Ne jamči – zapovijed paganske Biblije

Sve češće ljudi u Zagrebu citiraju Brechta. Je li, bogati, je li ono Brecht rekao, kaj je opljačkati banku prema osnovati banku? E, a znaš ono Brechtovo, ono da banku pljačkaju diletanti, a profesionalci banku osnivaju? Zagreb je današnji to: kad ti je teško, ni slučajno ne spominji Marxa, spomeni se Brechta. Za titovine je prikazivana i “Opera za tri groša”, a čitao se bogme i “Prosjački roman”, doduše samo ćirilična inačica u izdanju “Mladog pokolenja”, ali riječi o pljački i osnivanju banke nisu išle po birtijama. Možda je to zato što naše marksističke banke nisu bile vlasnici naših života kao ove neoliberalne. I krediti su nekada bili nekako po mjeri čovjeka, a žiranti su rijetko kad sebi i drugima razvaljivali živote i familije. Nekada si čuo za tamo nekoga kome je neko pričao da je tamo neki taj i taj sa jamstvom ili kreditom tamo nekome pričinio nevolju, a sada znam nekoliko odličnih ljudi koji su žrtve kredita i kreditnih jamčenja. Davno je rečeno da su banke lihvari pod zaštitom države. Može im se, te od jamaca hoće sve i hoće odmah.

Hrvatski pravni izraz kojim se označava stanje bezizlaznosti za jamca neobičan je i jedinstven u svireposti: ovrha. Meni je malo i čudan, jer je ta rijetka riječ došla u moj život u djetinjstvu i značila je samo jedno: ono što se proizvede vršidbom. Žito po kojem su dok je još bilo klas i dok je bilo snoplje gazili konji vezani za stožer na gumnu, ili žito dobiveno iz snoplja kojim se hranila vršalica – to je bila ovrha. Infinitiv glagola kojim se označava vršidba glavobolan je za svakoga osim za naše dične gramatičare: vrći. Ne znam nikoga, čak ni među onima koji su rasli oko gumna i mnogo puta konje vezane za stožer po cio dan ukrug tjerali i nagutali se žitne prašine (o, te strave od prašine!), a da bi pogodili o čemu se radi kad bi im se reklo: Idem kući vrći. Ali, idem da vršem, već je jednoznačno. Infinitiva glagola za vršidbu, kladio bih se, u narodnom govoru i nema, kao što ga nema ni glagol velim, veliš, veli. Glagol vršidbe je infinitivno deponentan, pa makar gramatički pametari posred hrpta pukli od tvrdnje da nije, e jer su mu infinitiv uveli, to jest zaveli.

Ovrha, dakle. Meni to dođe kao gaženje po čovjeku kao što konji gaze raznizano snoplje na gumnu. Na Žumberku za nju ima rijedak sinonim šikucija, u Vojvodini eškucija, u Istri sekucijon, što je sve svojta sa egzekucijom. Budeš jamac nekome, iz solidarnosti, bliskosti, prijateljstva, iz ljubavi budeš jamac, jer bez jamca taj netko mio i drag ne može dobiti kredit, ne može kupiti stan, budeš jamac kad su dani sunčani i kad se ne misli na oblake i oluje. A za koga si jamčio da će redovno otplaćivati stan taj ti se tokom otplate kredita promijeni, bilo da izgubi posao bilo da kako bilo, i eto ti poštara sa ovršnim papirom.

A dok je u djetinjstvu ovrha značila žito izdvojeno od pljeve i od slame (od kukolja još nije!) čuo sam od svojih starih rođaka: “Bio jemac, pa je nemac”, ili “Spreman jemac, gotov nemac!” Nemac u rečenici nije Nijemac, već onaj koji nema. Jer je jemac onaj koji jema, tj. ima. Jematva, na primjer, lijepa riječ dalmatinska za berbu, ponegdje i za žetvu. Negdje sam čuo i ovu: “Danas jamči – sutra kamči.”

Ima i izreka u pohvalu jamcima, teško ih je razumjeti: Nema jemca bez Valjevca. Nejasno je kakav je jemac taj Valjevac: je li takav bogataš da mu pri mogućnosti da mora otplaćivati tuđe dugove “na blagu se ni poznati neće” ili kakav jurodivi blento čija lakorukost na potpis vuče na rimu.

