Kronika

Iskrivljena percepcija vukovarske policije i medija

Napad na nedužne, a ne “sukob navijača”

Nemili događaj mogla je sprečiti policija da je te subote bila na svom uobičajenom mestu, pokraj vukovarske pijace 

Iako je policija tučnjavu u vukovarskom kafiću Džoker koja se dogodila prošle subote, okvalifikovala kao sukob sportskih navijačkih grupa, očevici i učesnici tog događaja tvrde da nije bilo tako.

– Nije to bio nikakav sukob navijačkih grupa. Mi nismo bili nikakvi navijači, već obični gosti kafića. Napali su nas dok smo mirno sedeli i pili kafu. Bilo nas je sedmero, a među nama jedna devojka i jedan stariji čovek. Dvanaest napadača je upalo u lokal. Jedan je uzviknuo “Gde ste četnici!”, bacio na nas barsku stolicu i započeo tuču, a ostali su mu se pridružili. Devojka koja je bila u kafiću počela je vrištati i nju su pustili napolje. Razbili su mi glavu na dva mesta, nisam video da li pepeljarom ili čašom jer su me udarili s leđa, ispričao nam je Neven Grbić, mladić koji je povređen u napadu huligana tog subotnjeg prepodneva.

Zajedno sa još trojicom mladića, među kojima su bili i vlasnici kafića, braća Bojan i Davor Dukić, ovaj 24-godišnjak je završio u vukovarskoj bolnici, ali na sreću nema većih posledica po zdravlje. Dan posle nam je rekao da ga još boli glava po kojoj ima čvoruge od udaraca, dobio je Šancov okovratnik, a boli ga i noga. Jedan od mladića je teže povređen.

– Momku koji je bio pored mene su slomili nos i prebačen je za Osijek. Nas trojica smo ostali u vukovarskoj bolnici i pušteni smo dva sata posle događaja, priča Neven i dodaje kako su iz bolnice odvezeni u policiju na ispitivanje. Pored četvorice napadnutih, u bolnici su završila i dvojica napadača. Policija je za ostalima tragala po čitavom gradu, a angažovani su i pripadnici interventne jedinice. Većina napadača nije iz Vukovara.

Nakon prvih izjava policijske službenice za odnosu s javnošću Policijske uprave Vukovarsko-sremske Marijane Maje Barbarić da je reč o sukobu navijačkih grupa i policija se u kasnijem saopštenju ispravila.

– U ugostiteljskom objektu u Vukovaru, u Lokvanjskom sokaku, u subotu, 26. aprila, nešto pre podneva izbio je verbalni, a potom i fizički sukob u kojem je učestvovalo više osoba. Pravodobnim postupanjem policijskih službenika utvrđen je identitet sedmorice učesnika sukoba od kojih su šestorica zatražila i lekarsku pomoć. Kriminalističko istraživanje ovog događaja i dalje traje s ciljem utvrđivanja identiteta ostalih učesnika, kao i utvrđivanje okolnosti koje su do ovog sukoba dovele, navedeno je u saopštenju.

– Nasilnici su u Vukovar došli s namerom da to urade, da se tuku i izazovu nered. Kretali su se kroz tržni centar, prošli pored obližnjeg lokala Atina u kojem nije bio nikog jer su ljudi već uglavnom otišli s pijace, i onda su išli redom dok nisu došli do Džokera. Videli smo ih kad su prilazili. Neko im je verovatno rekao da se tu okupljaju Srbi jer su nas nazvali četnicima. Međutim, to nije istina jer u kafić uobičajeno dolaze i Hrvati. U kafić dolaze i roditelji s decom, srednjoškolci i stariji ljudi, pojašnjava Neven. Prema njegovim rečima bilo ko od njih, da se zatekao u tom trenutku, mogao je stradati.

Nemili događaj mogla je sprečiti policija da je te subote bila na svom uobičajenom mestu. Policija je, inače, za vreme pijačnih dana u Vukovaru kada je veća koncentracija ljudi na tom prostoru, dežurala u jednom kombi-vozilu na obližnjem parkingu. Međutim, u trenutku napada, nije ih tamo bilo. U blizini su se, na sreću, zatekla dvojica inspektora koji su neke od napadača sprečili da pobegnu.

Nakon što se vest o incidentu proširila okolinom, uveče je na centralnom vukovarskom  trgu  održan protest dvadesetak mladih ljudi iz Hrvatske i Srbije koji su se u tom gradu okupili na radionici u okviru projekta prekogranične saradnje. Inicijative mladih za ljudska prava iz Zagreba i Beograda osudile su ovaj incident.

– Ovo nije bio nikakav navijački izgred nego sukob u kojem su stradali nedužni ljudi.  Ovim protestom mladi ljudi iz Srbije i Hrvatske jednoglasno osuđuju ovaj čin nasilja. Vukovar ima drugačiju perspektivu i trebao bi u svet da šalje drugačiju sliku od ove, poručili su mladi noseći transparente s porukama  – “Vukovar mira, jednakosti, slobode, ljubavi” ispisane na latinici i ćirilici.

Povodom ovog događaja oglasilo se i Zajedničko veće opštine osudivši neobjektivno izveštavanje policije i medija.

– Iako je bio u pitanju napad jedne grupe (Hrvata) na drugu, manju grupu ljudi (Srba) većina medija je zahvaljujući neobjektivnosti policije sve okarakterisala kao sukob navijačkih grupa što ne odgovara istini, navodi se u saopštenju i dodaje da većina napadača nije iz Vukovara, ali da je među njima bilo i Vukovaraca koji su ih naveli na pomenuti kafić.

Da policija izdaje neobjektivna saopštenja  nakon ovakvih incidenata nije prvi put, navode u ZVO-u i zaključuju da ovakvo obmanjivanje javnosti može dovesti do eskalacije situacije i još gorih incidenata, što nikome ne ide u prilog.

Najnoviji incident podsetio je na sličan događaj pre nešto više od godinu dana u Borovu. Tada je takođe grupa mladića hrvatske nacionalnosti neočekivano upala u kafić u centru mesta i napala goste koje su se tamo zatekli. Tom prilikom je povređen Milan Lukić, sin borovskog sveštenika. Od iznenadnog udarca s leđa izvrnuo se sa stolice, udario glavom o pod i nakratko onesvestio. Vandali su bacali bicikle parkirane uz zgradu objekta, razbili betonsku žardinjeru i goste lokala gađali komadima betona, a zatim su pobegli u autobus.

Napad se dogodio po završetku protesta protiv ćirilice u Vukovaru s kojeg su se tri autobusa s demonstrantima uputila u Borovo do spomenika poginulim pripadnicima MUP-a. Iako je tamo dežurala policija, trojica huligana su izašla iz autobusa i uputila se u obližnji kafić s namerom da izazovu incident. Srpski mladići nisu hteli odgovoriti na provokacije kako ne bi bili okrivljeni za incident što se ranije često znalo dogoditi. Nakon najnovijeg vukovarskog incidenta, policijske patrole su subotnje večeri i sledećeg dana primećene i u Borovu.

