Milojko Pantić: Zvezda treba da krene od nule

Milojko Pantić rođen je 1947. u Kruševcu. Čitava sportska javnost bivše Jugoslavije, Srbije pogotovo, poznaje Pantu, kako ga zovu prijatelji, na sasvim poseban način: gotovo da ne postoji upečatljiviji, intrigantniji i citiraniji sportski komentator na ovim prostorima – čak su i njegovi lapsusi ušli u legendu.

Milojko Pantić je maderaš, član nerazdvojnog društva koje svakodnevno sjedi u poznatoj beogradskoj kafani “Madera” i raspravlja o događajima iz života Srbije, Beograda, regije i svijeta; stol za kojim se, u pravilu, okupljaju ljudi različitih pogleda na život, različitog mišljenja i različitih afiniteta – novinari, sportaši, političari, pisci i slikari – može se mirne duše nazvati najdemokratskijom beogradskom točkom, gdje se govori slobodno i bez straha…

Milojko Pantić je i zvezdaš, premda se čuvao takve identifikacije dok je bio aktivni RTS-ov komentator. Njegovi liberalni pogledi na svijet i život koštali su ga udaljavanja s Televizije, jer je 1993. potpisao peticiju kojom je skupina poznatih ličnosti tražila Miloševićev odlazak s vlasti. Zadovoljštinu zbog udaljavanja s posla dobio je tek 2011., kad je Apelacioni sud uvažio njegovu tužbu; od tada je umirovljenik, no i dalje je vlasnik agencije “Sportska galaksija”, a vodi i istoimenu emisiju.

Tijanić uveo vladavinu prosečnosti

Kad ste započeli navijati za Zvezdu i što je to značilo za vas i vašu profesionalnu karijeru?

Bivši sam zvezdaš, a sadašnji simpatizer crveno-bele boje i veliki protivnik profitera koji danas vode klub; kao profesionalni sportski novinar nikad se nisam ponašao kao navijač. Štaviše, onu čuvenu frazu “Izlaze igrači Partizana, a evo i naših” nisam izrekao ja, nego tadašnji portparol Partizana i glavni urednik Televizije Slobodan Novaković, koji ju je imputirao meni, jer se protivio mom izboru za urednika Sportske redakcije. Verujte mi na reč, da je Partizan 1991. umesto Zvezde postao prvak Evrope, sa istim bih emocijama komentarisao utakmice toga kluba, pa bi me danas svi smatrali najvećim partizanovcem.

Naravno, nisam od rođenja bio sportski novinar. Kao dete sam se opredelio za klupsku boju zahvaljujući fudbalskom čarobnjaku Dragoslavu Šekularcu Šekiju; ne verujem da u Hrvatskoj i drugim zemljama u kojima je igrao postoje ljudi koji su ga gledali a nisu ga simpatisali. Dakle, zvezdaštvo mi je u karijeri pomoglo toliko da sam imao sreću da prenosim utakmice omiljenog kluba do njegovih najvećih uspeha.

Kako ste uopće postali sportski komentator i dospjeli na televiziju i tko vam je u tom poslu bio uzor?

Kao dečak i mladić sanjao sam o karijeri glumca, ali ne holivudskoga nego običnoga, anonimnoga, provincijskoga… jer boemstvo mi je u krvi. Dvaput sam bio u užem izboru na prijemnom ispitu za Pozorišnu akademiju. Kad sam drugi put propao, odlučio sam da postanem poznat; razmišljao sam kako i došao do zaključka da ću najlakše u tome uspeti kao televizijski sportski komentator. Uzori su mi bili Dragan Nikitović, Vladan Stojaković, Mladen Delić, a kasnije najbolja učiteljica, ma šta lupam… profesorka eruditkinja Milka Babović.

