Pivnica na ekranu

Stipe u gostima

“Stipe u gostima” boluje od zamora materijala. U epizodi “Normalni ljudi” Ognjen Sviličić u manje od pola sata riječ “normalan” ponovio je iritantnih 30-ak puta. Ako ne i pedeset. U Ivinu i Stipinu zgradu treba doći novi stanar, jer se jedan stan prodaje, i u stanu Ivića rađa se opsesija – “samo da je normalan”. Svatko svakoga pita: “A je li on normalan?” Najprije dolazi nekakav trubač, koji nije normalan jer svira trubu, potom neki lik s curom koja na prvi pogled djeluje normalno, ali na drugi ne jer je opako histerična. I oni, međutim, traže normalno susjedstvo, a za “ove novce nećemo naći bolje…”, jer dolazimo k “normalnim ljudima”. Na kraju epizode Ivo, Stipe i Lana zaključuju, samoironično, “hvala bogu da smo barem mi normalni”.

Pokušavajući se poigravati idejom relativnosti koncepta normalnosti, što na mijeni epoha nije besmisleno, autori su uspjeli napraviti polusatni neduhoviti davež, koji je za naše dramske standarde uobičajeno – normalan. Šteta, bolje bi bilo da su luckasti.

Debata za predsjednika Europske komisije

Skupina sjajno plaćenih činovnika – Jean-Claude Juncker (Luxembourg, narodnjaci), Ska Keller (Njemačka, zeleni), Martin Schulz (Njemačka, socijalisti), Aleksis Cipras (Grčka, ljevica), Guy Verhofstadt (Belgija, liberali) – priuštila nam je dosadnjikavu debatu lišenu prepirke, niz monologa ograničenog vremenskog trajanja i nevelikog intelektualnog dosega.  Nešto kao politička Eurovizija, ali bez brkate žene. HTV je umjesto kratke uredničke najave debate ipak trebao temeljitije popratiti ovaj događaj i bolje objasniti ljudima o čemu se tu radi, jer je riječ o prvoj takvoj debati u EU-u. HTV je – čudna odluka – istu debatu na isti način prenosio i na Četvrtom programu. Valjda po logici “Brena je Brena, al’ dvaput je dvaput”. Nešto življa rasprava povedena je na temu Putina, Rusije i sankcija te niza društvenih dvojbi poput one trebaju li nam vjerski simboli u javnim ustanovama ili ne, ali na pitanje bi li ta rasprava nekog natjerala na izlazak na izbore odgovor je, u najboljem slučaju, odlučno možda.

Press klub

Ranojutarnja nedjeljna emisija Jasmine Popović priuštila nam je dobru, analitičnu raspravu Ive Puljić Šego, Petra Štefanića, Tomislava Klauškog. Novinar Dražen Stefanov u uvodnom je prilogu spomenuo dvostruki fenomen o kojemu već dulje vrijeme priča cijela politička Hrvatska: HDZ je, kaže Stefanov, nepravomoćno osuđen kao zločinačka organizacija, a ipak su po popularnosti prestigli SDP, iako su već godinu dana “zacementirani na 20 posto”. Kako? Pa tako što SDP kontinuirano pada. U prilogu čujemo HDZ-ovca Gorana Marića koji objašnjava da Branko Grčić umjesto ostavki nudi proročanstva. “Vi svaki dan hrvatskom narodu objašnjavate zašto se jučer nije dogodilo ono što ste najavili prekjučer – vi ste zapravo prorok koji proriče unatrag.” To je duhovito, mada Marić ne zna ono što su stari komunisti znali jako dobro – prošlost je jednako teško predvidjeti kao i budućnost…

Iva Puljić Šego rekla je ključnu dijagnozu: HDZ trkelja o lustraciji, lovu na komuniste i sličnim neostvarivim fantazmama zato što bi u suprotnom morali govoriti o brojkama. Smanjit ćemo poreze, kažu oni. Da, ali ne kažu kako će riješiti razliku u blagajni. Postoje samo dva načina. Povećati prihode, što ne mogu, i smanjiti rashode, ali onda moraju reći kome će rezati. E, zato je bolje pričati o lustraciji, komunizmu, Titu i Partiji. Nikica Valentić rekao je u “Jutarnjem listu” sine qua non svake buduće kampanje. Tko god želi biti premijer, mora u kampanji izreći svoju projekciju proračuna. Bez toga ne bi smjelo ići.