Dragana Bošnjak

  •  

Komemoracije u spomen na žrtve NDH u Gudovcu i Grubišnom Polju

Odveli su naše očeve i sinove

Govorili im se da su svi četnici, ali njih nitko nikad nije vidio, tu su 1941. bili civili, očevi i sinovi, govori Slavka Maslek čiji je otac žrtva ustaškog zločina u okolici Bjelovara

Slavka Maslek iz Korenova kojoj je u aprilu 1941. bilo tek trinaest godina, svjedokinja je ustaškog masakra skoro 200 Srba iz  Gudovca, Velikog i Malog Korenova, Prgomelja, Tuka, Breze, Stančića, Klokočevca i Bolča. Godišnjica ovog zločina obilježena je proteklog vikenda.

– Kolona zarobljenih ljudi stigla je po kiši pred našu kuću. Nitko od njih nije imao pojma zašto su tamo, jer ni s kim nisu bili zavađeni, pa su čak i kumovi bili raznih vjera. Imali smo slugu Zagorca pa su i njega uhapsili, jer nije smio služiti kod pravoslavaca. Kad se vratio rekao je da su ih na putu ustaše tjerali da liježu i dižu se po blatnom putu, pa su svi bili uvaljani. Govorili im se da su svi četnici. Kakvi četnici, njih nitko nikad nije vidio, tu nije ni Lika ni Bosna, a tu su 1941. sve to bili civili, očevi i sinovi, govori Slavka čiji je otac jedna od 28 žrtava iz Korenova.

– Oni koji su ih odveli, poslije su obilazili kuće i uzimali hranu, odjeću i zlato da im ih navodno daju dok su u zatvoru, iako se već znalo da su pobijeni. Kad su pokupili sve, otišli su u jedan štagalj, gostili se i sve podijelili, svjedoči baka Slavka. Nakon odvođenja stanovnika, u Korenovu je bila smještena domobranska posada.

– Nas djecu i žene domobrani nisu napadali, ponekad su nam i pomagali. Ali neki pripadnici ustaških formacija iz okolnih sela, a koji su bili među počiniteljima zločina, nakon toga bi iz predostrožnosti išli spavati u grad. Neki od zločinaca su bili streljani nakon rata. Zato me boli što se nastoji izbrisati uspomena na mog oca i ostale žrtve, zaključila je Slavka Maslek.

Više od 350 ljudi skupilo se u subotu, 26. aprila u Gudovcu na komemoraciji za 195 srpskih civila iz Gudovca i okolnih sela nedaleko Bjelovara koje su ustaše pohapsili i pobili 28. aprila 1941. Komemoraciju su organizirali VSNM Bjelovara  i udruženje antifašista iz tog grada. Obnovljene su spomen ploče s imenima pobijenih, koje su uklonjene devedesetih, a vrše se i pripreme za vraćanje spomenika Vojina Bakića “Gudovčan” koji je također pao kao žrtva vandalizma ratnih godina.

Nakon pomena koji je služio paroh bjelovarski Nemanja Obradović, na ploče je položeno više vijenaca, među kojima su bili oni SNV-a, ambasade Srbije, Sabora, Bjelovarsko – bilogorske županije i Grada Bjelovara, više manjinskih vijeća i antifašističkih udruženja.

– Od te večeri krenuo je program države koja je to bila samo po ubijanju, mržnji, programu istrebljenja i služenju okupatorima te je iza sebe ostavila brojne logore smrti i mjesta zločina koje je teško nabrojati, rekao je predsjednik SNV-a Milorad Pupovac. Naglasio je da se masakr desio svega nekoliko sedmica nakon 10. aprila koji se u Hrvatskoj još uvijek obilježava i za koji neki predstavnici Katoličke crkve i političkog života kažu da predstavlja pravi korijen današnje države.

Gradonačelnik Bjelovara Antun Korušec rekao je da su u Gudovcu pobijeni ljudi zbog svoje nacionalnosti, osudio zločine ustaša i naglasio antifašističku opredijeljenost Bjelovara i Hrvatske. U sličnim tonovima govorili su i župan Damir Bajs i izaslanica predsjednika Sabora Vanja Posavec.

– Ovdje smo da se poklonimo žrtvama prvog od mnogih masovnog zločina u Hrvatskoj, u Drugom svjetskom ratu, rekao je potpredsjednik SABA RH Stjepan Gomerčić, ističući da su vandali 50 godina nakon masakra uništavanjem spomen obilježja po drugi put ubili žrtve  i počinili kulturocid.

Komemoracija je održana i u Grubišnom polju na mjestu nekadašnje željezničke stanice s koje su u stočnim vagonima 27. aprila odvedena 504 srpska civila, prvo u Zagreb, pa u logor Danicu u Koprivnici, a onda u Jadovno i uvalu Slana na Pagu gdje je ubijeno njih 487. S te zgrade također je skinuta spomen ploča i usprkos nastojanjima SNV-a i antifašista, nije vraćena. Prije komemoracije koju su organizirali grubišnopoljski antifašisti i VSNM Bjelovarsko bilogorske županije, održan je pomen u tamošnjoj Crkvi Sv. Đorđa.

Prisutnima, među kojima su bili predstavnici ambasade Srbije, srpske manjinske samouprave i antifašisti, također se obratio predsjednik SNV-a Milorad Pupovac.

– Nema mnogo država koje su progonile druge nacije i koje nisu bile izraz volje vlastitog naroda nego izraz volje okupatorskih sila i koje su to tutorstvo iskoristile da je “očiste” od onih koje su proglasili neprijateljima, rekao je Pupovac.

– Oni koji su to počinili, oni koji su stajali iza njih i podržavali ih, danas u našoj zemlji nisu prepoznati kao krivci. Da jesu, onda bi se ovo mjesto spominjalo u knjigama i onda bi ovdje danas svake godine bili svi, a ne samo antifašisti i predstavnici Srba. Nastojimo promijeniti stanje svijesti da se, kad se govori o Paveliću, napada Tita, a kad treba izreći kritiku ustaša, onda napadaju partizane. Kad treba reći neku riječ o zločinima počinjenima protiv Srba, Židova i Roma, onda se napada njih, rekao je.

– Ne treba suditi djeci koja na stadionima uzvikuju “Za dom spremni”, već treba suditi onima koji imaju državnu vlast, a ne čine ništa da se to spriječi, Ne treba suditi onima u školama koji dobivaju udžbenike u kojima je Pavelić tek “poglavnik NDH”, a Tito “šef Jugoslavije iza koga su ostali mnogi zločini”. Treba suditi onima koji takve knjige puštaju u škole, rekao je Pupovac.

Prisutnima su obratio i Milan Bastašić, predsjednik udruženja “Bilogora”, i također svjedok događaja jer je tom prilikom odveden i njegov otac. Predsjednik udruženja antifašista Bjelovarsko-Bilogorske županije Rade Jovičić predstavio knjigu je Rastka Pražića “Civilne žrtve terora NDH u kotaru Grubišno Polje 1941 – 1945”.

– U tom kotaru poginulo je 400 boraca, a ubijeno 2.700 civila. Zanimljivo je da se u službenom popisu žrtava Jasenovca nalazi tek trećina onih koji su iz ovog kraja odvedeni u taj logor, rekao je Jovičić.

Nenad Jovanović

Zoran Stanković, član VSNM-a grada Kastva

Nova desnica

Ne smijemo ustuknuti već tražiti ono što nam pripada prema Ustavu i zakonima

Dugo ste aktivni u srpskoj zajednici?

