Po šumama i gorama

RTL danas

Američke novine još su u pretprošlom stoljeću manjak fotoaparata na mjestu događaja nadomještale ilustracijama aktera, najčešće onih u sudnici. To je zato što čitatelj ili gledatelj u prvom redu želi vidjeti sliku koja, kako kažu Kinezi, govori koliko tisuću riječi. Stari, dobar trik – koji naše televizije, ako nas sjećanje dobro služi, nisu nikada primijenile – iskoristila je Nataša Božić, koja je u studiju RTL-a u dijelu priloga nastupila okružena kulisama Predsjedništva SDP-a s četiri 2D figure, Milanovića, Leke, Komadine i Milanke Opačić (“kartoni” su s dojmljivom uvjerljivošću odglumili dramatis personae), pa su gledatelji imali dojam kao da se reporterka javlja iz srca događaja. Sjajnu vizualnu kulisu reporterka je nadopunila zanimljivim obavijestima iz vrha stranke: Leko je Milanoviću najavio da članovi Glavnog odbora skupljaju potpise za njegovu smjenu; Komadina je konstatirao kako je sastanak nakon inokosne Milanovićeve smjene Linića besmisleni after party itd. itd. Ukratko, RTL je dao dobar primjer medijske inovativnosti, dosegnuvši na mikrorazini profesionalnu razinu dostojnu vremena u kojemu živimo. Mediji koji se stalno ne mijenjaju (nabolje) propadaju, to je danas posve očito.

Dnevnik, HTV

Stipe Alfier u Dnevniku je, uz dužnu ogradu – “Znamo mi kako to kod nas počne, a kako završi” – plasirao zgodnu bajku za odrasle. Bajka kaže da je jedna zemlja živjela teško i siromašno, a onda je netko otkrio katarske zalihe nafte u hrvatskom podmorju. Ta zemlja je, nažalost, naša, a ne zemlja nekog našeg neprijatelja, da parafraziramo pokojnog klasika Panteliju Topalovića. A bajku nisu plasirala braća Grimm ili H. C. Andersen, nego ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Koji vjeruje da će Hrvati do 2020. biti bogati od nafte, u zemlji u kojoj se već počinju naplaćivati i šetnje šumom, a doskora će i voda.

Izvor ove smiješne dnevničke priče, autoritativni engleski “Economist”, samo je nasjeo na tvrdnje hrvatskog ministra gospodarstva koji u posljednje vrijeme ima težih problema, pa ih očito pokušava sakriti spinovima. Balkanske države posegnut će za svakom mantrom koja ih spašava od primjene jedinog lijeka od siromaštva – racionalizacije, rada, štednje. Strane investicije, nafta, plin, more, seoski turizam, luka Rijeka, zeleno-plava transverzala – sve to slušamo već 40-50 godina i nikada ništa… A dok mi čekamo deus ex machina, Slovaci, Česi i drugi prestižu nas jedni za drugima. I još će.

Dnevnik 3

Da je Ivan Pavelić bio ravnatelj Hrvatskih šuma u Drugom svjetskom ratu, Josip Broz Tito nikada ne bi otišao u šumu jer ni Kominterna ne bi mogla poplaćati silne račune! Tito bi, naime, morao platiti svaki kesten, koru s drveta – koju su partizani često jeli – bobice, kadulju, žalfiju, visibabe i što sve već tamo ne raste. Ne bi bilo ni pjesme “Po šumama i gorama” (prepjev ruske melodije), ni čamca na Kupi, ni Istre, ni Međimurja…

Ideja Hrvatskih šuma najinovativniji je ovogodišnji doprinos pobjedi nad antifašizmom, kako je to lijepo rekao Ivo Baldasar. Ostalo je nejasno kane li Hrvatske šume naplaćivati i šetnje po šumarku, gdje počinje šuma a prestaje šumarak, kako se tretiraju lugovi i svježe pošumljena područja, razmišlja li uprava – kako je predložio neki opaki šaljivčina – i o uvođenje vinjete, te razmišlja li uopće. Dan nakon objave svoje ideje, Hrvatske šume bile su suočene s najezdom satiričara, pa su povukle antuntunovsku zamisao. Dokad? Do daljnjeg.