Našim će čitateljima zasigurno biti zanimljivo da čuju nešto o utakmicama Crvene zvezde u Bariju i Tokiju, kad je postala evropski i svjetski prvak…

To se ne može opisati, to treba doživeti. Ne može nijedan sportski komentator ni zamisliti ništa većeg i lepšeg od toga da komentariše direktne prenose utakmica, kad mu omiljeni klub doseže zvezdane trenutke… Ta Zvezda je bila čudo od kluba i tima, imala je sve šta treba za uspeh: fantastičnu selekciju igrača, šampionski top-mehanizam sklopljen da odigra deset nezaboravnih utakmica, od Beograda 19. septembra 1990. do Tokija 18. decembra 1991. Imala je odličan menadžment i struku, plus energiju mase iza sebe. Zvezdu je na svim gostovanjima pratilo najmanje 25.000 ljudi, a kolega Bobi Janković iz “Politike” i ja bili smo medijska logistička podrška. Pratili smo i snimali utakmice Zvezdinih protivnika, a te snimke emitovala je Televizija, no mi smo igračima na posebnim projekcijama skretali pažnju na najvažnije detalje igre protivnika. Sećam se poslednje utakmice Olimpika iz Marseja, pre Barija: Ljupko Petrović i ja snimali smo meč sa Okserom, koji je Olimpik dobio 4:0. Pita me Ljupko sutradan šta mislim kako igra Olimpik, kažem, slušaj Ljupko, igraju bolje od Zvezde trenutno, ne smeš sa njima u otvoreno nadigravanje, smisli taktiku da ne izgubimo, pa da posle, kao u mom Kruševcu, pevamo divni grade, bilo je to davno kad su Srbi izgubili slavno, na Kosovu izgubiše glavu, da bi srpsku sačuvali slavu. Daj jednom da slavimo pobedu, a ne poraz. Tako je i bilo.

Što se dogodilo 1993., kad vas je Milorad Vučelić udaljio s RTS-a?

Te godine na mesto prvog čoveka TV Bastilje, kako je Vuk Drašković nazivao RTS, dolazi jedan od profesionalnih boraca za srpstvo i čekićstvo do poslednjeg dinara, Milorad Vučelić, i odmah otpušta 30-ak najboljih novinara jer nisu podržavali politiku Slobodana Miloševića. Mene nije otpustio, ali me kao nepodobnog poslao na prinudni odmor. Bio sam dakle višak radne snage, iako sam u tom trenutku vodio Sportsku redakciju. A sve to samo zato šta sam potpisao peticiju Demokratske stranke kojom se tražila Miloševićeva ostavka. Godinama sam bio bez posla, sve do 5. oktobra 2000., kad su građani srušili Slobin režim. Ispostavilo se, međutim, da je i tu promenu kontrolisala Udba, tajna služba koja je i danas jedina nelustrirana i nereformisana tajna komunistička policija u Evropi. Uz pomoć medija, uspeli su da vrlo brzo smire uzavrelu energiju mase i danas su građani Srbije samo nemi posmatrači svojih sudbina. Umesto da urlaju od besa zbog svega šta im grozne vlasti, koje samo smenjuju jedna drugu, već deceniju i po rade, građani se čuju samo kad se podržava ili hvali čovek koji je sve politički opčinio van svake mere. A kad se izgubi mera, nastupa ludilo.

Imali ste problema i s Aleksandrom Tijanićem, također direktorom RTS-a: što je on od vas tražio i kakav je epilog imala ta priča?

