Reforma za bolje isto

Interes za europske izbore stropoštao se na tako nisku razinu da su eurobirokrati odlučili da će se, prvi put u povijesti, osim za Europski parlament, voditi kampanje i održavati javne debate i za izbor predsjednika Europske komisije (EK). Prema istraživanjima Eurobarometra, povjerenje u EU kao instituciju također se stropoštalo na dosad najniže grane. Tim je istraživanjima obuhvaćeno šest država u kojima živi 350 od ukupno 500 milijuna stanovnika EU, a rezultati su takvi da euroskeptici imaju svako pravo zadovoljno trljati ruke: u Poljskoj 2007. godine u EU nije vjerovalo 18 posto ispitanih, dok je 2012. godine takvih bilo 42 posto; u Italiji je nepovjerenje prema EU 2007. osjećalo 28 posto ispitanih, a pet godina kasnije njih 53 posto; u Francuskoj se također dogodio porast nepovjerenja sa 41 na 56 posto, u Njemačkoj s 36 na 59 posto, a u Španjolskoj s 23 na 72 posto.

Komentatori diljem kontinenta složni su u ocjeni da je većina Europljana razočarana europskim projektom, pa ga je pod hitno potrebno napuniti nekim novim sadržajem. Građani, piše se na sve strane, sve više poistovjećuju EU s mjerama štednje, njemačkom dominacijom i nametanjem loših politika iz Berlina, Bruxellesa i Frankfurta, od strane ljudi koji nikome nisu odgovorni. Raste ksenofobija, buja sumnjičavost prema motivacijama i kompetencijama političara, a nakon što su bili žrtve brutalne ucjene europske birokracije da vlastitim novcem spase neodgovorne banke, građani su shvatili da od proklamiranog principa solidarnosti nije ostalo ništa.

Uskoro bivši predsjednik EK Jose Manuel Barroso također se raspisao o svojem desetogodišnjem iskustvu na čelu najmoćnije europske institucije, a saldo svog dvostrukog mandata opisao je kao dvojak: jest da su se tenzije između centra i periferije, bogatih i siromašnih, kreditora i dužnika, te sjevera i juga povećale, jest da se pojavio osjećaj gubitka pravednosti i jednakosti i jest da je populizam u usponu jer oni koji bi trebali biti odgovorni od te odgovornosti bježe, ali činjenica je također da je kriza iznjedrila političku volju, pa su stvorena nova pravila ekonomskog i proračunskog nadzora i jača regulacija financijskog sektora. “Europska politička dijalektika”, lamentira Barroso, “često se pokazuje kao sustav u kojemu si svatko može priuštiti da malo bude vlada, a malo opozicija, da uspjehe nacionalizira, a neuspjehe europeizira”, pa zato treba stvoriti novi način suradnje, “lojalnost koja će nadilaziti ono što je napisano u ugovorima”. Neće to biti revolucija, EU će uvijek ostati “primjer permanentne reforme”, ali samo ako “nacionalni političari europski projekt konačno shvate kao svoj vlastiti i prestanu Europu tretirati kao strano uplitanje”.

S bivšim predsjednikom EK redom se slaže i svih pet pretendenata na njegovu funkciju: kandidat Europske pučke stranke Jean-Claude Juncker, kandidat Progresivne alijanse socijalista i demokrata Martin Schulz, predstavnik liberala i demokrata Guy Verhofstadt, kandidatkinja Zelenih Ska Keller i kandidat Europske ljevice Aleksis Cipras. Svi su zabrinuti zbog gubitka povjerenja, svi zazivaju jačanje demokracije, više pravde i poštenja, i svi su za dublju integraciju, no s ponešto drugačijim ciljevima. Grku Ciprasu prioritet je potpuno dokidanje ideologije štednje koja je upropastila njegovu zemlju, on zaziva prekidanje s “paranojom duga” i nesmiljeno ulaganje, “europski New Deal”. Konzervativci i liberali slažu se da je potrebno ulaganje u radna mjesta, no trezveno napominju da bez fiskalne discipline ipak ništa od toga, jer previše se trošilo. Verhofstadt pritom izlaz vidi u boljem korištenju zajedničkog tržišta kao odskočne daske za veću konkurentnost, dok Juncker smatra da će nas spasiti ugovor o slobodnoj trgovini sa SAD-om. Socijalist Schulz negdje je u sredini: o mjerama štednje nije se otvoreno izjasnio, a predlaže borbu protiv financijskog špekuliranja i izbjegavanja plaćanja poreza, mikrokredite za mala i srednja poduzeća, te investicije u zelene tehnologije, isto ono što čini okosnicu ekonomske strategije Zelenih.

