Osmo čudo
Crna komedija Simon Čudotvorac režisera Petra Oreškovića
“Simon Čudotvorac” početna je priča “Enciklopedije mrtvih” Danila Kiša. U središtu je obrada legende o protognostiku Simonu Magu, spomenutom u novozavjetnim “Djelima apostolskim” kao onom koji je od apostola želio otkupiti moć posredovanja Duha Svetoga. Kiš elaborira legendu prikazujući Simona kao simbol sumnje i radoznalosti, oponenta apostolima koji traže ultimativno prihvaćanje proklamiranih istina. Simon stoji kao znak za one ljudske osobine koje su čovječju rasu progresivno vodile kroz tijek povijesti, iako su znale polučivati i negativne posljedice.
Preuzimajući naslov od Kiša, dvojica dugometražnih igranih debitanata – scenarist Ivan Vidak (populističke TV serije “Cimmer fraj” i “Ne daj se, Nina”) i režiser Petar Orešković, koji pored sitcoma “Zauvijek susjedi” u opusu ima i poneki relevantniji naslov (npr. odličan kratki igrani film “Otpadnici” snimljen bez riječi i u duhu slapsticka, te intrigantni dokumentarac “Povratak mrtvog čovjeka”) – nisu preuzeli ništa drugo. Upravo suprotno, ključni orijentiri njihova “Simona Čudotvorca” jesu crnohumorna poetika Slobodana Šijana i Dušana Kovačevića (citiraju se “Maratonci trče počasni krug”, štoviše Seka Sablić u filmu se i osobno pojavljuje), odnosno nasljeđe kultnog Magnusova i Bunkerova “Alana Forda”. Ili konkretnije, hrvatski Simon Čudotvorac simpatičan je i pomalo čudan zagrebački dečko (utjelovljuje ga de facto debitant Sven Jakir) koji krade mrtvo tijelo majke svoje bivše djevojke, “divlje” rokerice Mine (Jadranka Đokić), s namjerom da je oživi, jer vjeruje da ima takvu moć. Međutim, igrom slučaja tijelo mu ukradu pripadnici lokalne bande, pa se Simon i njegov najbolji prijatelj (Dean Krivačić) bacaju u potragu za lešom, dok istovremeno Mina kreće u vlastite obračune, koji uključuju i ponešto sado-mazo aktivnosti.
Gore navedena radnja tehnički je realizirana u 3D formatu, što će reći da je svoje ruke u svemu imao Jozo Patljak. Najpoznatiji hrvatski nezavisni producent prošle je godine redateljski debitirao na dugom igranom filmu prvom nacionalnom igranom 3D produkcijom “Slučajni prolaznik”, i nakon toga odlučio je sve svoje naredne projekte raditi u trodimenzionalnoj tehnici. U “Slučajnom prolazniku” 3D je bio dobrodošao kontrast uobičajenoj logici korištenja tog modusa: Patljak je tzv. nežanrovski film, turobnu dramu iz “polusvijeta”, smjestio u 3D okvire i koliko god to nekom djelovalo apsurdno, riječ je bila o zanimljivom i hrabrom potezu. Smještanje pak u 3D prostore izrazito stiliziranog filma, crne komedije poput “Simona Čudotvorca”, djeluje logičnije, jer se stilizirani kontekst tog žanra nadopunjuje izrazito stiliziranom tehnikom (3D, dakako, ne povećava osjećaj realnosti, nego artificijelizira sve čega se dotakne). Pa ipak, nekih efektnijih posljedica za film nije bilo i Patljak bi trebao razmisliti hoće li ubuduće dotičnu tehniku rabiti samo radi nje same ili onda kad za to postoje neki jači razlozi.
Sam “Simon Čudotvorac” inače je kvalitativno tek donekle korektno ostvarenje. Većina namjeravano komičnih situacija takvima u konačnici ne ispada, većina prizora koji bi trebali biti poticajno bizarni ulazi u kategoriju iscrpljenih slika i dosjetki, narativni ritam podosta je trom i pomalo krut, a ni Jadranka Đokić, inače odlična glumica, nije uspjela napraviti išta intrigantno od nedovoljno dobro napisanog lika. Uz to, popriličan je problem temeljno postavljanje naslovnog protagonista, tj. njegovo motivacijski slabo objašnjeno, proizvoljno uvjerenje u vlastitu moć čudotvorstva. Stanovita atmosfera je, međutim, ostvarena i zajedno s dobrim muškim glumačkim dvojcem u glavnim ulogama to je najjača strana filma.