Razroko domoljublje

To je već postala špranca. Otkako je SDP drugi put došao na vlast, razne ratne godišnjice – u Vukovaru, na Plitvicama, sada i u Borovom Selu – sliče na rasparene cipele. U jednoj koloni hodaju predstavnici službene državne vlasti, u drugoj pripadnici različitih braniteljskih udruga, kojima se sada već standardno priključuje i šef glavne opozicijske stranke Tomislav Karamarko. Za promatrača sa strane stvar izgleda nadrealno, ako ne i iracionalno. Obje kolone čine gotovo stopostotno Hrvati, dakle bijelci katolici, doduše u prvoj prošarani ponekim opreznim agnostikom, ali je zato tu više direktnih sudionika u ratu 1991.-1995. nego u konkurentskoj političkoj stranci. Pa ipak, ne podnose se. Na nedavnom obilježavanju 23. godišnjice pogibije dvanaestorice redarstvenika u Borovom Selu, ratni ministar policije Ivan Vekić čak je rekao, s grčem u domoljubnom srcu i sa suzom u oku, da bi onoj prvoj koloni trebalo zabraniti dolazak na ovakva mjesta. Jer kada se ginulo, tu su bili samo HDZ-ovci, izrekao je notornu laž Vekić.

Općenito, na ovakvim se skupovima izgovara puno u nebo vapijućih neistina. Pa se sada u Borovom Selu optuživalo SDP da je indolencijom praktički zaštitio krivce za pogibiju dvanaestorice hrvatskih policajaca, što ne može biti točno iz jednostavnog razloga jer je HDZ bio više nego trostruko dulje na vlasti od glavnog političkog konkurenta. Ali tko te pita. Očito postoji interes da se dvije kolone predstave kao nepomirljiva suprotnost jedna drugoj, a kud ćeš veće suprotnosti ako se razlikuju u onome što je srce i duša današnje Hrvatske, a to je Domovinski rat. No bez obzira na žestoka verbalna šaketanja na spomenutim ratnim obljetnicama, ni to nije točno, štoviše, baš je to najmanje točno. Pogibija hrvatskih policajaca u Borovom Selu za to je najbolji primjer. Za obje šakačke strane ta se pogibija dogodila na isti način, tako što su spomenuti policajci krenuli u Borovo Selo da izbave zarobljene kolege, a onda su upali u mučku zasjedu srpskih pobunjenika koji su ih svirepo pobili. Obje strane međutim prešućuju da je ovaj događaj, kojim je zapravo započeo rat za Vukovar i za Hrvatsku u cjelini, imao i dramatski ključnu predigru. To je trenutak kada trojica ponajvećih hrvatskih warlordova, Gojko Šušak, Branimir Glavaš i Vice Vukojević, naređuju Josipu Reihl-Kiru da ih odveze pred Borovo Selo, odakle ispaljuju projektile iz armbrusta prema srpskim kućama.

Bila je to inicijalna kapisla koja je pokrenula sve ostale ratne događaje u Slavoniji i drugdje. I to toliko dramatično važna da će Josip Boljkovac poslije reći kako rat nisu izazvali Srbi u Hrvatskoj, što je ostala raširena tvrdnja do danas, nego je prvo Hrvatska napala njih i Jugoslaviju. To, doduše, može zvučati previše smjelo, jer ovdje nije važna samo kronologija događaja, nego i njihova unutrašnja kauzalna veza, a tu stvari ipak ne izgledaju tako jednoznačno. Ali ostaje činjenica da su po njegovom svjedočenju, a on s pozicije prvog hrvatskog ministra unutrašnjih poslova blago rečeno nije mogao biti neinformiran, Šušak, Glavaš i Vukojević zaista pucali po srpskim kućama u Borovu. Štoviše, poslije je to dobilo i sudsku potvrdu, jer je Boljkovca zbog te tvrdnje tužio Vukojević, a sud je nakon svjedočenja supruge Reihl-Kira i Stjepana Mesića utvrdio da u toj Boljkovčevoj tvrdnji nema ničeg spornog. Dakle da ona ima snagu vjerodostojne istine.

