Gravitacija bez specijalnih efekata

Bez obzira na to kako se činilo, (digitalna) tehnologija nije i nikada neće ni dosegnuti, a kamoli zamijeniti čovjekovo (analogno) tijelo. Naprotiv, što je više strojeva, aparata, čipova, “mreža” i drugih rascjepkanih eksteriorizacija naših vlastitih osobina i sposobnosti, to je ono nedokučivo jedinstvo materije i duha fascinantnije, uzbudljivije i – važnije. Tehnološki ušminkano izobličenje te istine vidljivo je posvuda, ponajprije u masovnoj opsjednutosti našeg doba izgledom i (pseudo)zdravljem, no i njezino pravo lice, da ne kažemo tijelo, još se uvijek može u svoj svojoj punoći i ljepoti doživjeti na barem jedan način, u najsuvremenijoj od svih suvremenih umjetnosti – suvremenom plesu.

Pokazale su to i (najmanje) dvije predstave ovogodišnjeg Beogradskog festivala igre, dvotjedne travanjske manifestacije koja pod selektorskom i voditeljskom palicom koreografkinje i balerine Aje Jung u srpski glavni grad već jedanaest godina dovodi “istaknute baletne i suvremene kompanije, poznate koreografe i aktualne produkcije”. Riječ je o “Minus jedan” velikog izraelskog plesača, koreografa i pedagoga Ohada Naharina, u izvedbi također Velikog kanadskog baleta iz Montreala, i “Hans was Heiri” (“Šija je bila vrat”) švicarskog teatra Zimmermann & de Perrot.

U plesnom kaleidoskopu “Minus jedan” dugogodišnji umjetnički voditelj izraelskog Batsheva Dance Companyja transformirao je i transponirao za tridesetak plesača kanadskog baleta segmente sedam svojih prijašnjih radova, dijelovi kojih su izvođeni i u sklopu dviju Batshevinih produkcija, “Deca Dance” i “Projekt 5”, što ih je svojedobno imala priliku vidjeti i zagrebačka publika. Samo naizgled sastavljen od labavo povezanih intimističkih sola u mnoštvu, žestokih ritualnih katarzi u kolektivu (minus jedan), snažno-suptilnih dueta, cirkusko-baroknih ekstravagancija, mističnih posvećenja, ispovjednih sekvenci, nastojanja da se i druge uvede u ples…, “Minus jedan” je svjedočanstvo ne samo vrhunskih dosega suvremenog plesa, nego i mnogih, ponekad i kontradiktornih raspona ljudskoga bića.

Nepredvidivost i eluzivnost Naharinovih koreografija s jedne strane, te snažna prisutnost i opuštena preciznost njegovih plesača s druge, kao i raznolika i raznorodna glazba i jasno svjetlo, stvaraju začudan, posve osoben svijet, u kojemu se prepoznaju utjecaji najnovijih spoznaja, duhovnih i plesnih tradicija, Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, različitih umjetničkih područja i stilova, no koji ipak ponajviše određuje autorovo “ignoriranje svih mogućih koncepata i mogućnosti” (pa i samog koncepta “ignoriranja svih mogućih koncepata”). Gotovo ascenografske, jednostavnih kostimografija, povremeno svedene na pantomimske ili ritualne “signale” što u prvi plan stavljaju ruke, Naharinove bogate minimalističke koreografije upućuju na ogromnu unutarnju snagu, finu napetost neprestano na rubu erupcije, “suživot umora i elegancije”…

Izvrsni plesači Velikog kanadskog baleta – čiji je umjetnički direktor Gradimir Pankov na festivalu dobio nagradu koja se dodjeljuje ovdašnjim stvaraocima afirmiranima u inozemstvu – na pozornici su u cijelosti, tijelom i duhom, što stvara nezaboravan, osupnjujući emotivni doživljaj: za razliku od nekih drugih izvedbi, publika je čak i u (za ples) ogromnoj, do kraja popunjenoj Velikoj dvorani Sava centra bila preplavljena onime što se danas često (tehnologizirano) pojednostavljeno naziva “energijom”, a što se “vidi” jednako kao što se i pleše – čitavim bićem, te ga nije moguće bez gubitka razložiti (u riječi).