Bio sam predsjednik VSNM-a grada Kastva, funkcioner Zajednice Srba Primorsko-goranske županije i Zajednice Srba Istre, Rijeke i Gorskog Kotara, potpredsjednik Srpskog narodnog vijeća u prvom mandatu i potpredsjednik Savjeta za nacionalne manjine. Imao sam i imam vrlo dobar pregled stanja u srpskoj zajednici od decembra 1991. pa do 2006., kada odlazim u Kastav gdje sada živim i radim. Sada sam samo član VSNM-a grada Kastva i vrlo aktivno pomažem ostalim članovima srpske zajednice jer imam ogromno iskustvo.

I dalje pratite stanje u zajednici?

Da, i u našem dijelu ali i u cijeloj Hrvatskoj. Mi Srbi dijelimo krizne trenutke u kojima se nalazi država i to zajedno s većinskim stanovništvom, ali se kriza kod nas ipak mnogo više osjeća i to bez obzira na koji se dio države to odnosi pošto još uvijek postoje animoziteti prema nama. Mi ovdje pokušavamo povratiti stvari kako bi što više bili prisutni u javnom životu, da budemo više zaposleni u javnim službama i državnim tijelima, ali sve to nažalost ide vrlo sporo. Međutim, svejedno je ovdje kod nas u Rijeci i okolici, u županiji i Istri situacija puno bolja nego u drugim dijelovima zemlje. Takvo stanje, dakle nešto bolje, je od početka devedesetih. U sadašnjoj krizi, ono što je nekada bilo teško sada je ekstremno teško, kao pronaći posao i slično, ali ipak bolje nego drugdje.

Ocjena položaja Srba u Hrvatskoj?

Nažalost, svjedoci smo nekog novog konzervativizma, neke nove i ekstremnije desnice koja pokušava na političku scenu vratiti odavno nestale stvari, one koje smo odavno zakopali. No, vidimo da u tome ipak i na sreću nisu u potpunosti uspjeli, pa nam predstoji i dalje maksimalna angažiranost na svim poljima. U tome ne smijemo ustuknuti već tražiti ono što nam pripada prema Ustavu, Ustavnom zakonu i ostalim zakonima. Treba, dakle, inzistirati na doslovnoj provedbi do sada usvojenih zakona. Priče oko ćirilice i slično ne treba posebno objašnjavati. To je “mimikrija” i zna se o čemu se zapravo radi. U jednoj državi EU to se ne bi smjelo događati. EU nije ta koja će riješiti najveći dio naših problema, već mi trebamo da inzistiramo na našim vrijednostima, svi mi: Hrvati, Srbi i Muslimani-Bošnjaci. Ne smijemo raditi neke stvari zato što to EU traži već zato što je to za sve nas jedini ispravni put ukoliko želimo biti moderna država. Ako tako ne napravimo, na putu smo da nam se dogodi ono što i u BiH jer se ne smije sve svesti na nacionalni sukob. Drago mi je da smo izgradili određeni sistem, da imamo svoje institucije koje smo dugo gradili, ali nakon posljednjih događaja sve mi to sada izgleda nekako krhko.

U zajednici postoje mnogi međusobni sukobi?

Unutar srpske zajednice, pod maskom tzv. demokratizacije osnivaju se brojne stranke, frakcije i organizacije, a ne koriste se institucije koje smo izgradili prije dvadesetak godina i sav naš trud u to uložili. Ja sam uvijek za konkurenciju ideja, ali nisam za to da netko koristi priliku kako bi imao trenutne političke poene. Ako je netko prisutan u zajednici dvadeset i više godina onda to dovoljno govori o njemu. Ono što smo mi radili 20 godina je ostalo, a oni koji sada dolaze su uglavnom marginalni i pokušavaju ugrabiti nešto na brzinu. Ne osuđujem nikoga i mladima treba dati šansu, ali mlade treba uvesti u posao, a ne dolaziti na funkcije pučevima i nasilnim smjenama. Svi bi mi svoju sudbinu dali u ruke iskusnom advokatu ili liječniku a ne pripravniku i onome koji bi se trebao učiti na nama metodom pokušaja i grešaka. Ljude koji su zadnjih dvadeset godina bili i radili u našoj zajednici treba najprije respektirati, a onda ih koristiti za instruiranje mladih kadrova.

Zajednica u Kastvu?

Ima nas oko 5,5 posto. Odlično sarađujemo sa gradskom upravom i sa gradonačelnikom. Imamo sve što nam treba, aktivno smo prisutni u radu Gradskog vijeća i sudjelujemo u svim priredbama u Kastvu, od “Kastavskog kulturnog ljeta” na kojem će među ostalima ove godine nastupiti i Zvonko Bogdan. Sprijateljili smo se sa Suboticom, a tu je i neizostavna “Bela nedeja” kao festival mladog vina.

M. Cimeša

Probacijom praznimo zatvore 

Na saborskoj raspravi o Izvještaju o radu probacijske službe za 2012. godinu, SDSS-ov Mile Horvat izrazio je pozitivan stav prema probacijskom sustavu, odnosno o kontroliranoj slobodi pri izvršenju određenih sankcija.

– Potrebno je da kod nas probacijski model egzistira, jer je socijalno prihvatljiv i puno ekonomičniji za društvo. Vijeće Europe je procijenilo da su hrvatski zatvori prenapučeni i nužno ih je poboljšati. Moramo na tome raditi i samim time probacijski sustav postaje logičan. Pozitivni primjeri iz prakse kod nas pokazuju da je desetak osoba koje su radile za opće dobro, nakon izvršavanja sankcija dobilo ponude za zaposlenje na mjestima na kojima su radile, jer su se pokazale kao kvalitetni radnici. Neki su od osuđenika po isteku sankcije ostali volontirati u udrugama. U 2012. godini od 1571 predmeta koje je Probacijska služba dala na postupanje, 235 je bilo uvjetnih osuda sa zaštitnim nadzorom i 965 osuda rad za opće dobro na slobodi. Zabrinjavajuće jest da je kod osuđenih muškaraca i žena, većinom onih u dobi od 26 do 35 godina, što je dodatni argument da se probacija usavrši i postane praksa, kako bi se mlade ljude resocijaliziralo i dalo im drugu šansu u životu – kaže Horvat.

U Saboru, prilikom rasprave o izmjenama Zakona o trgovini, Horvat je govorio o teškom položaju obiteljsko-poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj.

– Dokle god veliki supermarketi uvoze sve, pa čak i čačkalice, neće biti sreće za OPG-e, koji moraju plaćati visoku cijenu da bi sa svojim proizvodom došli na police trgovina. Takva situacija se neće poboljšati, jer njih uopće ne mijenjaju izmjene ovog Zakona – navodi Horvat, koji je na raspravi o Izvještaju o radu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za 2012. godinu, podsjetio da postoji dio građana Hrvatske, koji su do 1991. godine bili umirovljenici, a kojima je Mirovinski zavod jednostavno ukinuo isplatu mirovina sve do 1997. godine zbog boravka na ratnom području.

– Postoji 20 hiljada takvih penzionera koji su u to periodu bili zakinuti za svoja prava, i još uvijek su. Vlada je rekla da će u sklopu svog plana do 2015. godine uzeti u obzir problem ovih građana, koji su i tih godina redovito uplaćivali doprinose u mirovinske fondove. No, bojim se da dok se ne pokaže dobra politička volja da se to riješi, mnogi od njih će već umrijeti – kaže Horvat.

  •  

Nametanje GMO hrane 

Na raspravi o Zakonu o genetski modificiranim organizmima, kojim se promijenilo samo to da će ubuduće inspekciju obavljati Ministarstvo poljoprivrede, Mile Horvat je upozorio na opasnosti GMO-a.