Ukratko, pokazalo se da o događajima u Borovom Selu početkom svibnja 1991. ne svjedoče autentično ni državna delegacija koja je prisustvovala ovogodišnjem obilježavanju njihove obljetnice, ni njihovi navodno ljuti oponenti s braniteljske strane. Ni jedni ni drugi ne priznaju da je pogibiji dvanaestorice hrvatskih policajaca prethodila akcija trojice spomenutih hrvatskih warlordova, koji su izazvali osvetnički gnjev sa srpske strane. Ni jedni ni drugi, znači, ne obilježavaju ono što se stvarno dogodilo, nego ono što je državnom dogmom propisano da se dogodilo. A onda i navodno nepremostive razlike među njima postaju umjetne i napuhane ili, može se i tako reći, oni su toliko isti da se njihova konfrontacija može objasniti samo onim neprovjerenim aksiomom o sličnostima koje se međusobno odbijaju.

Ali da ne bi ispalo da ovdje improviziramo s neprovjerenim tvrdnjama, zagrebimo malo dublje da vidimo što je ovdje zapravo na stvari. Na prvom mjestu, svakako treba reći da nije dobro da o ovoj stvari presuđuje sud (Vukojević vs. Boljkovac), kao što je, uostalom, bila sasvim u krivu i Carla del Ponte kada je svojedobno tvrdila će povijest jugoslavenskih prostora “pisati Haški sud”. On jeste mjerodavan da napiše dio te povijesti, ali cijelu sigurno ne, to spada u dijapazon mnogo širih politoloških, socio-psiholoških, viktimoloških, pa u krajnjoj liniji i umjetničkih uvida (Oliver Frljić). Drugim riječima, istina o ratu 1991.-1995. može se samo strpljivo iz više kutova opisati, nikako propisati. Ali baš tu leži zamka u koju su upali propovjednici jedine istine o Domovinskom ratu, uključujući i navodno posvađane u Borovom Selu. Naime, i jedni i drugi polaze od “istine” o tom ratu koju je propisala poznata Deklaracija o Domovinskom ratu iz 2000. godine.

Ta Deklaracija, inicirana od SDP-a i prihvaćena od HDZ-a i ostalih, proglašava Domovinski rat u cijelosti čistim, obrambenim i preporuča svim javnim institucijama, a državnim čak naređuje, da se imaju toga držati. Točka. Premda je izložena pojedinačnim oštrim kritikama, Deklaracija se vrlo solidno provodila i provodi u djelo i izgledalo je da su vodeće političke stranke ovim riješile pitanje “istine” o Domovinskom ratu. Ali sada se vidi da tu postoji i jedan problem koji ostaje otvoren. Ovakva apsolutna “istina” traži i svog apsolutnog tumača, i to je razlog ovih dvostrukih kolona kojima se u posljednje vrijeme obilježavaju ratne obljetnice. HDZ očito smatra da ta uloga pripada njemu i braniteljskim udrugama koje kontrolira i zato iz prikrajka orkestrira, ili se tome barem raduje, rušenje državnog protokola tih obljetnica. Bez obzira na to što HDZ i SDP gledaju na Domovinski rat istim očima, u Karamarkovoj stranci smatraju taj pogled razrokim i odlučili su uzeti stvar u svoje ruke. Neko vrijeme izgledalo je da je to samo nesistematizirana ideja koju ni sam HDZ ne zna kako realizirati, ali onda je Karamarko ovih dana rekao da će na javnoj sceni svatko morati poštovati vrijednosti hrvatske države, Domovinskog rata i doktrine Tuđmana i Šuška. I to je to. “Istinoljupci” Domovinskog rata isukali su mačeve i pazite gdje ćete se zateći kada počnu njima mahati.