Tijanić je bio vrhunski proizvod i oficir pomenute službe. Samoproklamovani najbolji srpski novinar (ne postoji nijedan njegov afirmativni tekst, osim kad je veličao Slobu, nazivajući ga bengalskim tigrom), došao je na funkciju generalnog direktora 2004. i istog časa, bez ikakve odgovornosti za svoje postupke, počeo da menja uspostavljena pravila i hijerarhiju. Došao je na sastanak u Sportsku redakciju i saopštio “Od sada pa dok sam ja na funkciji, ukida se komentar kao novinarski izraz, čak i u sportu.” Svi su ga gledali sa strahopoštovanjem, a ja sam ga pitao znači li to da se ukida i zvanje komentator. “Da”, odgovori on. “Slušaj Tijaniću, možeš ti u svojoj kući uređivati život svoje familije kako ti je volja, ali niko ti nije dao pravo da menjaš međunarodno uspostavljene standarde u novinarstvu”, kazao sam mu. Taj se čovek hranio ponižavanjem drugih, njemu je duhovna hrana bila da maltretira druge do progona. Pripadam staroj gardi, onom soju ljudi koji su sa svojim ličnim kvalitetima, znanjem, poštenjem, požrtvovnošću i odgovornošću bili temelj u nekoj sredini ili društvu, a koje je zamenila masovna prosečnost, odnosno mediokritetstvo. Tijanić je bio taj koji je, mojim udaljavanjem iz sredine u kojoj sam rastao i postao to šta jesam, na RTS uveo vladavinu prosečnosti. Štaviše, mogu dokazati da je bio i rodonačelnik pogubnoga tabloidnog novinarstva, vređajući ljude i nazivajući ih spermatozoidima, na primer. Meni je otkazom oduzeo sve šta sam uradio za 35 godina na Televiziji Beograd, a uradio sam toliko da je od toga napravljena knjiga na osnovu koje me je sud, posle šestogodišnjeg postupka, vratio na posao.

Pilićarsko takmičenje

Što iz karijere sportskoga komentatora posebno pamtite?

Revanš utakmice Kupa šampiona Crvena zvezda – Bajern, 24. aprila 1991. Zvezda je u Minhenu pobedila sa 2:1. U revanšu je povela sa 1:0, ali su Bavarci preokrenuli rezultat i u 89. minutu bilo je 2:1 za Bajern. U 90. minutu Efenberg izbija sam ispred golmana Stojanovića, rutinski pored njega šalje loptu u prazan gol, ali ona udara u neki busen trave i umesto mreže pogađa stativu; u kontranapadu Zvezda izjednačuje najčudnijim autogolom ikad viđenim u fudbalu. Tog trenutka iz mene je spontano izletel”Nebo se otvorilo, stadion je eksplodirao!” Najbolji srpski glumac Ljuba Tadić rekao mi je te večeri u “Maderi”: “Slušaj, Panto, treći si čovek koji ulazi u antologiju sportskog reporterstva po jednoj jedinoj rečenici.” Prvi je bio Radivoje Marković, izgovarajući sastav one čuvene olimpijske reprezentacije kao pesmicu: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec. Drugi je veliki Mladen Delić, s onim svojim “Ljudi moji, je li to moguće…”

Kako danas vidite Crvenu zvezdu?

Zvezda danas, to je mrtav klub. Vode je ljudi kojima je jedini cilj da izvuku poslednji cent iz njenog slavnog imena. Džajić je tu običan fikus. Sa tim ljudima Zvezda je izgubila sebe i stalno se čeka da se desi neko čudo. Nema tog čuda koje bi ponovo uspostavilo nekadašnju Zvezdu. Nedavno smo gledali 146. “večiti derbi” Zvezde i Partizana. Bio je to početak kraja te nekadašnje srpske i jugoslovenske fudbalske institucije. Mogu oni odigrati i 150. prvenstvenu utakmicu, ali dalje sigurno neće moći, jer je reč o propalim i opljačkanim klubovima, simbolima prošlosti. Oni moraju svoju slavnu istoriju ugraditi u temelje nekih novih klubova i početi iz početka. Drugog rešenja nema.

Postoji li način da Zvezda opet bude ono što je bila?