Za razliku od političara, europski intelektualci i stručnjaci manje su optimistični i nešto radikalniji u svojim promišljanjima o tome na koji način reformirati Uniju. Najangažiraniji kontinentalni intelektualac, “dobri Europljanin” Jürgen Habermas već godinama propagira jačanje političke unije kako bi se zaustavile erozija solidarnosti i “zle prakse mračnog paralelnog svemira investicijskih banaka i hedge fondova” koji egzistira uz realnu ekonomiju. U tom cilju zagovara djelomično odricanje od nacionalnih suvereniteta u područjima financijskih, ekonomskih i socijalnih politika, no istovremeno i kritizira njemački recept štednje kao sebičan i štetan i uvjerava da samo politička unija može razbiti raširenu i utemeljenu percepciju da su “bezlična tržišta preuzela direktnu kontrolu nad političkom dimenzijom”. U eseju “Ustav Europe” Habermas kao prirodno mjesto političke integracije u cilju obrane valute vidi eurozonu, no pod uvjetom da se nju prethodno demokratizira i opremi kontrolnim ovlastima nad poreznom bazom.

Na tragu Habermasa i francuski je ekonomist Thomas Piketty, autor knjige “Kapital u 21. stoljeću” koja se bavi razvojem nejednakosti i teorijom preraspodjele bogatstva. Bivšeg savjetnika bivše socijalističke predsjedničke kandidatkinje Segolene Royal neki su u Francuskoj prozvali marksistom i radikalom, no to ga nije spriječilo da u SAD-u meteorskom brzinom zadobije status zvijezde, susretne se sa savjetnicima predsjednika Baracka Obame i kompletnu nakladu knjige sa 700 stranica stručnog štiva rasproda i prije nego što je sredinom svibnja u Americi objavljena.

Pozivajući se na sličan tekst koji je krajem prošle godine objavila Glienicker grupa njemačkih eksperata, Piketty je zajedno sa skupinom francuskih kolega početkom svibnja objavio njihov “Manifest za Europu”. Tamo konstatiraju da kriza nije gotova dok god zemlje eurozone dijele monetarni sustav bez da su razvile zajedničke ekonomske, fiskalne i proračunske instrumente. Budući da kompanije naveliko iskorištavaju različitosti i rupe u nacionalnim legislativama, zemlje eurozone trebale bi imati jednak porez na korporativnu dobit od najmanje 20 posto, s dodatnim federalnim porezom od deset posto. Ovim drugim porezom povećao bi se proračun eurozone i time se omogućilo investiranje. Suvereno europsko tijelo uspostavilo bi zajedničku poreznu bazu, bankarske informacije automatski bi se dijelile, a porezi na prihod i imovinu bili bi progresivni. Drugi je prijedlog osnivanje parlamentarnog doma koji bi predstavljao samo eurozonu, a zastupnici bi se birali proporcionalno iz redova nacionalnih parlamenata. Isto tako, dodatno bi se spojili dugovi članica eurozone, ali bi o načinima njegovog vraćanja odlučivalo upravo to novo tijelo na temelju realnog stanja ekonomija pojedinih članica. Na koncu zaključuju da je potrebno zaštititi europske socijalne modele kao zajednička dobra.