Dnevnik 3

“Šuker se malo zaigrao”, veli šjor Zdravko Reić. Nije malo, šjor Zdravko, nije malo! Ne dozvoliti delegatu predsjednika države da uruči trofej pobjednika kupa nije nešto što bi čovjeku slomilo srce – predsjednik bi sada morao povući svoje pokroviteljstvo, ako iole drži do pojma časti – ali izjava kako bi “i crnom Ciganinu dozvolio da uruči pehar prije nego Jovanoviću“, ukoliko je Šuker tako rekao, ljuti je fašizam. “Crni Cigani” su u vrijeme kada je živio i vladao vladar na čijem se grobu Šuker ponosno slikao, dr. Ante Pavelić, završavali u Jasenovcu, a ne na dodjeli nagrada nogometnog kupa. Pošteni Šuker u Njemačkoj je osuđen i zbog krađe antičkog novca, no to mu u FIFA-i i UEFA-i ne predstavlja osobitu zapreku. Naprotiv, eno je i moćnik Bayerna završio nedavno u zatvoru zbog utaje poreza.

“Dok sam ja na čelu HNS-a radit ćemo kao u Engleskoj, Španjolskoj i Njemačkoj”, rekao je Šuker. “Nekada smo imali najbolje navijače na svijetu, a oni su danas na razini Bugarske, Srbije i Turske. Hrvatska je članica Europske unije i zašto se onda svi ne bi i ponašali europski…” Hoće, s ovim “škrtim bogatašem i varalicom” na čelu, kako je Židak opisao Šukera, kako da ne. Šuker je, ukratko, zaslužio kopačku u guzicu, ali oni koji bi mu je trebali dati isti su kao i on, pa taj film ne bumo gledali.

Lisinski

U “Lisinskom” se skupilo fino društvance poštenjaka. U publici vidimo ratnog vojnog invalida dr. Babića, tu je i “jamio-jamio” Rojs, pa Klemm koji je taman priznao neka kaznena djela, pa Šimunić koji je upravo izbačen sa svjetskog prvenstva zbog neonacističkog skandala, vidimo i utajivača poreza Thompsona… Svi nas žele odvesti u neku novu, bolju i pravedniju Hrvatsku, a na facama s kojih isijava dobrodušna svetost odmah vidimo da su iskreni i dobronamjerni. Odokativno, tu je nekoliko desetljeća društveno beskorisnog rada. Žirondinac Pierre Victurnien napisao je kako je “revolucija Saturn jer proždire svoju rođenu djecu”; njegova se revolucija pošteno najela, ali kod nas se dogodio obrnut fenomen – djeca su požderala revoluciju, izgrickala su je do zadnje kosti. Beskrupulozni solunaši spadaju u najgora naslijeđa minulog rata, ali im to nije bilo dovoljno, pa sada idu po repete. Kako je krenulo, dobit će priliku.

Nedjeljom u dva

“Većina žurnalističkih izveštaja živi od pretpostavki. Od fakata žive demantiji”, kaže Borislav Pekić, a tome treba dodati da demantije nitko ne čita. Tomislav Josić u “Nedjeljom u dva” iznio je strašnu insinuaciju: usred emisije, govoreći o lustraciji, izjavio je kako je otac Zorana Milanovića bio ambasador u Parizu, u vrijeme ubojstva Brune Bušića. Posve je jasno što je time htio reći. Takve teze u posljednje vrijeme masovno kolportira obavještajno podzemlje, a svrha im je, predvidivo, predizborna. Iz SDP-a je u Trećem dnevniku pročitan demanti, ali koliko ljudi gleda “Nedjeljom u dva”, a koliko Treći dnevnik? Kleveta je plasirana, čuli su je milijuni i šteta je počinjena. Isti sugovornik ustvrdio je u emisiji da bi eventualne zločine u Jasenovcu trebalo dokazati. Tako je to kada se pivnica pusti na ekrane…