Klasik dječjeg TV stvaralaštva 

Uz druga Tita, Branka Ćopića, Marka Twaina, Julesa Vernea i Astrid Lindgren, jedan je čovjek učinio stotine hiljada jugoslavenskih djetinjstava vedrima i sretnima. Timothy John Byford (1941. – 2014.), Englez koji se pravio Jugoslavenom, bio je režiser, sineast, poeta kakvih je ovaj prostor malo vidio. Jednog umjetnika od najboljeg, pa i genijalnog zanatlije razlikuje činjenica da umjetnik posjeduje jednu božansku crtu; on stvara svijet, radi cijeli jedan novi svemir iz svoje glave, izmišlja novi univerzum koji je cjelovit, zatvoren, konzistentan, dovršen – u njemu ničega nema previše i ničega ne fali; on je prepoznatljiv, najčešće već na prvi pogled, u njega se ulazi i on ulazi u nas; iz njega se ne izlazi jer nas on zauvijek obilježi i odredi kao ličnosti. Umjetničko djelo življe je od mnogih živih bića jer je autentično i izvorno, jer ima karakter i osobnost, a mnogi ljudi, kako je jednom primijetio Krleža, dođu i do kraja svoga vijeka a da autentično nisu proživjeli ni jedne jedine minute. Byford je svu djecu koja su ga gledala uvjerio u to da je život u koji stupaju šarmantna igra i da je čovjek homo ludens. Ako je i zabluda, korisna je – uostalom, kako reče Miljković, najljepše pjevaju zablude.

Da je Byford serije “Neven” i “Poletarac” napravio u Engleskoj ili Sjedinjenim Državama, upisao bi se u svjetsku medijsku povijest. Ovako, on je naš klasik, najšarmantniji rukopis dječjeg TV stvaralaštva bivše Jugoslavije. Ovaj, kako ga je netko opisao, “autentični pikvikovac, u vječitoj potrazi za sitnicama iz svakodnevnog života”, postao je Englez na privremenom radu u Jugoslaviji stjecajem sretnih okolnosti, jer se zaljubio u Milu Stanojević, koja će mu postati suprugom i suradnicom. Imali smo sreće s tim spojem, da do njega nije došlo danas bismo bili neusporedivo siromašniji. Tko bi danas mogao snimiti one scene gađanja jajima, koje svi (barem mi malo stariji) tako dobro pamtimo? Padove Dragana Zarića s bicikla, koji su bili poput baleta? Rečenicu “Pitam se, pitam…”?

Njegovu razbarušenu kaligrafiju moguće je prepoznati već nakon nekoliko sekundi – jasan znak svakog dobrog umjetnika. Jovu Jovanovića Zmaja, još jednog šarmera s pokrićem, učinio je našim suvremenikom. Masama je približio i Duška Radovića. Neke njegove ocjene o bivšoj nam državi zvuče laskavije no što je ona sama o sebi mislila. “U Engleskoj”, rekao je Byford, “nikada ne bih mogao napraviti seriju Neven. Jednom u Novom Sadu slučajno sam vidio časopis Neven, a slučajno se događaju najljepše stvari, i po povratku kući rekao sam Mili: Od ovoga bih mogao da napravim emisiju.” Napravio je mnogo emisija: o engleskim dječjim klasicima, o prirodi, o ekologiji. “Babino unuče” bilo je neobičan spoj Byfordove engleske otmjenosti i balkanske kućne i obiteljske topline.

“Voljeli smo ga svi zato što je došao iz Velike Britanije u malu Srbiju da nam disciplinira duh i da nas uvjeri da ovo što smo mi na čelu s Duškom Radovićem radili i što radimo za djecu, da je to dobro, ispravno i najbolje moguće”, rekao je nakon njegove smrti pjesnik Ljubivoje Ršumović.

A Srbija se temeljito obrukala na Byfordu. Državnu penziju dobio je tek lani, godinu dana prije smrti, dok je državljanstvo dobio tek nakon intervencije Borisa Tadića. Ne samo da nije mogao dobiti državljanstvo, nije mogao dobiti ni lijekove. Rekao je da umire od birokracije, ne od raka. To samo znači da je svijet u kojemu smo zajedno boravili bio, i zahvaljujući njemu, bolji i ljepši od svijeta u kojemu danas živimo, u kojemu “Poletarac” i “Neven”, baš kao u onodobnoj Engleskoj, više nisu mogući. Nije se plašio reći da je došao u Titovu Jugoslaviju, a da u današnju Srbiju ne bi dolazio. Volio je Tita, uspoređujući ga s Churchillom; po kriterijima današnjice, obojica bi bili ratni zločinci, rekao je, ali oni nisu radili po kriterijima današnjice, pa po njima neće biti ni suđeni.

“Nemojte plakati za mnom”, rekao je pred kraj života, “plačite zbog drugih smrti.” “Svi ljudi oko njega bili su ubijeđeni da Byford nikada neće umrijeti”, rekao je Velimir Pavlović, autor dokumentarca o njemu. “Bio je prepun humora, života i ideja.” I bili su u pravu – Byford, što se nas tiče, nije umro, a i neće.