Osim te osupnjujuće prisutnosti, u Naharinovim djelima redovito se osjeća i u novijem suvremenom plesu, naročito kod tako velikih, da ne kažemo spektakularnih produkcija, nerijetko zanemaren angažirani, gotovo avangardni aspekt. Kao što to u “Minus jedan” pokazuje i doslovno, ali ne i banalno, hrabro dovođenje publike na pozornicu ili niz solističkih plesnih i verbalnih ispovijedi nekolicine plesača, društvo/kompanija je spoj (iznimnih) osobnosti otvoren za sve s dobrom voljom, a ne hermetična tvornica za izbacivanje replika ili strojeva; u suprotnom, u pozadini je uvijek prisutan element pobune, nezaustavljivo oslobađanje od svih oblika nužnosti, pa i onih zajednice.

Mnogo od prethodno istaknutoga vrijedi i za švicarski dvojac Zimmermann & de Perrot i njihovu otkačenu trupu izvođača iz svih krajeva svijeta. Pa ipak, radi se o nečemu sasvim drugačijem, da ne kažemo suprotnom: dok je Naharin svevremenski suvremen, koreograf i plesač Martin Zimmermann i eksperimentalni skladatelj i DJ Dimitri de Perrot jasno upućuju na čovjeka početka 21. stoljeća, gotovo izluđenog od ubrzanja i vrtnje u krug, ali i suočenog s izazovom nečeg posve novog, potpunom promjenom perspektive… U ovom komadu to je genijalno scenografski materijalizirano u (ob)liku velike kockaste, četverosobne “kuće za lutke” koja se, poput još jednog kaleidoskopa, dobar dio predstave okreće oko svoje horizontalne osi za 360 stupnjeva, dok njezini uvrnuti stanovnici prkose svim zakonima (fizike), stvarajući neočekivane i osebujne odnose i “uzorke”.

Čista konceptuala koja ruši sve predrasude o konceptuali: urnebesna od početka do kraja, potpuno probijanje svih granica, raspad sistema… Ali nema tu nikakvog kaosa, naprotiv: neupitna, gotovo neviđena disciplina i vještina izvođača prelaze u potpunu slobodu, u radost igre koja neprestano iznova raste i razvija se u samom trenutku izvođenja na pozornici, pri čemu je uglavnom diskretna glazba uživo Dimitrija de Perrota samo naizgled manje važna.

Ima tu i cirkusa, i kazališta, i vizualnih umjetnosti, i filma…, ali u konačnici “Hans was Heiri” nekako je ipak najbliže suvremenom plesu, baš zbog te cjelovite pokrenutosti i bezvremenske prisutnosti sedmoro umjetnika. Među najnezaboravnijim dijelovima predstave svakako su onaj u kojemu neumorni plesač Dimitri Jourde hoda po izvanjskim stranicama gigantske rotirajuće “kutije”, nalik Malom Princu na nekom četvrtastom, umjetnom “planetu”, kao i “sat joge” u kojemu Tarek Halaby demonstrira svoj raskošni komičarski talent. A vrhunac je zasigurno trenutak u kojemu aerialistica i kreatorica vlastitog “vertikalnog teatra” Mélissa Von Vépy, poput neke dobre vile, doslovno lebdi s uzlazeće-zalazećeg vrha “kuće”, zaustavljajući i nadilazeći i samo vrijeme.

Ona, kao i ostatak uigrane ekipe – kontorcionistica, akrobatkinja i plesačica Methinee Wongtrakoon i cirkuski umjetnik Gaël Santisteva – svladavaju gravitaciju bez ikakvih specijalnih efekata i nezgrapnih kapsula, te izvode vratolomije koje se, barem ne tako elegantne i začudne, zasigurno ne mogu vidjeti u skupim filmskim produkcijama, pa ni u ekstra-turbo-novim videoigrama ili animiranim filmovima.