– Prva analiza provedena kod nas pokazala je kako bi svega 7% naših ljudi svjesno konzumiralo GMO hranu, a 58 posto ne bi ukoliko bi imali mogućnost da biraju. Najveći stupanj odbijanja GMO hrane pokazali su ispitanici u Dalmaciji, njih 68 posto, i u sjevernoj Hrvatskoj, 62 posto, što pokazuje da se na tim prostorima drugačije razmišlja o aspektima kvalitete hrane – kaže Horvat. Navodi kako je bez obzira na želju kupaca, GMO prisutan na našem tržištu, na primjer u kečapima, juhama, kavama, pivu i Coca Coli.

– Kakva je to apsurdna situacija da većina zemalja protiv uvođenja GMO kukuruza, da je Europski parlament protiv uvođenja tog GMO proizvoda, a Europska komisija želi da se on uvede na tržište EU. Ako želimo zadržati svoju osnovnu stratešku proizvodnju, a to je proizvodnja hrane, moramo razmisliti o utjecaju GMO politike koja se nameće članicama EU – zaključuje Mile Horvat.

Za Izvještaj o korištenju pretpristupnih programa pomoći EU za prvu polovicu prošle godine, Mile Horvat je naveo da iskustvo govori kako je potrebno osigurati sredstva za predfinanciranje evropskih fondova, jer neke lokalne samouprave to ne mogu same osigurati.

– Stoga smatra da je moguće iskoristi model iz Poljske, koja ima najveći uspjeh u povlačenju fondova, a u kojoj 5 posto od poreza svih nivoa lokalne i regionalne samouprave odlazi u fond za predfinanciranje EU fondova.

– Ne vidim drugog načina kako doći do kvalitetnih sredstava za investicijske projekte nego iz EU fondova i zbog toga moramo razmišljati na taj način i profitirati iz tih fondova sve do 2020. godine – smatra Horvat.

Mirna Jasić

Topuščanin dr. Miljenko Batalo vratio se u rodno mjesto

Donirao petsto knjiga

Batalova majka je u Topuskom radila u gradskoj knjižnici dok je još bio dječak, sredinom pedesetih

Kada je, krajem prošle godine, u Top – Termama Topusko, odmah uz recepciju, otvorena knjižnica i čitaonica, nitko nije ni slutio da će taj, u austrougarskom stilu osmišljeni kutak, postati vrlo popularan među gostima i pacijentima Lječilišta. Sve je počelo kada je Topuščanin Miljenko Batalo odlučio donirati više od 500 svojih knjiga.

– Moja majka je ovdje u Topuskom radila u gradskoj knjižnici dok sam još bio dječak, sredinom pedesetih. Često sam dolazio poslije škole do knjižnice, a ponekad bih, kad je majka trebala na trenutak izaći, bio njena zamjena. Tada sam ušao u čudesni svijet literature, pa se, vrlo brzo znatiželja pretvorila u ljubav, a ljubav u strast prema knjigama. Od tada čitam sve što dohvatim, a knjige kupujem već pedeset godina – kaže ovaj umirovljeni doktor dentalne medicine.

– Knjige imaju svoju vrijednost tek kada se čitaju. Kada sam ostao sam sa svojim knjigama, shvatio sam da su bezvrijedne na mojim policama u kući i odlučio sam ih darovati. Ponudio sam ih Top – Termama i stvar je brzo dogovorena. Dopala mi se njihova ideja da se posudba knjiga ne naplaćuje i da je jedina obaveza korisnika, kada ponovo dođu u Topusko, da donesu jednu svoju knjigu kao poklon ovoj knjižnici. Mislim da ovakvog odnosa prema knjigama i knjižnici nema nigdje, kaže Batalo.

Zanimljivo je spomenuti da je knjižnicu i čitaonicu u Top – Termama otvorio poznati pjesnik Enes Kišević, a kada je čuo da su knjige donirane, za održanu večer poezije u prepunoj dvorani, odbio je bilo kakvu naknadu ili honorar.

Iako rođen u Topuskom, Miljenko Batalo veći dio života proveo je izvan voljenog mjesta. Nakon završene osnovne škole upisuje gimnaziju u Zagrebu, zatim Stomatološki fakultet, a po završetku studija zapošljava se kao stomatolog u Koprivnici gdje provodi čitav svoj radni vijek.

Kako je iz nacionalno miješanog braka, pribojavao se da će devedesetih imati problema, no Koprivničani su cijenili i poštovali svog doktora i sve je prošlo bez bilo kakvih neugodnosti. O povratku u Topusko Miljenko nije dvojio niti trenutka i čim je otišao u mirovinu, vratio se u rodni gradić. Otkupio je stričevu zemlju u zaseoku Banovići i sagradio kućicu na samom rubu šume, povrh Topuskog.

– Živim ovdje sam, a kćerka iz Zagreba redovito me posjećuje. Imam dovoljno vremena da razmišljam o svemu, a najviše me zabrinjava budućnost ovog lijepog mjesta. Lječilište u Topuskom postoji još od Starog rima, njime su upravljali fratri Cisterciti, kraljevi i carevi, Austrougarska monarhija, Jugoslavija i uvijek je ovdje bilo dobro zahvaljujući jedinstvenim termalnim izvorima. Danas, sve je više nezaposlenih, Lječilište i Top – Terme su u problemima, mnogi obrti se gase, nezaposlenost raste i sve je više siromašnih. Ne čuje se više pjesma seljaka iz okolnih sela, a subotom navečer ovdje je muk. Nekada je u pet – šest kavana svirala živa glazba, ljudi su plesali i veselili se. A topla voda i dalje jednako izvire, kao i prije 3000 godina i jednako ništa ne košta. Božji dar koji ova generacija, čini se, ne zna prihvatiti. – razmišlja Miljenko Batalo.

V. Jurišić

  •  

40 godina umjetničkog djelovanja pijanistice iz Osijeka

Zvijezda osječkih manjina

Pijanistica Jagoda Cvetičanin organizatorica je brojnih manifestacija makedonske kulture i okupljanja nacionalnih manjina 

Diplomirana pijanistica Jagoda Cvetičanin (djevojački Treneska) već se četrdeset godina bavi komornim muziciranjem i pedagoškim radom. Rođena je u Skoplju, a od 1989. godine s mužem, operskim pjevačem Slobodanom Cvetičaninom, rođenim u Nišu, živi u Osijeku.

Tu je, sve do nedavnog penzioniranja, radila kao viši predavač klavira na Umjetničkoj akademiji, ali je bila i vrlo aktivna u osječkom Makedonskom kulturnom društvu “Braća Miladinovci” kao predsjednica društva i kao voditeljica vokalne skupine “Vardarke” (makedonski “Vardarki”) te kao organizatorica brojnih nastupa, priredaba i manifestacija na promociji makedonske kulture i na okupljanju nacionalnih manjina koje žive u Osijeku i okolini.

S “Vardarkama” i kao muzička pratnja svome suprugu, solistu osječke Opere, nastupala je više puta na manifestacijama srpskih organizacija u Dardi i Belom Manastiru, a posljednji put prošle jeseni u Bolmanu na promociji knjige “Bolman je bio Bolman”, kad je pred prepunim lokalnim domom kulture muzički pratila muža koji je otpjevao pjesmu “Lihnida kajče veslaše”, a koja se u knjizi vezuje za sudbinu jednog Bolmanca koga je ratni vihor odnio daleko od rodnog sela.

