Marijan Crtalić: Željezara svima

Foto: Jovica Drobnjak

Prije dvije godine razgovarali smo u povodu vašeg dugogodišnjeg projekta “Nevidljivi Sisak” i pamtimo vaš stav da “u Sisku normalan čovjek s izraženim kulturnim potrebama nema što raditi”. Stvari su se promijenile, nakon dvadesetak godina HDZ-a i HSP-a na vlasti je SDP, a vi bome u lipnju pokrećete festival “Željezara”. Je li riječ o političkom pomaku prema kulturnoj vitalizaciji? Što želite postići festivalom?

Promjenom vlasti pomaknuo se i političko-ekonomski fokus s privatnih potreba dosadašnjih vlastodržaca, njihovih prijatelja i rodbine na potrebe čitavog grada i građana. Potvrda tome je financijska i infrastrukturna podrška novih gradskih vlasti festivalu “Željezara” i njegovoj potpunoj koncepcijskoj autonomiji. Sisak je prvi put dobio i kulturno vijeće sastavljeno od stručnih i nestranačkih ljudi, pa je momentalno, barem po pitanju kulturne infrastrukture, jedna od najnaprednijih hrvatskih sredina. Razlog je činjenica što su na vlasti mladi ljudi, od kojih dobar dio potječe s takozvane nezavisne kulturne scene. Dakle, prvi put sam u Sisku dobio podršku da organiziram nešto o čemu sanjam već godinama, i to bez ikakvih političkih uplitanja i “prijateljskog” savjetovanja.

Kulturni stalker 

Nedavno me netko u Sisku pitao koje ćemo stranke promovirati u aktivističkom dijelu programa u kojem su predviđena gostovanja nevladinih udruga… Naime, Siščani uglavnom ne poznaju vanstranačku praksu, postalo im je posve normalno da se bilo kakav angažman u gradu vrednuje ključem pripadnosti poželjnoj stranci. Festival “Željezara” je zato pokušaj uspostavljanja modela međusobnog povjerenja u razvoju samoorganizacijskih vještina građana i promocije sistema radničke solidarizacije u kulturi. Prvi put u povijesti suradnički se povezao grad i njegove institucije s nevladinim udrugama, vizualnim i glazbenim umjetnicima iz čitave zemlje i regije, s nestranačkim ljudima koji su se dokazali na (inter)nacionalnoj razini kao vrhunski profesionalci, ali i svim građanima koji naprosto žele sudjelovati na festivalu. Festival svima, bez dosadašnjeg polariziranja na stranački privilegiranu građansku elitu koja posjećuje kulturne manifestacije i poslušnike koji moraju šutjeti, raditi i strogo paziti da se ne zamjere nekom lokalnom moćniku.

Vodili ste prošli mjesec grupu zagrebačkih umjetnika i aktivista u pogon Željezare, kao postapokaliptični safari. Umjetnici su oduševljeni idejom revitalizacije rada u industrijskom ambijentu po uzoru na praksu iz socijalizma otkud potječe “Park skulptura”, dok djeca u Sisku ne vjeruju da je Željezara bila jugoslavenski gigant kulturnoumjetničke proizvodnje. Ali zašto pogone iz kojih su istjerani radnici privesti umjetnosti, kako motivirati stanovništvo na optimizam tog postupka?

Bivši kombinat Željezare doživljavam kao opasnu živu Zonu, poput one iz “Stalkera” Andreja Tarkovskog, pa sam izlet/performans nazvao “Kulturni stalker”. Za vrijeme “izleta” objašnjavao sam situaciju, čitao tekstove s podacima za bolju kontekstualizaciju, a bio je tu i vodič inženjer koji je govorio o vrstama industrijske proizvodnje. Nadrealistička ljepota “dizajna” pogona, urbanizam i arhitektura industrijske zone i radničkog naselja s pripadajućim (propadajućim) skulpturama, a sve prožeto bujnom prirodom – nema boljeg poticaja za umjetničku imaginaciju. Pogoni su ostali bez radnika i bez sredstava proizvodnje: uvesti tip života, privremenu kulturno-umjetničku funkciju, u zajednicu u kojoj se više ništa ne događa – ima logike i smisla.

Pogoni Željezare su doslovna, a ne turistička “Zona” nekadašnjim radnicima, devastacija je totalna.

Sve što su ti radnici izgradili privatizacijskom pljačkom je oteto, svi objekti koji su nekad generirali život radničke zajednice istim radnicima su postale zabranjene zone čije resurse više ne mogu koristiti. Bazen, stadion, sportska igrališta i tereni u vlasti su sisačkih tajkuna, od kojih je grad, tobože, unajmljivao te prostore za milijune kuna, od čega ništa nije uloženo u njihovo održavanje – sada je sve neupotrebljivo. Nekadašnje kino i galerija spaljeni su, zajedno s arhivom likovnih kolonija koje su se u Željezari održavale od 1971. do 1990. godine. Raznorazna postrojenja i zgrade željezarske uprave, koje nisu u krugu firme koja je preuzela preostalu industriju, prepušteni su pljački i propadanju zajedno s bogatom arhivom koja se u Željezari stvarala pedesetak godina. Nestale su i umjetnine. Od tisuća umjetničkih skulptura, slika i fotografija ostalo je tek nekoliko desetaka… Nekadašnja industrija Željezare zapošljavala je do 15 tisuća ljudi, a sada ih je, u vlasništvu talijanske tvrtke ABS, ostalo tek stotinjak. Sredstva za proizvodnju također su uklonjena, uglavnom pretopljena u cijevi. Dobar dio pogona bivši vlasnik, američki CMC, preselio je u Kentucky u SAD-u i Meksiko jer je proizvodnja jeftinija nego u Sisku, a komunalne usluge i opći uvjeti poslovanja ovdje su skuplji…

Nije se šaliti s fejsbukom

Duboko ste uključeni u proces kulturne revitalizacije grada, o čemu svjedoči i (nepravomoćna) presuda kazne od 12 tisuća kuna koliko morate platiti bivšem gradonačelniku Siska Dinku Pintariću zbog navodne klevete s fejsbuka. Koliko se čini, riječ je o presudi koja više odgovara kriterijima Kaznenog zakona o djelu sramoćenja?

Navodno sam na fejsbuku napisao kako je bivši gradonačelnik prodao sisačku Galeriju Striegl jednoj austrijskoj banci za desetak milijuna kuna i da je ta lova, namijenjena obnovi i prenamjeni jednog objekta u novu galeriju – nestala. Osim što ne postoji dokaz da sam to napisao i unatoč dokazima koji neosporivo potvrđuju da je bivši gradonačelnik vlastitim potpisom odobrio prodaju galerije, kao i da nikada javnosti nije predočio račune o transferu novca, ja sam osuđen. Iz službenog izvještaja Grada vidi se da je novac preraspoređen u kojekakve gradske odjele, a po riječima tužiteljevog advokata, grad nije dužan pokazivati račune, pa meni kao poreznom obvezniku nije jasno zašto i grad ne bi trebao podnositi račune za svoje financijsko poslovanje našom lovom. Djelo sramoćenja je pak uvedeno u Kazneni zakon nekoliko mjeseci nakon podizanja optužnice protiv mene, tako da nije dokraja jasno zbog čega sam točno osuđen. Uložio sam žalbu i čekam očitovanje viših instanci. Inače, koliko mi je poznato, bila je to prva osuda u Hrvatskoj na temelju navodnog, materijalno nedokazanog, natpisa s fejsbuka.