Referendum o koječemu

Unatoč tome što je ukrajinska vlada nastavila “protuterorističke operacije” protiv separatista na istoku zemlje, a ruski ih predsjednik Vladimir Putin bio pozvao da odgode referendum o neovisnosti, on je prošle nedjelje ipak održan u kaotičnim uvjetima.

Referendumu na kojemu se građane pitalo podržavaju li “čin samouprave Donjecke/Luganske Narodne Republike” prethodilo je nasilje u Odesi, Mariupolu, Slovjansku i Lugansku, a u obračunima vojske i separatista poginulo je nekoliko desetaka ljudi. Ukrajinska vlada prije toga je imenovala novog vojnog zapovjednika i pozvala prosvjednike s kijevskog Majdana da se pridruže slabašnoj ukrajinskoj vojsci, nastojeći time demonstrirati ako ništa drugo onda volju da na separatiste krene silom.

Osim što je pozvao na odgodu referenduma, Putin je rekao i da povlači svoju vojsku s granice s Ukrajinom i podržava ideju da se izbori u Ukrajini održe 25. svibnja, no time, čini se, nikoga nije impresionirao. S iznimkom onih u Harkovu, separatisti su rekli da ih Putinovo mišljenje ne zanima i da referendum vide kao jedinu alternativnu ratu, dok su zapadni čelnici nastavili odašiljati prijetnje u smjeru Rusije. Iz NATO saveza pozvali su svoje članice da ne smanjuju ulaganja u obranu, neki njemački komentatori zaključili su da bi njihova zemlja konačno trebala prevladati tjeskobu od eventualnog rata, a američka savjetnica za Europu Victoria Nuland zaprijetila je Rusiji dodatnim sankcijama ukoliko se referendum održi a Rusija ga prizna. Trenutno su na snazi sankcije usmjerene protiv 45 ruskih građana i 19 tamošnjih kompanija, no ideja američkog predsjednika Baracka Obame o uvođenju sankcija protiv cijelih sektora ruske industrije ostat će, po svemu sudeći, tek ideja jer članice Europske unije o tome nisu suglasne.

Referendum je stoga održan pod pokroviteljstvom misterioznih privatnih financijera i bez međunarodnih promatrača, za koje separatisti tvrde da su ih pozvali, ali ovi nisu htjeli doći. Iz Kijeva pak referendum proglašavaju nelegitimnim i zato jer takvih promatrača tamo nije bilo. U Donjecku je glasanje proteklo u slavljeničkoj atmosferi, no u Krasnoarmijsku ga je prekinula pucnjava pripadnika ukrajinske nacionalne garde, dok je u Dobropolu održan čak i kontrareferendum, onaj na kojemu se tražilo odcjepljenje od Donjecka.

Štampano je samo 3,5 milijuna glasačkih listića, iako u odmetnutim regijama živi dvostruko više ljudi, a dan uoči referenduma još se nije znalo koliko će točno biti biračkih mjesta i gdje će ona nalaziti. Korišten je birački popis star dvije godine, no glasanju su smjeli pristupiti i oni koji nisu na popisu ukoliko donesu osobne dokumente. Moglo se glasati čak i u ime članova rodbine, a bilo je i fotokopiranja glasačkih listića. Konačan rezultat premoćna je pobjeda separatista: prema službenim rezultatima, u Donjecku je glasalo 70 posto ljudi, od čega za veću autonomiju njih 89 posto, dok je isti odgovor u Lugansku zaokružilo 97,5 od 79 posto građana koji su pristupili referendumu.

Budući da je pitanje bilo formulirano tako da nije bilo jasno glasa li se za autonomiju, neovisnost ili priključenje Rusiji, različito su ga interpretirali i građani i organizatori referenduma: guverner Luganske Narodne Republike Valerij Bolotov proglasio je neovisnost od Ukrajine, dok je njegov kolega u Donjecku Denis Pušilin zatražio da ih u svoj sastav primi Ruska Federacija. Nešto kasnije, ukrajinski mediji javili su da se separatistički vođe premišljaju i oko formiranja nove države koja bi se zvala Novorusija.

No prema anketi Istraživačkog centra Pew provedenoj 8. svibnja dalo bi se zaključiti da ti zahtjevi baš i nisu u skladu sa stavovima građana. Ona je pokazala da 77 posto svih Ukrajinaca podržava unitarnu državu, od čega 93 posto njih na zapadu zemlje, 70 posto na istoku zemlje, kao i 58 posto ruskih govornika. Kada je u pitanju službeni jezik, razdor je nešto veći jer samo 30 posto stanovnika zapada Ukrajine smatra da bi i ukrajinski i ruski trebali biti službeni jezici, dok na istoku zemlje to priželjkuje 73 posto građana, a ruskih govornika 86 posto.

Za razliku od referenduma na Krimu, koji je Putin otvoreno podržao a poluotok posjetio povodom Dana pobjede nad fašizmom, oko istoka Ukrajine ruski se predsjednik postavio neodređeno. Dan nakon referenduma iz Moskve je upućeno službeno priopćenje u kojemu stoji tek da ruska vlada “poštuje volju stanovništva donjecke i luganske regije i iz toga zaključuje da će se praktična realizacija ishoda referenduma odvijati na civiliziran način, bez ikakvih recidiva nasilja i putem dijaloga među predstavnicima Kijeva, Donjecka i Luganska”. Pozvao je OESS da se tom dijalogu priključi u svojstvu medijatora, a nedvosmisleno se oglasio i najveći oligarh s istoka zemlje i s vezama u Kremlju, Rinat Ahmetov, rekavši da je on za “snažan Donbas u snažnoj Ukrajini”. No da se stvari vjerojatno neće odvijati tako civilizirano pokazali su vođe separatista. Pušilin je rekao da će “nakon referenduma svi kijevski vojnici biti smatrani okupatorima”, a iz obje su regije poručili i da neće dozvoliti da se na njihovim teritorijima održe ukrajinski parlamentarni izbori. U Kijevu su referendum nazvali “zločinačkom farsom u režiji ruskih terorista”, a predstavnici EU-a i SAD-a poručili su da rezultate referenduma ne priznaju.

Analitičari naglašavaju da Putin, po svemu sudeći, nije zainteresiran za anektiranje istoka Ukrajine – za razliku od Krima – jer ga smatra neisplativim. Eventualna vojna intervencija bila bi krvava, skupa i kontraproduktivna, pa mu je, opći je stav, u interesu da se problem razriješi mirnim putem, ali u uvjetima u kojima će moći utjecati na tijek pregovora, a kasnije i na događaje u Ukrajini.