Maraton u mjestu

Nikolas Kralev, američki novinar, publicist i poznavatelj načina na koji funkcionira diplomacija SAD-a, rekao je prilikom nedavne sarajevske promocije knjige “Druga vojska Amerike” kako se u njegovoj zemlji tim, diplomatskim poslovima, ne bave nužno pripadnici društvene elite, već svi koji zadovolje određene kriterije, među kojima obavezni nisu poznavanje stranog jezika i fakultetska diploma. Kralevu se, bez imalo zadrške, može odgovoriti i sa: vala, i vidi se. Naročito nakon njegovog predavanja u Nansen dijalog centru u Mostaru, gdje je kazao: “Reforme su potrebne oko izmjene Ustava, Izbornog zakona i drugih reformskih promjena u BiH. Vjerujem da bi se američka administracija uključila u rješavanje kada bi vidjeli više mogućnosti za uspjeh. No sada ne vidim velike želje da se to učini. Ako bi imali izabrane vođe koji imaju volju mijenjati stvari, onda bi i američka administracija pokazala inicijativu u tome smjeru. Mislim da američka administracija nije sretna sadašnjim vođama u BiH.”

Ovaj Amerikanac kojem nije bilo ni lijeno ni skupo posjetiti 50 ambasada te države i intervjuirati preko 600 diplomata, sve kako bi ispitao postoji li ikakva, ali ikakva veza između interesa onih sa kojima je pričao, odnosno njihovih poslodavaca i stvarnog života od Bosne do Afganistana, nije, kako se to kaže, površni poznavatelj prilika u vanjskoj politici SAD-a, niti još jedan u nizu dokoličara sa ambicijom da postanu nešto, iako ni sami ne znaju šta, ali su sigurni kako im se više ne radi u dućanu u, recimo, Teksasu. Kralev je bio dugogodišnji dopisnik “Finanšel tajmsa” i “Vašington tajmsa”, pratio je državne tajnike po svijetu i intervjuirao ih. Nije dakle problem što on govori nešto što nama zvuči kao glupost prvog reda, već što zna šta govori i ima pravo.

Bosna i Hercegovina, kao što je u skorom intervjuu “Novostima” primijetio premijer Zoran Milanović, nikoga ozbiljnog ne zanima, pa tako ostavljena propada “prepuštena samoj sebi i jednom sloju birokracije u Europskoj komisiji, koji o tim pitanjima ne bi smio odlučivati”. Da budemo nešto precizniji: EU nema, kao što nikada nije imala, nikakvu ideju šta bi uopće s tom zemljom; susjedi, Srbija i Hrvatska, tek su statisti bez jasnog zadatka – osim ako pod tim ne podrazumijevamo insistiranje na cjelovitosti i poštivanju Dejtonskog sporazuma; unutar BiH je rješenje malo teže naći nego dijamante u rudniku mrkog uglja Kakanj; dok je, vidimo, Americi, koja ju je – ne sama, ali uz najveće diplomatske zasluge – ovakvom stvorila, sve to s Bosnom malo dosadilo.

Današnja BiH, možda, nije nepopravljiva greška povijesti, ali bi to mogla lako postati zbog očitog insistiranja, prije svih, američke administracije na jednoj drugoj grešci, onoj koju su, manje-više, naglasili svi dosadašnji izbori u toj zemlji, a ni na narednima neće biti drugačije. Kada Kralev kaže da “američka administracija nije sretna sadašnjim vođama u BiH” i da bi se aktivnije uključila u traženje rješenja, ukoliko bi izgledi za uspjeh bili znatno viši od trenutnih i nikakvih, te da za aktiviranje uloge SAD-a trebaju novi lideri u Bosni i Hercegovini, on zapravo potvrđuje kako se u Vašingtonu još uvijek čeka isto što se čekalo nakon što su pregovarači napustili bazu Rajt-Peterson: civiliziranje domaćih aktera političkog života, njihovo prihvatanje, prvo, postojanja te države, pa njenog ustroja i onda smjena ratnih lidera mirnodopskim.

U prijevodu i uz predviđanje za koje ne treba više od iskustva nakupljenog u posljednjih dvadesetak godina: Amerika, kao jedina koja je još uvijek uspjela najviše u BiH – bez SAD-a, rat vjerovatno ne bi trajao i danas, ali ne bi bio završen krajem 1995. – neće se, i to u boljem slučaju, zbilja aktivirati u Bosni još nekoliko desetljeća, sve i da već na jesen vlast izgube sadašnji vođe konstitutivnih naroda i ponekog građanina. Očekivanja administracije u Vašingtonu su, naime, već iznevjerena i tako više puta…

Nije trebalo puno mira da se vidi kako ratni lideri i njihovi politički projekti neće evoluirati, pa je uz izdašnu, prije svih, američku pomoć, dio aktera maknut, dok su se za ostale, uz sve razlike među njima, ostale pobrinuli ili sud u Hagu ili biologija ili, u rijetkim slučajevima, birači. Radovanu Karadžiću se tako u tuđini sudi za ratne zločine, Matu Bobana prekriva crnica, kao i Aliju Izetbegovića, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić su odslužili zatvorske kazne i umirovili se, Ante Jelavić je ništa i u Zagrebu, Harisa Silajdžića nakon izbornog potopa prije četiri godine nema na mapi. Pri tome su i SDA i SDS opozicione stranke, HDZ nije u vlasti bez obzira na podršku koju uživa i iz njega opet promatraju kako je famozni strani faktor našao favorita na drugoj hrvatskoj adresi – Martina Raguža, o čemu smo već pisali. I? I, naravno, ništa, baš ništa.

Također, svi bitni likovi iz sadašnje, najdublje postdejtonske krize, izuzev predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, koji također jeste novi, ali iz ugla diplomata u Sarajevu gledano i neželjeni lik, spadaju u “vođe” od kojih se – pokazalo se, uzalud – očekivalo da pokažu kako “imaju volju mijenjati stvari”. Tako je, uostalom, Zlatko Lagumdžija jednom dobio podršku da dođe na vlast, a drugi put da se sa njom opasno igra; Milorad Dodik je prvi put postao premijer iako je umjesto skupštinske većine imao potporu tenkova IFOR-a; zbog Željka Komšića su ignorirane osnovne matematičke operacije; dok je odlazeći predsjednik SDA-a Sulejman Tihić na tu funkciju postavljen nakon prve petoljetke prividnog mira… I? I opet ništa, baš ništa što je pokazalo kako je i koliko bilo naivno očekivati da se rezervat nezadovoljnih sam upristoji.

Ne stvaraju lideri političku klimu u BiH, već im ona, ta klima u tri separirana društva, definira matricu djelovanja. Svaki pokušaj suprotstavljanja strujama znači pristajanje na zagarantirani neuspjeh. Da bi se dakle uopće pojavili vođe “koji imaju volju mijenjati stvari”, prvo se moraju dodvoriti većini u vlastitim narodim, čime se opet indirektno pomaže predstavnicima drugih, koji također “imaju volju mijenjati stvari”, ali na znatno gore. I tako u krug i do iznemoglosti.

Da bi, sve u svemu, ona druga vojska Amerike uopće nešto mogla napraviti, morala bi imati potporu prve, prave, baš kao s kraja 1995. A nema je niti će je imati, pa je ono što Kralev opisuje kao nedostatak velike želje tek zgodan naziv sve izvjesnijeg pristanka na neuspjeh i spremnosti da se iz udobne pozicije promatra bosanskohercegovački maraton u mjestu, čiji su učesnici, vidimo, nevjerojatno izdržljivi.