Životni, radni i umjetnički put Jagode Cvetičanin u Osijeku nije ostao nezapažen pa je njoj u čast, u zgradi Glavne straže (poznatijoj kao Arheološki muzej) u osječkoj Tvrđi, nedavno održan koncert “Biseri komorne glazbe” u povodu 40 godina Jagodinog umjetničkog djelovanja, a u organizaciji Muzeja Slavonije Osijek (MSO) i Umjetničke akademije. Prije koncerta promovirana je Jagodina autobiografija “40 godina u znaku povezivanja i klavirskog mozaika” (283 stranice plus CD!), koju su okupljenoj publici predstavili dekanica Umjetničke akademije Helena Sablić Tomić, recenzent Davor Bobić, urednik Igor Gajin i sama autorica.

Na koncertu su, uz Jagodu Cvetičanin, nastupili njen muž Slobodan Cvetičanin (bariton), sin Kiril Naumov (violina) te Vesna Baljak (sopran), Ana Blažanin (balerina), Dejan Činčurak (oboa), Andreja Gribl (klavir), Kostadinka Velkovska (glumica) te “Vardarki” i “T’ga za jug”, sekcije MKD-a “Braća Miladinovci”.

Jovan Nedić

Sakralni objekti Korduna i Banije na meti pljačkaša

Zaredale krađe crkvenih zvona

Zvona su umjetnička djela čija vrijednost višestruko prelazi cijenu bronce po kilogramu, što je glavni motiv kradljivaca

Odmah nakon Oluje, u kolovozu 1995., nakon što je većina stanovnika Banije i Korduna napustila rodna ognjišta, horde pljačkaša počele su obilaziti napuštena sela, odvoziti ostavljene poljoprivredne strojeve, namještaj, bijelu tehniku i sve što iole vrijedi, pa čak i cijele drvene autohtone banijske kuće.

Pljačke traju još i danas, a posljednjih godina zaredale su krađe crkvenih zvona od kojih su neka pravi relikti i umjetnička djela čija vrijednost višestruko prelazi cijenu bronce po kilogramu, što je, zapravo glavni motiv kradljivaca. Velikim batovima zvona lome i komadi završavaju u otkupnim stanicama metala širom Hrvatske, a njihovi vlasnici i direktori, iako se na odlomcima jasno vide izliveni ornamenti, natpisi i godine lijevanja, čitavu stvar zataškavaju, isplaćuju donosioce kao da je riječ o starom frižideru, štiteći tako lopove od kojih uglavnom i žive. U većini slučajeva policija je nemoćna, tu i tamo kradljivce otkriju, procesuiraju, odleže neko vrijeme u zatvoru, pa poslije toga, opet u pljačku.

Glasnogovornica Policijske uprave Sisačko – moslavačke, Sanja Klasnička navodi da je u rujnu 2005. ukradeno je zvono sa crkve u Svračici, a počinitelji su otkriveni i procesuirani. U Gornjoj Čemernici zvono sa crkve nestalo je u travnju 2010. a iste godine ukradena su zvona sa tornjeva crkava u Komogovini, Malom Obljaju i Velikoj Graduši kraj Sunje. Kradljivci iz Komogovine i Velike Graduše su otkriveni. U jednoj otkupnoj stanici pronađen je dio zvona na kojem je pisalo da je odliveno u Grazu (Austrija) 1921. godine, po uzoru na zvono iz 1714. godine. U Donjem Selištu, prije par mjeseci ukradeno je zvono sa drvene crkve na mjesnom groblju. Sve krađe dogodile su se na pravoslavnim crkvama. Postupci se vode protiv počinitelja, a ne i protiv otkupljivača sekundarnih sirovina – kaže Sanja Kvasnička. U restauratorskom odjelu Ministarstva kulture RH zabrinuti su zbog sve učestalijih krađa crkvenih zvona.

– Mnoge pravoslavne crkve na Baniji i Kordunu po zaštitom su jer je riječ o vrijednim spomenicima kulture. Upravo kada je smanjena krađa autohtonih drvenih kuća koje su kradljivci pomno i pažljivo demontirali, kasnije prodavali i montirali u vinogradima i imanjima središnje Hrvatske, evo nove napasti. Većina ukradenih zvona svojevrsna su umjetnička djela, vrlo stručno lijevana, s raznim natpisima, ornamentima, datumima lijevanja i imenima majstora ljevača i svetaca – kaže Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku.

Glinski paroh Slobodan Drakulić u studenom prošle godine išao je pripremiti crkvu u Donjem Selištu za bogosluženje i nemalo se iznenadio kada je vidio da je s tornja nestalo zvono.

– Odmah sam o tome obavijestio policiju, izvršen je uviđaj i do danas o zvonu ništa ne znamo. Riječ je o jedinstvenoj i rijetkoj drvenoj crkvici sagrađenoj krajem 18. stoljeća, kakvih je u Hrvatskoj vrlo malo i uglavnom su sve zaštićene zakonom kao spomenici kulture. Kao sveštenik, ne osuđujem ljude koji su to počinili, već osuđujem takve postupke. U većini slučajeva policija tapka na mjestu, a bilo bi dobro da pročešljaju stovarišta starog željeza, jer su zvona ukradena da se prodaju. Po meni, ne treba krenuti u istragu od crkve već od tvrtki koje otkupljuju metalni otpad – mišljenja je paroh Drakulić. Đuro Baltić živi na Baltić brdu, povrh groblja u Donjem Selištu i drvene crkvice Mihaila Arhanđela, s koje je prije par mjeseci ukradeno zvono.

– Normalnom čovjeku teško je povjerovati da netko krade po crkvama. Kakvi su to ljudi i da li je njima išta sveto? Za zvono se može dobiti možda par stotina kuna. Taj novac se može lako zaraditi ako nekoj baki i djedu pokosiš dvorište ili nacijepaš drva. Crkva u Selištu je drvena, gradili su je stari majstori i tesari kakvih više nema. Zvono je bilo staro više od 200 godina i njega su lijevali metalci, pravi umjetnici svog zanata. Bilo je neprocjenjivo, a kao hrpa bronce, vrijedilo je pola dana posla – razmišlja Đuro Baltić.

U Gornjoj Čemernici, kraj Topuskog, ono malo povratnika, koji su se vratili na rodna ognjišta još živo pamte krađu zvona s mjesne Crkve Svete Petke, prije točno četiri godine. Crkva je, netom prije krađe, teškom mukom u potpunosti obnovljena i mještani su se radovali njenom novom ruhu. Nisu niti slutili da će crkva ostati bez zvona.

Krajem travnja 2010. nepoznati počinitelji su sa zvonika ukrali zvono, a unutrašnjost crkve “olakšali” za tri svijećnjaka i kandilo. Kuća u kojoj s bolesnom majkom, živi Mara Mrkšić, svega je stotinjak metara od crkve, ali te noći ništa nisu čule.

– Psi su bili noću pušteni kao obično, zbog lisica i druge divljači. Te noći nisu niti zalajali, a inače cijelu noć, na svaki sumnjivi šum bjesomučno laju. Kad smo ih ujutro vezali, primijetili smo da su nekako opijeni i nisu htjeli jesti. Vjerovatno su im kradljivci donijeli hrane i neko opojno sredstvo, čim nisu zalajali, što znači da je krađa pomno isplanirana.

