Lokomotive povijesti
Snowpiercer redatelja Joon-ho Bonga
U prošlom smo broju pisali o “Noi”, odnosno arci zahvaljujući kojoj su se ljudi i životinje spasili od uništenja. I ovog tjedna nešto slično – ostaci ljudske vrste, samo u znatno većem broju (životinje se ne spominju, a žive ni ne vide), spašavaju se, no sad pomoću vlaka. Naime, za razliku od biblijske priče gdje je Jahve velikim potopom odlučio zatrti postojeći svijet i tako omogućiti nicanje novog putem preživjelih, u filmu “Snowpiercer” istaknutog južnokorejskog sineasta Joon-ho Bonga, temeljenom na crtanom romanu s početka osamdesetih francuskih autora Loba, Legranda i Rochettea, ljudi su sami prouzročili nestanak života na planetu, pokušavajući se umjetnim putem suprotstaviti globalnom zatopljenju. Posljedica je bio nastanak novog ledenog doba, nemilosrdnijeg od onog prahistorijskog, ali koja stotina ipak je preživjela ukrcavši se na nevjerojatno čudo tehnike – vlak koji po principu perpetuum mobilea kruži Zemljom.
Stvorio ga je genijalni izumitelj i poduzetnik Wilford (Ed Harris), a ljudstvo je na njemu raspoređeno po strogom klasnom načelu. U zadnjim su vagonima najniže rangirani, oni koji su sretni da su na vlak uopće pušteni; prljavi su, otrcani i hrane se isključivo proteinskim pločicama. U prednjim se pak vagonima vodi lagodan život, ima tu i dekadentnih zabava s orgijama, a na čelu vlaka, u lokomotivi kojom osobno upravlja, sam je Wilford, oličenje izvanjski kultiviranog i ultimativno beskrupuloznog diktatora. Njegovo je glavno geslo da svatko mora biti svjestan svoga mjesta u vlaku (čitaj društvu, odnosno svijetu), prihvatiti ga i čvrsto ga se držati. Tijekom nepunih 18 godina koliko vlak kruži planetom, događale su se pobune poniženih i uvrijeđenih, koji nikako da se trajno pomire s pozicijom koja ih je dopala, sve redom neuspješne, a upravo na osamnaestu godišnjicu doći će do najveće, koju predvodi Curtis (Chris Evans). On će postati prvi čovjek otkad je vlak krenuo na put koji će se s kraja kompozicije probiti do lokomotive, ali samo da bi saznao razorno poraznu istinu o stanju stvari. Spoznat će da su, slično situaciji u “Matrixu”, sve pobune bile isplanirane odozgo, dakle sistemske, i ne samo to, nego da je i duhovni vođa obespravljenih (John Hurt) sudjelovao u čitavoj toj igri zajedno s Wilfordom. Šokantno otkriće jasno poručuje da se postojeće stanje u vlaku kao svijetu ne može popravljati, taj se svijet, čije tumačenje (više) nije potrebno, mora radikalno promijeniti.
Drugim riječima, “Snowpiercer” još je jedan, hajmo tako reći, marksistički inspiriran anglofoni spektakl (dojam je da ih se nakupilo posljednjih godina), a zahvaljujući autorovu backgroundu, inicijatori i ključni protagonisti tog revolucionarnog iskoraka neće biti dotad dominantni anglofoni bijelci, nego ljudi žute rase, engleskom jeziku ne naročito vični Korejci. Točnije, jedan otac, neprepoznati genijalac iz sjene (Kang-ho Song), i njegova vidovita maloljetna kći (Ah-sung Ko), čime Joon-ho Bong iznova uspostavlja svoju omiljenu obiteljsku motiviku u graničnim situacijama.
Porijeklo “Snowpiercera” vidljivo je na svakom koraku, i da bi se u filmu uživalo mora se prihvatiti njegova stripovska logika, tj. pristati na mnoštvo sadržajnih nelogičnosti. U tom slučaju do izražaja dolazi ono dobro stripovsko nasljeđe – maštovita ambijentacija, živopisni likovi, uzbudljiva radnja. Bong je i ovaj put daleko od ponavljanja dosega svog antologijskog probojnog ostvarenja “Sjećanja na umorstvo”, ali nije iznevjerio u kreiranju žanrovskog filma osebujnog okusa. “Snowpiercer” nastavlja dojmljiv niz “Domaćina” i “Majke” – filmova koji nisu prekoračili žanrovske okvire, ali su unutar njih ponudili nešto (mnogo) ambicioznije.