A kad će to i od koga Zvezdini instant-stručnjaci naučiti kako se vodi jedan veliki fudbalski klub? Možda će im Fudbalski savez Srbije izdati potvrde da znaju to da rade? U srpskom fudbalu to je danas tako, izdaju se lažne potvrde klubovima za UEFA-inu licencu, lažne trenerske diplome (koje popularno zovu Bata Đorine)… Lažno je sve, do pilićarskog takmičenja pretenciozno nazvanog Jelen superliga. Reče neki dan Ćiro Blažević: “Svima su dosadile Partizanove titule.” Zaboravio je da napomene – lažne. Nema drugog rešenja za Zvezdu nego da se oslobodi kriminalaca i profitera, i to tako šta će da krene od nule. Garantujem da bi tu novu, čistu Zvezdu u četvrtoj ligi na Marakani gledalo 50.000 ljudi, kao što u Škotskoj danas gledaju Glazgov Rendžerse.

Za koga ćete navijati na Svjetskom prvenstvu u Brazilu?

Uoči kvalifikacione utakmice za Svetsko prvenstvo između srpske i hrvatske reprezentacije u Beogradu, Srbi po profesiji, kako bi se to kazalo u Hrvatskoj, raspeli su me na križ zato šta sam javno rekao da je Hrvatska za Srbiju velesila i da ću zato navijati za nju i u Beogradu i u Brazilu. Zašto bi mi bila bliža Belgija od Hrvatske? Štaviše, voleo bih da Hrvatska i zatvori Prvenstvo, igrajući u finalu, kao i na otvaranju, ponovo sa domaćinom…

  •  

Bolje mrtav zakon nego mrtav sport

Kako danas vidite sportski život Srbije?

Sport je danas u Srbiji apsolutno najuspešnija oblast društvenog života. Nažalost, to nije plod sportskog sistema, već rezultat rada porodične manufakture ili ponekog dobro organizovanog saveza, koji iz entuzijazma vode ljudi čije je znanje veliko i potiče iz minulog rada. Više od deset godina čekalo se sa donošenjem Zakona o sportu, a onda umesto da prouče i primene iskustva zemalja iz susedstva (recimo iz Hrvatske), naši vitezovi uzaludnog znanja 2012. donose nebulozu od zakona: po njemu, sve sportske organizacije, svi klubovi i savezi, svi sportski objekti pretvaraju se u privredne subjekte i prodaju privatnicima. Rekao sam još tada da će to ostati mrtvo slovo na papiru, jer je zapravo time smišljena pljačka, prenamenom pod zaštitom države sportske imovine vredne preko milijardu evra; bolje mrtav zakon nego mrtav sport. Tako je i bilo. Danas ponovo idu u “reformu” sportskog sistema i ko zna dokle tako. Drugi veliki problem današnjeg srpskog sporta je naš mentalitet – da ne poverujete kakvi smo mi ljudi! Pogledajte komentare na društvenim mrežama kad Novak Đoković izgubi neki meč: od toga da je kilav do toga da je Nadal za njega profesor tenisa. Srbija nikome ne oprašta uspeh.

  •  

Jedan je Veliki Žuti

U Beogradu je svojedobno igralo puno hrvatskih igrača, najviše u Zvezdi, ali i u drugim klubovima. Tko je od njih na vas ostavio poseban utisak?

Voleo sam Štefa Bobeka (i on mene!), Branka ZebecaČika ČajkovskogaTomicu IvkovićaRajka Janjanina, ali jedan je Veliki Žuti – Robi Prosinečki. Učestvovao sam posredno i u njegovom dolasku u Zvezdu; bio sam naime na njegovoj probnoj utakmici, u društvu oca mu Đure. Kasnije sam mu upoznao i majku EvicuBobi Janković i ja rekli smo Draganu Džajiću i Veliboru Vasoviću da ne ispuštaju dragulj koji im je nehotice poslao Ćiro Blažević. A možda je Ćiro preko Žutog tražio mesto trenera Zvezde? Voleo bih da on jednom za svagda kaže da li je uistinu rekao da će pocepati trenersku diplomu ako Robi postane igrač…