O tome koliko je priča o dubljoj integraciji Unije ostvariva, “Novosti” su upitale Tončija Kursara s Fakulteta političkih znanosti, koji nam je rekao da razmjeri recepcije Pikettyjeve knjige, i to ne samo u lijevim medijima, već i u onima neoliberalnima kao što je “The Economist”, sugeriraju da “neosporno postoji neka razina konsenzusa da je zbog širenja nejednakosti zapadni kapitalizam pod današnjim uvjetima postao neodrživ, pa je zbog toga potrebno provesti neke promjene kako bi se politička zajednica na Zapadu održala u regularnim okvirima, bez revolucije ili dramatičnih lomova”.

– Naravno da nema čvrstih dokaza, ali toliki publicitet jedne takve knjige možda pokazuje da kapitalizam sam pokušava pronaći neku vrstu novog dogovora i da će se u njegovoj sljedećoj fazi krenuti prema uravnoteženijoj politici kako bi se integrirala armija nezaposlenih građana, silnih ljudi koji ostaju izvan sadašnjeg kapitalističkog modela koji ne može funkcionirati ako goleme mase ne mogu sudjelovati u njegovoj reprodukciji, odnosno potrošnji. Tome pridonose i restriktivne politike koje stvaraju probleme krupnim kapitalistima, a sustav dovode u neku vrstu neravnoteže, odnosno nelegitimnosti – govori Kursar.

Upozoravamo, međutim, da europski konzervativci, koji vode u anketama, nisu skloni naročito radikalnom zaokretu, na što Kursar odgovara da će “snage koje profitiraju od konsenzusa koji je na snazi od pada Berlinskog zida uvijek inzistirati na nekom dijelu tog paketa, no budući da se sadašnji mehanizam naprosto iscrpio, nekakav kompromis morat će se pronaći”. On napominje da se postupna federalizacija EU događa već više od 20 godina i da je to proces na dugi rok koji ne može biti zaustavljen, već eventualno usporen pobjedom euroskeptika.

– EU institucije i nacionalne države ne mogu sebi dozvoliti da postanu toliko nelegitimne da ih nitko ne zarezuje. One moraju pronaći načina da građane uvjere da se isplati glasati, jer dugoročno ne može prolaziti priča kakvu nam često servira i naša mainstream ljevica, a koja se svodi na: “Glasajte, sudjelujte, ali mi vam ne možemo pomoći jer nema besplatnog ručka.” Uz redikuloznu izlaznost na izbore od 20 posto, na takav se način ne može legitimirati sustav – govori Kursar.

On smatra da kod Pikettyja “nema nikakvog socijalizma, već se radi tek o ideji kako da se uravnoteži postojeći kapitalizam koji se previše nagnuo na stranu oligarhijskih krugova, pri čemu je dodatno pitanje što će od te ili njoj sličnih ideja ostati kada bude prolazila kroz realan politički proces i kada je se bude usklađivalo s postojećim interesima koji sebe žele zaštititi”.

Kursar: Demokratski deficit nije na dnevnom redu

“Moguće je da će se za deset ili 20 godina formirati neka vrsta europske demokracije, međutim ono na što se misli pod jačanjem zbiljske participacije nije na djelu. Europski političari u perspektivi računaju na stvaranje nekog funkcionalnijeg Europskog parlamenta koji bi se bavio širim dijapazonom pitanja, te da ta forma dobije jači legitimitet, odnosno da ljudi više osjećaju potrebu da se politički artikuliraju, čime bi se došlo do više razine političke zajednice. Ta se očekivanja kreću u okviru dosadašnjih shvaćanja demokracije, ali ništa više od toga jer političarima to ne odgovara. No, priča o demokratskom deficitu ne svodi se samo na probleme predstavničke demokracije, ključno je da birači u njoj nemaju dovoljno utjecaja i da se značajan broj odluka donosi kroz nevećinske institucije, specijalizirane agencije i tijela koja pritišću zakonodavstvo, a ne podliježu nikakvoj kontroli. Nema tu razgovora ni o kakvoj ozbiljnijoj participaciji, zbiljski demokratski deficit nije na dnevnom redu”, kaže Tonči Kursar.