Nije mi jasno kako su uspjeli sa zvonika skinuti zvono teško više od 150 kilograma. Niti su psi zalajali, niti se zvono oglasilo. Sve je odrađeno u tišini: zvono naše crkve i još neke stvari potpuno neprimijećeno su odvezeni iz sela – prisjeća se Mara Mrkšić.

Vladimir Jurišić

  •  

Očuvanje tradicije kao ključ očuvanja identiteta

Raste broj članova daruvarske Prosvjete

Od kada su 2005. godine započeli s radom, u Prosvjetinom Pododboru Daruvar bilježe kontinuirani porast članstva što je veliki poticaj za daljnji rad

Dječja sekcija, pjevačka i plesna – oblici su kroz koje Srpsko kulturno društvo Prosvjeta pododbor Daruvar nastoji sačuvati kulturnu tradiciju i povijesno nasljeđe od zaborava. Jedan od ciljeva prezentacija je etnološkog bogatstva što većem broju ljudi, ali i popularizacija narodnih običaja među pripadnicima srpske zajednice, a pogotovo među mlađima koje se nastoji privući u što većem broju. Uvjeti i okruženje u kojima stvaraju kreativni sadržaj nije uvijek blagonaklon i ispunjen razumijevanjem, ali članovi društva pokazali su da se voljom, poduzetnošću i radom sve može prebroditi i tako već skoro jedno desetljeće.

Daruvarska Prosvjeta prvi je put započela s radom još 1995. godine na inicijativu VSNM-a Daruvara, pod vodstvom Ranka Jeftimije. No nakon par godina prestalo se s radom. Prosvjeta nastavlja s aktivnostima 2005. godine u novom sastavu, i to ponajprije u radu sa daruvarskim Kulturno umjetničkim društvom u kojem su Prosvjeti na samom startu pomagali koreografi Mica Jeftinić i Krstimir Graovac. Prvi problem bila je nabava nošnji, što potvrđuje i tajnica Jasmina Trkulja.

– Kroz KUD došli smo do nošnji iz Crvenog križa gdje su bile ostavljene. Bile su u dosta lošem stanju, ali smo ih mogli iskoristiti, cijele ili po dio. Nešto su nam od nošnji dali i stariji ljudi koji su ih imali kod kuće. U početku smo surađivali i sa Prosvjetom iz Pakraca koja je napravila projekt prema Ministarstvu dijaspore Srbije po kojem smo i dobili nošnje. Tako smo se za prvu ruku snašli – kaže Trkulja.

Danas daruvarska Prosvjeta ima tri sekcije: dječju, pjevačku i plesnu. Dječjoj se možda pridaje i najviše pažnje, jer je bitno da se i oni najmlađi zainteresiraju za očuvanje tradicije. S radom ove grupe započelo se prije tri godine i to kroz folklor kojega podučavaju stariji članovi te likovno – lutkarsku grupu. Upravo tu grupu vodila je Persida Žutinić koja to više nije u mogućnosti zbog zdravstvenih problema, a koja je uvelike pridonijela radu Prosvjete izrađujući lutke i scenografiju za dječje predstave. Tu zadaću su preuzeli ostali članovi koji su radili uz gospođu Persidu. U ovom slučaju, djeca su i scenaristi, sudjeluju u izradi lutaka, pripremali su i nekoliko predstava. Imaju mnogo ideja, potiče ih se na kreativnost. Folklor za djecu uvijek je petkom, a pola sata prije imaju vjeronauk. Za veće blagdane recitiraju. U sekciji se primjećuje povećanje broja djece u odnosu na početak. Ima i slučaja da preko ljeta, dok su školski praznici, najmlađi članovi dovedu rođake koji su im u posjeti. Njih se naziva sezonskim članovima. Najmlađi član ima 4, a najstarija članica 14 godina.

Pjevačka sekcija se može nazvati seniorskom, jer nema mlađih članova. Čine ju nekoliko generacija obitelji Šironja uz dva pridružena člana, a za svaki nastup rade pomnu evidenciju pjesama koje su izveli. Plesnu sekciju uglavnom čine mladi, a jedino nedostaje instrumentalna sekcija da bi bili potpuni. Plesna sekcija usko surađuje sa SKD Prosvjetom iz Garešnice, a oba pododbora priskaču u međusobnu ispomoć kada je to potrebno. Uz to, garešnička Prosvjeta je pomagala daruvarskoj u samim počecima jer ima dužu tradiciju postojanja.

Velik doprinos svakako pruža predsjednik SKD Prosvjete Daruvar, Srđan Bojčić koji je pohodio razne plesne seminare koji su pripomogli stjecanju vještina u koreografijama, ali i u izradi starih slavonskih nošnji. Nedavno je pokrenuta Etno radionica izrade i očuvanja narodnjih nošnji.

– Želimo ponajprije mladima, uz naravno, podršku starijih pokazati kako se nošnja koristi, kako se oblači i nakon toga kako se sređuje. Srpska slavonska nošnja ima skute koji su naborani, odnosno falde koje se samo ručno mogu izraditi – objašnjava Bojčić.

Godišnje imaju tridesetak nastupa. Izvode plesove i igre iz Zapadne Slavonije s kojima su započeli, a onda su proširili repertoar na koreografije iz Srbije, najviše centralne, iz Banata, Šopske igre i mnoge druge. Najviše nastupaju u Daruvaru i okolici, a prvi put izvan granica nastupali su u Banjoj Luci. Zatim u Mađarskoj, Malom Gracu, Ogulinu, Vukovaru, Dalju i Kukujevcima (Srbija) gdje su nastup organizirali ljudi koji su odavde podrijetlom. Lani su bili u Ohridu, a preklani u Grčkoj. Putovanja financira Prosvjeta, a smještaj sami. No snalaze se svakako i svaka donacija je dobro došla. Najdomišljatiji su oni namlađi, a možda i najveći poticaj onim starijima, što potvrđuje tajnica Jasmina Trkulja.

– Namlađi se snalaze tako da sami izrađuju suvenire i uz stvari koje im više ne trebaju  organiziraju tombolu. S prikupljenim novcem plaćaju izlete, pa smo ih ove godine vodili u Zagreb – kaže Trkulja.

  •  

Prepuna knjižnica u Štrosmajerovoj

U prostorijama Prosvjete u Štrosmajerovoj ulici nalazi se i manjinska knjižnica koja je prepuna knjiga na latiničnom i na ćiriličnom pismu. Nalaze se tamo knjige iz Gradske knjižnice, kućnih biblioteka i iz podruma. Isprva je knjižnica bila u jednom od gradskih stanova, no kako su vlasnici tog stana iselili, sudbina knjiga svela se na skupljanje vlage po podrumima. Kada su dobili svoje prostorije, napravili su knjižnicu koja je sada dostupna svima. Čak i lektiru za djecu, ako ju učenici ne nađu u Gradskoj ili školskoj knjižnici, mogu ju ovdje potražiti. Dežurstva su organizirana srijedom i subotom u dopodnevnim satima.

