštva. Oštar kontrast između ekstremnog nasilja ustaških odreda smrti i deklarativne katoličke pobožnosti pritom se nije mogao izbjeći.
Ali usprkos očitoj kontradikciji, nasilje režima i imidž pobožnosti bili su nerazmrsivo povezani. Ustaška ideologija slavila je ubijanje, kao i samožrtvovanje i samoodricanje. Njezini rituali i imaginarij bili su natopljeni mističnim i sakralnim jezikom mučeništva, smrti i uskrsnuća. Apologija krvi i kult smrti miješali su se s katoličanstvom. A nekrofilne “vizije uništenja”, često čitavih naroda, reproducirane su kao fantazije regeneracije: nacionalnog “uskrsnuća” proizišlog iz sveopćeg, pročišćavajućeg nasilja.
Državna religija bazirana na mučeništvu, žrtvi i ponovnom rođenju trebala je stvoriti temelje NDH; druge glavne sastavnice kulturne politike bile su uspostavljanje antiburžujske i antikapitalističke nacionalne zajednice, stvaranje ustaškog muškarca-ratnika i hrvatske žene-roditeljice, čišćenje nacije od moralne degeneracije i kult mladosti. Pritom se u divinizaciji poglavnika, države, nacije i krvi nije vidjela blasfemija, već suprotno – potvrda katoličanstva. Proturječja su bila imanentna takvoj kulturnoj politici. Nekrofilija se povezivala s kršćanstvom, a stvaranje novih vrijednosti s obnovom onih tradicionalnih. No slične kontradikcije obilježavale su sva fašistička društva.
Rory Yeomans u tim kontradikcijama nalazi ideološke nedorečenosti, ali i određene poveznice: ovisnost o vanjskim uzorima te miješanje dnevne politike i podsvjesnih impulsa. U bitnome, “Vizije uništenja: ustaški režim i kulturne politike fašizma 1941-1945” studija je kulturne politike masovnog uništenja. Zbog ograničenog prostora, Yeomans ne analizira rasnu politiku režima, kampanju uništenja Srba, Židova i Roma, stav Crkve prema režimu i odnos javnosti prema njemu. I unutar same studije kulturne politike Yeomans izbjegava određenu kontekstualizaciju. Tek uzgredno spominje književnike koje je režim smaknuo, ne navodi uhićenje Meštrovića, Kovačićevu “Jamu”, masovni odlazak u partizane članova zagrebačkog HNK-a, akciju stadion (kada piše o režimu i mladima) ili primjer Hajduka (kada piše o nogometu). Očito, sve to smatra dijelom antifašističkih gibanja i antifašističke kulture.
Pogled koji Yeomans zauzima je iznutra prema van. Prije svega, zanima ga način na koji je režim koristio popularnu kulturu da bi legitimizirao kampanju masovnih ubojstava, deportacija i progona tzv. stranaca. I općenito, način na koji je režim uopće povezao ideju kulture i politiku genocida. Ne treba ni napomenuti da su određeni elementi te endehaške kulturne politike u ovom ili onom obliku prisutni još i danas.