Najrimovaniju pohvalu jamstvu načinio je Friedrich Schiller, baladom “Jamstvo” (Bürgschaft) u 20 strofa, ukupno 140 stihova, koja nastavnicima služi za estetsko odgajanje đaka u svjetlu ponovnog rađanja čovječnosti. Dakle, neki Damon krene da ubije nekog Dionisa, sirakuskog tiranina, no ga straža uhvati, pa ga vrhovnik osudi na smrt. Atentator zamoli tiranina da ga pusti na tri dana, jer mu se udaje sestra. I dobije dopuštenje, ali ne prije nego ostavi svoga najboljeg druga u jamstvo. U povratku Damon mora savladati sikulske razbojnike, poplavu i veliku žeđ, da bi, kako to već biva, stigao taman prije no mu drug bude pogubljen. I tiranin tu poštedi obojicu, te im se pridruži u trojni savez.

Mjerodavna filološka istraživanja kažu da je Homer prvi upotrijebio riječ jamstvo (ἐγγύη, engýe), u osmom pjevanju “Odiseje”, heksametar 351. Tu se kaže kako je loša stvar jamčiti za lošega. To, na feačkom dvoru, a sve u čast Odiseju, pjeva Demodok uz formingu. A tema nisu ljudi, već bogovi. Nakon što je božanski kovač Hefajst u sitnu a čvrstu mrežu ulovio svoju suprugu Afroditu u preljubi sa bogom rata Arejem, Posejdon ga moli da oboje pusti iz okova, e da se okupljeni bogovi nad njima ne iščuđavaju i upadice ne sipaju, te obećava da će mu preljubnik naknaditi štetu. Tada prevarenom mužu iz usta izlazi heksametar koji Maretić ovako prevodi: Jamstvo je rđavo to, kad za rđave jamči se tkogod. No će se hromi Hefajst umilostiviti tek kad zemljotresac Posejdon za jamca ponudi sebe: Hefeste, ako bi Ares ukloniv se svojemu dugu/ Pobjego kud, tad ja bih za njega platio tebi.

U svijetu smrtnih ljudi prvi jamci su bili taoci. Koji jamac nije mogao isplatiti jamčevinu dopadao je ropstva. Još je u ta vremena jamstvo zadano kao težak i okrutan pravni odnos, jer je jamac onaj koji ima samo obaveze, a onaj kod koga se jamči ima samo vlast. Tu se od antičkih odnosa do danas slabo što promijenilo, isto je i jednako i u tiranijama, i u monarhijama, i u neoliberalnim republikama.

Jamstvo i jamčenje su tema i predsokratovske misli. Tales, koga se smatra ocem filozofije, i stalni član postave sedmorice mudraca, rekao je: “Jamči, a na propast.” Da je to Tales rekao, tvrdi Didimo, a tvrdi i Antipater iz Sidona u epigramu broj 366, u devetoj knjizi “Palatinske antologije”. Aristotel i njegova škola izreku pripisuju Hilonu iz Sparte, a ima ih koji tvrde da je Pitijina, te drugih koji vele da je čak Apolonova. Platon, u dijalogu “Harmid” (65a), piše da je izreka bila uklesana negdje na ulazu u Apolonov hram u Delfima. Takvih je opomena klasička filologija izbrojala preko sto i pedeset, te ih označila načelima helenske etike, a nekoliko važe kao zapovijedi “paganske Biblije”. To su, većinom, imperativne rečenice, često od samo dvije riječi: Upoznaj sebe, Ničeg previše, a nesporna je njihova veza sa biblijskim zapovijedima. Kod latinskog pjesnika Ausonija, kraj četvrtog stoljeća naše ere, u “Igrokazu Sedmorice mudraca” filozof iz Mileta kaže kako se njegova riječ o jamstvu neće svidjeti onima koji imaju dužnike, te kako je jamčenje posao za zgubidane i neodgovorne.

Stara Atena je duhovno utemeljena na jonskoj misli. Na nju ukazuje i Lichtenberg, “Sudelbuch” B 150: “Ne znam otkuda to, ali meni riječ jonski izražava mnogo više nego što stoji u leksikonu.” Jonske opomene “Jamči, a na propast (će izići)” (ἐγγύα, πάρα δ̉ ἄτα, engya, para d’ata) ili “Bježi od jamstva” (ἐγγύην φεῦγε, engyen pheuge) izrečene su mnogo prije nastanka banaka, bankarstva i kredita. Prva je uklesana u najčuvenijem hramu, a druga je nađena na stupu gimnasiona na Theri u Kikladima. Tales nije predvidio samo ono pomračenje Sunca 585. prije naše ere, već i ovo mračenje koje ovrhama nad jamcima čine banke.