Danijela Havranek

Baranjska Opština dobitnik je priznanja “Povelja lokalne samouprave”

Priznanje Kneževim vinogradima

Ceste su obnovljene, vodovod je dostupan svim kućanstvima, a kanalizacija je na 60% pokrivenosti

Osječko-baranjska županija dodelila je Opštini Kneževi Vinogradi ovogodišnje javno priznanje “Povelja lokalne samouprave”. U posebnoj prigodi na dan konstituisanja prve Skupštine županije, opštinskom načelniku Denešu Šoji povelju je uručio Župan Osječko-baranjske županije Vladimir Šišljagić. “Povelja lokalne samouprave” javno je priznanje koje je Osječko-baranjska županija ustanovila za doprinos promociji ideja i prakse lokalne samouprave na području Županije i dodeljuje se svake godine. Opština Kneževi Vinogradi proglašena je najboljom za uspešno organizovanje u postizanju ličnih rezultata u stvaranju povoljnih uslova razvitka društvenih, komunalnih i drugih delatnosti od važnosti za područje opštine, podizanju razine standarda življenja i delovanja te zadovoljavanju potreba stanovnika.

U obrazloženju priznanja navedeno je da je ova baranjska opština, iako se nalazi na području od posebne državne pomoći, ostvarila značajne investicije te je uspešno iskoristila svoje prirodne potencijale. U obrazloženju je istaknuto i kako je ova opština, iako je jedna od teritorijalno najvećih u županiji, ona u kojoj se provode projekti koji premašuju njene fiskalne kapacitete. Za ilustraciju, rešena je vodoopskrba, započela je izgradnja mreže javne odvodnje, modernizuje se energetski efikasna javna rasveta, podupire razvoj poljoprivrednih gospodarstava i turizam, a uređene su i prve vinske ceste.

Ne skrivajući zadovoljstvo, opštinski načelnik Deneš Šoja, koji je šest godina bio i saborski zastupnik, ne spava na lovorikama.

– S obzirom na resurse koje imamo, pri čemu mislim na južne padine baranjske planine, vodu, Dunavski rit i plodne oranice, moramo još puno učiniti da bi na neki način osigurali, koliko je to moguće, društveni i komunalni standard, rekao je Šoja.

Svoj uspeh Opština Kneževi Vinogradi velikim delom može zahvaliti i angažmanu na raznim projektima Osječko-baranjske županije kao što su analiza tla, nabavka sadnica voćki te vinske ceste i drugi projekti podizanja kvalitete kontinentalnog turizma. Načelnik je rekao da iako je najveći deo posla završen, prioritet opštinske uprave predstavlja razvoj komunalnog standarda.

– Gotovo sve ceste su obnovljene, ove godine sledi rekonstrukcija ceste kroz Kotlinu, vodovod je dostupan svim kućanstvima, a kanalizacija je na 60% pokrivenosti. Naše vredno stanovništvo sada ima komunalni standard, ali još uvijek nema životni standard jer nedostaju radna mjesta. To u poljoprivredi ne možemo očekivati jer svaka modernizacija stvara višak radnika i onda moramo prihvatiti činjenicu da su nam mogućnosti samo u uslužnim djelatnostima i u raznim oblicima turizma, dodao je Šoja.

Mali doprinos smanjenju broja nezaposlenih svakako će biti i rekonstrukcija bazenskog kompleksa koji se savršeno uklapa u promociju turističkih kapaciteta opštine. Ovaj kompleks, koji se nalazi u sklopu sportsko-rekreacijskog centra, jedna je od najvećih opštinskih investicija koja će u završnici dobiti nove sadržaje.

Zoran Popović

Ovog leta neće biti kupanja u Belom Manastiru

Bazeni pod katancem

Neplaćeni dug za vodu koncesionara za prošlogodišnje punjenje bazena iznosi 84.000 kuna

Belomanastirski gradski bazeni već su nekoliko godina tipičan primer rupe bez dna i ako je suditi po trenutnom stanju na relaciji koncesionar – vlasnik, tako je i pred ovogodišnju kupališnu sezonu.

Na poslednjoj sednici gradskog veća Grada Belog Manastira opozicija, na čelu s HDZ-om, upozorila je aktualnu vlast na još uvek neplaćeni dug za vodu koncesionara koji za prošlogodišnje punjenje bazena iznosi 84.000 kuna. Opozicija sumnja da bi firma Baranjski vodovod dug mogla oprostiti. Koncesionar belomanastirskih bazena osječka je Esseker grupa, a vlasnik Grad Beli Manastir. Već treću godinu grad sufinancira koncesionara, a pri tome nema nikakav uvid u njegovo poslovanje i prihode. Koncesionar pred svaku kupališnu sezonu traži novce ili oprost duga za vodu, a to je učinio i pred ovogodišnju, što gradske čelnike dovodi u nezgodnu poziciju jer se prema njihovom mišljenju, radi o klasičnom ucenjivanju.

Grad je u obnovu vitalnih delova bazena samo u poslednjih nekoliko godina uložio popriličnu sumu novca, iako bi po logici stvari to trebao činiti koncesionar, koji pak kaže kako iz tekućeg poslovanja ne može financirati rad bazena. Iako se o nepodmirenom dugu još uvek pregovara s koncesionarom, vlasnici bazena nalaze se pred dilemom da li prekinuti ugovor ili platiti deo troškova.

Opozicija smatra da niko bez rasprave u Gradskom veću nema pravo opterećivati gradski proračun, pita se s koje će proračunske pozicije novac biti “skinut”, i pribojava se da će na kraju dug za vodu platiti građani. Iako koncesionar koncesiju ima još godinu dana nema nikakve dileme da je rešenje u novom koncesionaru, tim više jer je sadašnji izgubio posao koji je radio za Belje, pa je izgubljen i izvor financiranja rada bazena. Imajući u vidu da se kupališna sezona sve više približava, za pronalaženje novog koncesionara sada je prekasno. Iako dugoročne vremenske prognoze nisu precizne pouzdano se već sada može reći da Belomanastirce očekuje dugo toplo leto. U bazenima ili gradskoj većnici, pokazaće vreme.

Zoran Popović

  •  

Predavanje “Hamlet kao politička i psihološka drama”

Šekspir – aktualan i univerzalan

Šekspirova djela lako je prepričati, ali ih je vrlo teško shvatiti i ući u njihovu bit, rekao profesor Zoran Paunović

Povodom 450. godišnjice rođenja pjesnika, glumca i najvećeg svjetskog dramskog pisca Viljema Šekspira, biblioteka SKD-a Prosvjeta i VSNM Zagreba organizirale su 22. aprila predavanje Zorana Paunovića, profesora na univerzitetima u Beogradu i Novom Sadu, prevodioca i esejiste. Šekspirova djela su univerzalna, rekao je Paunović brojnoj publici u dvorani “Prosvjete”, dodajući da ih je lako prepričati, ali ih je vrlo teško shvatiti i ući u njihovu bit. Za Hamleta kao najviše izvođeno djelo, Paunović je rekao da se može promatrati s više aspekata, ali je težište predavanja stavio na političku i psihološku komponentu.

– Politički sukobi, borba za vlast i niski udarci nisu se mnogo promenili od starih vremena do danas, uključujući i kraj elizabetinske ere kada je delo napisano, što pokazuje da istorija nije učiteljica života, rekao je Paunović.

Hamletova djela treba igrati u kostimima iz tih vremena, a na ih smještati u neka druge vremena kao što je radio Kenet Branag koji je Hamleta stavio u 19, vijek ili Ričard Lokrejn koji je Richarda III prikazao kao diktatora u vrijeme nacizma, zaključio je gost iz Beograda.

Paunović predaje englesku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i Filološkom fakultetu u Beogradu gdje je i prodekan. Autor je knjiga “Gutači blede vatre” u kojoj se bavi američkim romanima Vladimira Nabokova, koji bi mogao biti tema njegovog narednog gostovanja u Zagrebu i “Istorija, fikcija, mit” koju čine eseji o anglo-američkoj književnosti.

Preveo je nekoliko desetaka djela američke i engleske književnosti, među kojima djela Ostera, Nabokova, Konrada, Vonegata i Barnsa. Najznačajniji je njegov prijevod romana Uliks Džemsa Džojsa, zajedno s predgovorom, komentarima i pogovorom. Napisao je niz eseja iz oblasti britanske književnosti i suvremene američke proze, kao i iz oblasti muzike – o Branimiru Štuliću, Leonardu Koenu, Bobu Dilanu, Lu Ridu i festivalu u Vudstoku. Potpredsjednik je Srpskog PEN centra. Dobitnik je nekoliko nagrada iz oblasti prevodilaštva.

Nenad Jovanović

  •  

Promocija knjige Jagode Kljaić i performans Dramskog studija EHO

Pjesme i priče

Promocijom knjige “Pepeo na pragu” Jagode Kljaić i svojevrsnim performansom Dramskog studija EHO, Biblioteka “Prosvjete” uključila se po prvi put u manifestaciju “Noć knjige” koja je ove godine održana u više od 150 biblioteka u Hrvatskoj. O knjizi Jagode Kljajić u kojoj je 50 pjesama skupljeno u četiri cjeline i petu u kojoj su prepjevi pjesama na više evropskih jezika, u ispunjenoj dvorani “Prosvjete” govorio je doskorašnji voditelj biblioteke Velimir Sekulić. Pojedine pjesme iščitavala je glumica i voditeljica Studija Eho Svetlana Patafta

– U poeziji Jagode Kljaić glad za životom pretočena je u stihove i postignuto je razlikovanje teksta i pjesnika, pjesnika i čitaoca. Prva cjelina “Crkva ispod kiše” sadrži ljubavne pjesme, dok naredna “Vrijeme sna” govori o intimnim stanjima – samoći i čežnji. “Rapsodija na oblaku” bavi se elegijama, baladnim temama i sjećanjima, a “Elegija iz sokaka” svakidašnjicom, naglasio je Sekulić. Zahvaljujući publici na sudjelovanju, autorica je govorila o nastanku ove zbirke, ističući da pjesme za “Pepeo…” nastajale zadnjih nekoliko godina.

– Želim da svatko od čitalaca nađe stih, strofu ili pjesmu za koju će reći “ovo je moja pjesma, samo ju je ona napisala”, rekla je Kljajić i istaknula da u planovima ima više projekata. Među njima je i nastavak njene prve knjige “Pjesma za korzo – Glinski spomenar”, zbirke priče o Glini iz vremena autoričine mladosti. Sakupila je velik broj pojmova vezanih za ovu banijsku varoš u kojoj živi i koja je nekad prštala duhom, a zadnjih decenija izgubila dosta od svoje živosti.

Drugi dio večeri je bio posvećen dramskoj umjetnosti, odnosno aktivnostima Studija EHO. Kako su članovi Zbor/hora, neophodni u izvođenju predstave “Proljetna rapsodija”, odnosno prve dvije scene nastale prema djelu Maje Pelević “Čudne ljubavi”, prikazan je video snimak s prvog izvođenja – prvog dana proljeća. Posjetiocima je demonstrirano korištenje asocijativnih kartica, nakon čega su s prisutnim članovima ansambla improvizacijom od izabranih kartica stvorili zanimljive priče i dobro se zabavili.

N. J. 

Stogodnjak (214)

2. 5. – 9. 5. 1914: frankovačka Hrvatska na svojim se stranicama tuži “da su Srbi zauzeli u zemaljskoj službi najbolja mjesta, te da je državna uprava u Zagrebu potpuno srbizirana…” Odgovara joj Srbobran statističkim podacima: od 133 državna činovnika samo je 15 Srba. A po županijama i kotarskim oblastima omjer je sljedeći: u Ličko-krbavskoj županiji ima 59 činovnika, od koji je samo 8 Srba; u Modruškoj-riječkoj županiji – 69 činovnika, 13 Srba; u Zagrebačkoj županiji – 124 službenika, 8 Srba; u Varaždinskoj županiji – 64 službenika, 7 Srba; u Bjelovarskoj županiji – – 61 činovnik, 10 Srba; u Požeškoj županiji – 62 činovnika, 11 Srba; u Virovitičkoj županiji – 56 činovnika, 5 Srba; u Srijemskoj županiji – 89 činovnika, od toga 32 Srbina. Kao posebna zanimljivost navodi se podatak o zaposlenicima u pograničnim službama u Zagrebu i njihovim ispostavama u Zemunu, Osijeku, Varaždinu, Mitrovici, Karlovcu, Senju, Bakru, Sisku, Petrinji, Koprivnici, Bjelovaru, Križevcima, Požegi, Brodu, Petrovaradinu, Sušaku, Klenku, Crikvenici, Novom i Karlobagu. Ima ih 47 od kojih je jedan jedini Srbin, i to u Osijeku.

* “Braća će doći da nas oslobode!” To su navodno, u vrijeme Balkanskih ratova, na ulicama svoga grada izvikivali splitski načelnik Katalinić i njegov činovnik Šegvić. Uhapšeni su i izvedeni na sud u Celovcu, pod optužbom da su, ovim uvicima, pozivali srpsku vojsku da “naudi Monarhiji”. Sud je ispitao brojne svjedoke, među koji i mnoge splitske uglednike, i na kraju, godinu i nešto poslije podizanja optužnice, donio odluku – Katalinić i Šegvić nisu krivi. Nitko od pozvanih svjedoka nije, naime, potvrdio da je čuo kako optuženi izvikuju inkriminiranu rečenicu!

* upravo na dan parastosa narodnom zastupniku u hrvatskom Saboru, novinaru i publicisti Budi Budisavljeviću, iz Sarajeva je stigla vijest da je tamo umro njegov stric, po kojem je i dobio ime – umirovljeni vojni časnik 79-godišnji Bude Budisavljević. Major Budisavljević bio je pak najmlađi sin glasovitog ličkog generala Bude pl. Budisavljevića koji je svoje Ličane predvodio u mnogim teškim bojevima. Major Budisavljević rođen je u Plaškom, gdje mu je otac tada službovao u činu kapetana. Mladom Budisavljeviću kumovao je na krštenju  kasniji hrvatski ban i vojskovođa – Josip Jelačić!

* na Đurđevdan je u Dvoru i službeno otvoren novi Sokolski dom, izgrađen 1913. novčanim prilozima Srba i Hrvata ovog kraja. Posvećen je uz klicanje: “Ustaj, živi, bori se, ne kloni!” Na proslavi koja je tom prilikom priređena sudjelovali su srpski i hrvatski sokolaši iz Dvora, Zagreba, Nove Gradiške, Petrinje, Okučana, Kostajnice, Bosanskog Novog, Gline, Vojnića, Pakraca, Prijedora, Banjaluke, te slovenskih Brežica i Krškog. U bogatom kulturno-umjetničkom programu govornici su, uz ostalo, podsjetili i na 1905. godinu kad je skupina entuzijasta osnovala Srpski soko u Dvoru. Njegovi članovi su sudjelovali na brojnim sokolskim manifestacijama širom Hrvatske, a vježbali su i na svesokolskim sletovima u Brežicama i Pragu. U prostorijama doma nalazi se i knjižnica.

Đorđe Ličina